Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-660/17 (F. B.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-660/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-660/17, rješavajući apelaciju Fazlije Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fazlije Bašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152571 16 Gž 2 od 21. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fazlija Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo Spaho d.o.o. Sarajevo, podnio je 20. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 152571 16 Gž 2 od 21. decembra 2016. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv Društva za upravljanje fondovima „Market Investment Group“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Zatvorenog investicijskog fonda sa javnom ponudom „MI-Group“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena), radi utvrđenja neosnovanosti upisa dionica i naknade štete, donio Presudu broj 65 0 P 152571 15 P 2 od 15. aprila 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 152571 16 Gž 2 od 21. decembra 2016. godine.

3. U konkretnom slučaju, prvostepenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno neosnovan upis 121 dionice drugotuženog kao emitenta na njegovo ime kod Registra vrijednosnih papira FBiH (u daljnjem tekstu: Registar), a slijedom čega bi drugotuženi bio dužan da trpi da se u Registru na apelantovom računu izvrši brisanje upisa vlasništva tih dionica. Istom presudom je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi solidarno nadoknade štetu nastalu protivpravnim otuđenjem njegove imovine. Predmetnom presudom je naloženo apelantu da tuženim na ime troškova postupka isplati iznose pobliže navedene u izreci presude.

4. Općinski sud je naveo da je apelant u činjeničnom opisu tužbe naveo da je 10. februara 2001. godine prevarom potpisao saglasnost za prenos njegovih certifikata stare devizne štednje na drugotuženog. Nadalje, apelant je naveo da je od Registra dobio podatke da mu je prvotuženi izdao 121 dionicu nominalne vrijednosti od 24,20 KM, iako nikada nije dao nalog za kupovinu tih dionica, niti mu je poznat izvor dodjeljivanja tih dionica koje su 1. jula 2010. godine vrijedile 4,22 KM, čime je njegova devizna štednja apsolutno obezvrijeđena. Pored toga, apelant je naveo da drugotuženi nije osnovan u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, slijedom čega je upis dionica ništav. S druge strane, prvotuženi i drugotuženi su u odgovoru na tužbu naveli da je apelant zaposlenici „Raiffeisen banke“ A.E. dao saglasnost da, u njegovo ime i za njegov račun, sa njegovog privatizacijskog računa prebaci određeni novčani iznos u svrhu kupovine dionica drugotuženog, koju saglasnost je lično i potpisao, iz čega proizilazi da su neosnovani njegovi navodi da nije znao da je time dao saglasnost za kupovinu spornih dionica. Prvotuženi i drugotuženi su osporili i potraživanje naknade štete, te su istaknuli i prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je, u toku postupka, Udruženju za zaštitu deviznih štediša dozvolio da stupe u parnicu u svojstvu umješača na strani tužitelja (apelanta).

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da apelant nije dokazao da je u zabludi ili prevarom dao spornu saglasnost, pri čemu se u tom pravcu sudska odluka ne može zasnivati samo na njegovoj izjavi, kao zainteresiranoj stranci. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da je sporna saglasnost pismeni akt, te je apelantova dužnost bila da se, prije njenog potpisivanja, jasno upozna sa svim elementima saglasnosti za kupovinu dionica i sa posljedicama njenog potpisivanja. Nadalje je navedeno da je u slučaju postojanja zablude ili prevare apelant bio dužan da spornu saglasnost u prekluzivnim rokovima poništava, što nije učinio, tako da u predmetnom postupku neosnovano ističe da saglasnost za kupovinu dionica nije valjan pravni akt. Budući da je na temelju sporne saglasnosti sa apelantovog računa izvršen prenos certifikata stare devizne štednje 10. februara 2001. godine na privatizacijski račun drugotuženog, Općinski sud je ocijenio da je apelant u skladu sa tada važećim propisima valjano raspolagao sa svojim sredstvima stare devizne štednje. U odnosu na apelantove tvrdnje da je upis njegovih dionica ništav po Zakonu o privrednim društvima, Općinski sud je naveo da se u parničnom postupku ne može preispitivati osnivanje dioničkog društva. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da iz dokaznog postupka proizilazi da je drugotuženi upisan u sudski registar i da je stekao svojstvo pravnog lica, iz čega slijedi da je osnovan u skladu sa pozitivnim propisima, jer u suprotnom drugotuženi ne bi ni stekao pravni subjektivitet.

6. Općinski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, pri čemu je posebno ukazao na osnovanost prigovora zastare. Naime, Općinski sud je istaknuo da je protekao opći zastarni rok od pet godina (od izvršenog prenosa certifikata – apelantovog raspolaganja 10. februara 2001. godine do dana podnošenja tužbe 5. jula 2010. godine), kao i apsolutni rok za potraživanje naknade štete koji se računa od dana nastanka štete.

7. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te je naročito ukazao da je bez pravnog značaja apelantov prigovor da u vrijeme kada je izvršen prenos privatizacijskih certifikata nije postojao drugotuženi kao pravni subjekt, jer se apelantova saglasnost odnosila na kupovinu dionica privatizacijskih investicionih fondova, a ne određenog fonda pa je stoga fond mogao steći pravni subjektivitet nakon date saglasnosti za kupovinom dionica. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o protupravnom otuđenju apelantove imovine, zbog čega se nisu stekli uvjeti za naknadu štete u smislu odredbe člana 210. u vezi sa članom 209. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja. Smatra da Općinski i Kantonalni sud nisu mogli odbiti njegov tužbeni zahtjev, budući da kod sticanja bez osnova nema zastare.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da apelant nije dokazao da je u zabludi ili prevarom dao spornu saglasnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je apelant izgubio pravo da traži poništenje ugovora zbog toga što je protekao prekluzivni zastarni rok u smislu člana 117. ZOO. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je osporenom konačnom odlukom odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je u zabludi ili prevarom dao spornu saglasnost, iz čega proizilazi da se u konkretnom slučaju ne radi o protupravnom otuđenju njegove imovine, zbog čega se nisu stekli uvjeti za naknadu štete u smislu čl. 210. i 209. ZOO. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-660/17 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio