Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1221/17 (P. B.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o poklonu
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1221/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1221/17, rješavajući apelaciju Petka Blagojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petka Blagojevića podnesena protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050754 16 Gž 3 od 16. decembra 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050754 13 P2 od 21. februara 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050754 16 Gž 3 od 16. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050754 13 P2 od 21. februara 2016. godine.

2. Apelant je 14. novembra 2017. godine putem punomoćnika Jove Pilipovića, advokata iz Banje Luke, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050754 17 Rev od 27. jula 2017. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 4727/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 1221/17 i AP 4727/17 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1221/17.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužilaca I.D., B.D. i J.D., zastupanih od punomoćnika Vesne Rujević, te tužioca S.V. zastupanog od punomoćnika Branislava Kosića (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je u periodu od 25. do 28. januara 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužilaca I.D., B.D. i J.D., odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 31. januara do 11. februara 2019. godine. Punomoćnik tužioca S.V. u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050754 13 P2 od 21. februara 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništava pismena izjava prednika tužioca J.D. (u daljnjem tekstu: prednik tužioca) od 9. avgusta 1995. godine i pismena punomoć koje su ovjerene kod Osnovnog suda 11. avgusta 1995. godine, kao i izvršeni prenos posjeda na apelanta u katastarskom operatu nekretnina, detaljnije navedenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), zatim je određeno da je apelant dužan trpjeti da se kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove apelant briše kao katastarski posjednik spornih nekretnina i uspostavi ranije katastarsko stanje na navedenim parcelama, te je apelant obavezan da tužiocima preda u posjed sporne nekretnine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost izjave i punomoći, a slijedom toga i zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama, te da se utvrdi da su ništavi ugovori o poklonu od 29. novembra 2002. godine, čiji su predmet sporne nekretnine.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su oni svjedočili, te materijalne dokaze koje je sud sproveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je prednik tužioca sa apelantom zaključio pismeni ugovor o razmjeni nekretnina 9. avgusta 1995. godine kojim je prednik tužioca sa apelantom zamijenio određene nekretnine koje se nalaze u Banjoj Luci za nekretnine koje se nalaze u Okučanima u Republici Hrvatskoj. Takođe, prednik tužioca je 9. avgusta 1995. godine sačinio pismenu izjavu koja je ovjerena kod Osnovnog suda 11. avgusta 1995. godine, u kojoj je navedeno da je kao korisnik neizgrađene građevinske parcele saglasan da sva eventualna vlasnička i posjednička prava na tim nekretninama pripadaju apelantu, kao i da je saglasan da sa danom davanja te izjave apelant preuzme u posjed i nesmetano korišćenje sporne nekretnine, da uz ubiranje plodova i prava na nekretninama preuzme i plaćanje svih obaveza vezanih za posjed nekretnina, tako da, u slučaju da dođe do izuzimanja navedenih nekretnina u korist opštine ili treće osobe, sva naknada pripada apelantu, koji će u slučaju denacionalizacije parcele na osnovu te izjave, bez ičijeg daljnjeg znanja, pitanja i odobrenja, ishodovati prenos prava vlasništva na spornim nekretninama na svoje ime. Tu nekretninu apelant je preuzeo u posjed i danas je drži u posjedu. Takođe, prednik tužioca je pismenom punomoći ovjerenom kod Osnovnog suda 11. avgusta 1995. godine ovlastio apelanta da može na neizgrađenom zemljištu, koje se vodi na njegovoj pokojnoj supruzi J.D., raspolagati, koristiti i otuđiti, kao i izvršiti sve druge pravne radnje, te po potrebi „izvršiti ostavinsku raspravu“. Najzad, utvrđeno je da je prednik tužioca kao poklonodavalac 29. novembra 2002. godine sa tužiocima zaključio tri ugovora o poklonu spornih nekretnina, a iz pravomoćne Presude (na osnovu priznanja) Osnovnog suda broj P-389/03 od 10. oktobra 2006. godine utvrđeno je da je prednik tužioca priznao apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina od 9. avgusta 1995. godine.

9. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da je sporna parcela koja je bila predmet izjave prednika tužioca u vrijeme sačinjavanja i ovjere izjave bila neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u društvenoj, kasnije državnoj svojini. Dakle, prednik tužioca je na toj parceli imao samo privremeno pravo korišćenja zemljišta u smislu člana 22 Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja i ovjere pismene izjave i punomoći, pa je njegova pismena izjava od 9. avgusta 1995. godine kojom se prenose vlasnička i posjednička prava na apelanta protivna odredbi člana 24 stav 1 ZGZ i kao takva je ništava u smislu člana 10 ZGZ čak i pod uslovom da je izjava sastavni dio ugovora o zamjeni nekretnina od 9. avgusta 1995. godine, jer to ne bi bilo od uticaja na presuđenje u ovom sporu s obzirom na to da je pravno ništava. Naime, u članu 24 stav 1 ZGZ bilo je propisano da raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta prenijeti samo na bračnog druga i potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Osnovni sud je dalje naveo da je iz istih razloga ništava i pismena punomoć od 11. avgusta 1995. godine data od prednika tužioca kojom je apelant ovlašćen da može raspolagati spornom nekretninom koja se vodi na njegovoj supruzi J.D., jer se i ta parcela u vlasničkom listu vodila kao društvena svojina i bila je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, što je utvrđeno uvidom u teretni list zemljišnoknjižnog izvoda, pa se kao takva nije mogla prenositi apelantu, jer apelant nije osoba navedena u članu 24 stav 1 ZGZ. U vezi sa time, Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev iz protivtužbe za utvrđenje pravne valjanosti pismene izjave i punomoći, a slijedom toga i zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje su označene u spornoj izjavi i punomoći, jer ništavi pravni akti ne mogu proizvoditi valjana pravna dejstva, pa s obzirom na to da su sporna izjava i punomoć ništavi, ništavi su i upisi izvršeni na osnovu njih u korist apelanta, a nisu ništavi ugovori o poklonu od 29. novembra 2002. godine kojim je prednik tužioca raspolagao spornim nekretninama.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050754 16 Gž 3 od 16. decembra 2016. godine apelantova žalba je djelimično usvojena na način da je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

11. Okružni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 552 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine. Naime, Okružni sud je nakon što je citirao sadržaj odredbe člana 22 st. 1 i 3 i člana 10 ZGZ, zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je utvrđeno da su ništave kako izjava, tako i punomoć pravnog prednika tužioca od 11. avgusta 1995. godine, u smislu odredaba člana 63 ZGZ koji je tada bio na pravnoj snazi. Takođe, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da su sporne izjava i punomoć bile sastavni dio ugovora o razmjeni nekretnina od 11. avgusta 1995. godine, čija je pravna valjanost utvrđena pravosnažnom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda od 10. oktobra 2006. godine, jer iako ih je tada apelant u tužbi imenovao kao anekse ugovora, pa iako su kao i ugovor sva tri dokumenta bila ovjerena kod Osnovnog suda 11. avgusta 1995. godine, oni nisu sastavni dio ugovora o razmjeni nepokretnosti, niti su inkorporirani u taj ugovor. Takođe, sama činjenica da iz izjave prednika tužioca proizilazi da je saglasan da sva eventualna vlasnička i posjednička prava na spornim nekretninama pripadaju apelantu ne utiče na drugačiji zaključak suda, jer je sporna izjava u vrijeme kada je bila sačinjena bila suprotna tadašnjim prinudnim propisima koji su relevantni za ocjenu njene valjanosti.

12. Okružni sud je dalje naveo da nije osnovan ni žalbeni prigovor da su izjava i punomoć bile valjane u smislu odredbe člana 72 stav 3 ZOO kojim je propisano da je za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno da obje strane potpišu jednu izjavu ili da svaka od tih strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani, s obzirom na to da ih je potpisao samo prednik tužioca. U pogledu važenja punomoći, Okružni sud je naveo da su dejstva zastupanja propisana odredbom člana 85 stav 1 ZOO, prema kojoj ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu, ali u konkretnom slučaju prednik tužioca je raspolagao i nekretninama koje su pripadale i njegovoj pokojnoj supruzi za šta nije imao ovlašćenje. Okružni sud je dalje naveo da, s obzirom na to da su načini sticanja prava vlasništva taksativno propisani odredbom člana 20 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, očigledno je da se pravo svojine na nekretninama koje su individualno navedene u izjavi i punomoći ne bi moglo realizovati na osnovu danog ovlašćenja iz izjave i punomoći. Naposljetku, Okružni sud je naveo da, iako su tuženi i saslušani svjedoci saglasno izjavili da je predmet razmjene između prednika tužioca i apelanta bila razmjena nekretnina po načelu „sve za sve“, te izjave nisu imale uticaja prilikom donošenja prvostepene odluke zbog činjenice da su sporne nekretnine bile društvena, tj. državna svojina.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 050754 17 Rev od 27. jula 2017. godine apelantova revizija je odbačena.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, zbog vrijednosti spora, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi dozvoljenosti revizije iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, Vrhovni sud je naveo da revizija ni nije dozvoljena ni po osnovu iz člana 237 stav 3 ZPP zbog toga što „pravna shvatanja nižestepenih sudova u vezi naprijed navedenog pravnog pitanja [o valjanosti izjave kojom se raspolagalo gradskim građevinskim zemljištem] nisu u koliziji sa shvatanjima ovog suda o tom pitanju“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da izjava i punomoć kojima je prednik tužioca bez prinude dobrovoljno raspolagao spornim nekretninama predstavljaju sastavni dio ugovora o zamjeni nekretnina i da one u potpunosti označavaju i sadrže sve bitne elemente ugovora o zamjeni nekretnina zbog čega treba da se smatraju kao nastavak, odnosno aneks tog ugovora, te one mogu biti osnov za sticanje prava vlasništva. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu s obzirom na to da izjava i punomoć ispunjavaju uslov iz člana 72 ZOO s obzirom na to da je prednik tužioca potpisao primjerke isprava koje su bile neophodne za ostvarenje njegovih prava na tim nekretninama. Takođe, apelant smatra da su izjava i punomoć izdate pod odgodnim uslovom u smislu odredbe člana 74 ZOO koji je ispunjen stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima i Zakona o građevinskom zemljištu 2006. godine, kojim je, na osnovu člana 44 tog zakona, prestalo pravo društvenog, odnosno državnog vlasništva na nekretninama koje su ranije prešle u takav režim vlasništva prenosom iz privatnog vlasništva, a prednik tužioca je u spornoj izjavi potvrdio da u slučaju denacionalizacije sporne parcele, može ishoditi prenos prava vlasništva, zbog čega smatra da su sporni. Najzad, apelant smatra da su osporene odluke suprotne presudama Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 24. aprila 2007. godine i Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06-001462 od 11. juna 2007. godine (koje je dostavio u prilogu) u kojima je zaključeno da izjava na kojoj je potpis jedne ugovorne strane ovjeren kod nadležnog organa i kojom se nedvosmisleno potvrđuje da su i nekretnine obuhvaćene tom izjavom sastavni dio ranije zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina predstavlja sastavni dio ugovora o zamjeni nekretnina. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu Vrhovnog suda.

b) Odgovori na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga danih u osporenoj presudi, a da je stav tog suda pravilan i da proizilazi iz stava Vrhovnog suda iz revizijskog rješenja, zbog čega smatra da su neosnovani apelacijski navodi.

17. Osnovni sud je naveo da se apelacijskim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke zbog čega nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

18. Punomoćnik tužilaca I.D., B.D., i J.D. navela je da je osporena presuda dala jasne razloge o apsolutnoj ništavosti izjave i punomoći i da sporne nekretnine nisu bile predmet ugovora o razmjeni, zbog čega je pogrešno pozivanje na označene materijalne propise, kao i da je apelant pretpostavljeni vlasnik na spornim nekretninama. Dalje, punomoćnik je istakla da ne mogu propisi na koje se apelant poziva naknadno konvalidirati ništave isprave iz tužbenog zahtjeva.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) Propis je objavljen na srpskom jeziku i latiničnom pismu, a za potrebe ove odluke korišćen je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

20. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 29/94, 23/98 i 5/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona kako je objavljen u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

a) Privremeno pravo korišćenja zemljišta Član 22.

Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.

Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može uz odobrenje nadležnog opštinskog organa uprave da na tom zemljištu podigne privremenu građevinu za svoje potrebe.

Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korišćenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.

Član 24.

Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.

Član 63.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 39. i 50. ovog zakona, ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona kako je objavljen u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sastavljanje isprave Član 72. stav (3) (3) Za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. st. (1) i (2) (1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

Nedopušten ili nemoguć uslov Član 75. stav (1) (1) Ništav je ugovor u kojem je postavljen odgodni rok ili raskidni uslov protivan «Prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima».

Djelimična ništavost Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.

(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

Pojam Član 552.

(1)Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

(2)Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnim apelacijama osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 050754 17 Rev od 27. jula 2017. godine i Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 050754 16 Gž 3 od 16. decembra 2016. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050754 16 Gž 3 od 16. decembra 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovoj žalbi. Stoga, imajući u vidu da je osporenu presudu Okružnog suda punomoćnik apelanta primio 31. januara 2017. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 1221/17 podnesena 31. marta 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja pravne valjanosti izjave i punomoći o prenosu prava vlasništva na nekretninama i ništavosti ugovora o poklonu, te stoga proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom utvrđivanja da su izjava i punomoć ništave u skladu sa odredbama tada važećeg ZGZ, te da su trebali primijeniti odredbe čl. 72 i 74 ZOO i usvojiti njegov protivtužbeni zahtjev.

31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se apelantove tvrdnje kojima osporava odluke redovnih sudova u konkretnom predmetu svode na navode da su sporna izjava i punomoć pravno valjane jer predstavljaju sastavni dio pravno valjanog ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključen bez prinude, te da ispunjavaju sve uslove koji proizilaze iz odredbe člana 72 ZOO, a koje je apelant isticao u prilog utemeljenosti svog protivtužbenog zahtjeva. U vezi sa time, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant takvim tvrdnjama u suštini ukazuje na razloge formalnopravne valjanosti izjave i punomoći koji, kako su redovni sudovi zaključili, sami po sebi ne mogu biti od uticaja na odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da su Okružni i Osnovni sud pozivanjem na odredbe čl. 10, 22 i 24 ZGZ dali jasno i argumentovano obrazloženje (kako je prezentovano u tač. 9 i 11 ove odluke) da su sporna izjava i punomoć ništave zbog činjenice da su predmet raspolaganja spornim ugovorom bile nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su prednik tužioca, odnosno njegova preminula supruga, u trenutku njihovog sačinjavanja imali samo privremeno pravo korišćenja zemljišta kojim je, prema tim odredbama, bilo ograničeno raspolaganje. U vezi sa tim obrazloženjem, Ustavni sud uočava da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ne ukazuje ni tvrdnja apelanta da je ugovor sklopljen pod odgodnim uslovom koji je ostvaren stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu 2006. godine s obzirom na to da je članom 107 stav 1 ZOO propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kada uzrok ništavosti naknadno nestane iz čega, dakle, proizilazi da nije predviđena mogućnost konvalidovanja takvih ugovora. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje na presude Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 24. aprila 2007. godine i Okružnog suda broj GŽ-06-001462 od 11. juna 2007. godine za koje smatra da se radi o sličnoj pravnoj situaciji kao u predmetnom postupku, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj spornih odluka zapaža da iz tih odluka ne proizilazi da su se redovni sudovi bavili pitanjem valjanosti izjava čiji su predmet raspolaganja bile nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima je postojalo privremeno pravo korišćenja zemljišta o čemu je u predmetnom postupku bilo suštinsko pravno pitanje. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da je takve apelantove tvrdnje u ovome predmetu razmotrio i Vrhovni sud u rješenju od 27. jula 2017. godine prilikom odlučivanja o dozvoljenosti revizije, kao i da iz prakse Ustavnog suda slijedi da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elemenata prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine) za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelacijske navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

b) Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno i jasno obrazložili da su ništave izjava i punomoć kojim je izvršeno raspolaganje spornim nekretninama, jer je takvo raspolaganje protivno odredbama čl. 10, 22 i 24 ZGZ koji je bio na snazi u vrijeme njihovog sačinjavanja, zbog čega je i odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje njihove valjanosti, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se tvrdnje o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević