Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2059/17 (M.K.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2059/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2059/17, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 105515 16 Rev 2 od 30. marta 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 105515 11 Gž od 4. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 105515 16 Rev 2 od 30. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 105515 11 Gž od 4. maja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 105515 11 Gž od 25. januara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, tuženih Općine Centar, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar, i Vedrane Vikić zatraženo je 28. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. februara 2019. godine, Kantonalni sud 4. februara 2019. godine, a opunomoćenik tužene Vedrane Vikić Mustafa Karović, advokat iz Sarajeva, 5. februara 2019. godine. Općina Centar nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 105515 09 P od 5. novembra 2010. godine obavezane su tužena Općina Centar Sarajevo i Vedrana Vikić (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) da apelantu predaju u posjed i na slobodno raspolaganje od ljudi i stvari nekretnine – poslovni prostor pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude prvo prezentirao navode tužbe i odgovora na tužbu, te je naveo dokaze koji su izvedeni u toku postupka i njihov sadržaj ( str. od 2. do 4). Uvidom u Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora preciziranog broja od 29. juna 1990. godine, koji je zaključen između pravnog prednika prvotužene, preduzeća „Sarajevostan“ iz Sarajeva i apelanta, Općinski sud je utvrdio da je predmetni poslovni prostor dat pod zakup apelantu na neodređeno vrijeme, počev od 1. jula 1990. godine. Iz dopisa Službe za privredu i finansije prvotužene (u daljnjem tekstu: Služba za privredu), preciziranog broja od 25. maja 2009. godine, Općinski sud je utvrdio da se apelant u više navrata pismenim putem obraćao toj službi zahtjevom za vraćanja u posjed predmetnog poslovnog prostora, pozivajući se na Odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Odluka VP) od 26. maja 1999. godine. Povodom apelantovih zahtjeva Služba za privredu nije nikad odgovorila zbog čega je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženih. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je navedenom odlukom Visokog predstavnika za BiH propisano „da bez obzira na bilo koje odredbe zakona, državna imovina ne može biti predmet raspolaganja od strane organa vlasti entiteta Bosne i Hercegovine, ukoliko je na dan 6. aprila 1992. godine bila korištena u kulturne ili vjerske svrhe, ili ako je bila korištena od strane fizičkih lica u svrhu stanovanja, poslovnih aktivnosti, poljoprivrede i šumarstva“. Po ocjeni Općinskog suda, svaka odluka donesena od organa vlasti entiteta nakon 6. aprila 1992. godine koja se tiče izbjeglica i raseljenih lica je ništava, jer je upravo cilj citirane odluke bio da se onemogući raspolaganje organa vlasti imovinom koja je do 1992. godine bila u posjedu fizičkih lica po pravnom poslu kao što je zakup. Prema tome, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 1990. godine na temelju ugovora o zakupu, da je u toku rata bio izbjeglica u Kanadi, a zatim u Beogradu. Dalje, taj sud je utvrdio da je prvotužena, protivno Odluci VP, sa drugotuženom zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora iako je znala da je takav ugovor ništav, jer je protivan citiranoj odluci VP. Dakle, prvotužena je, po ocjeni Općinskog suda, na taj način onemogućila apelanta da ostvari pravo na vraćanje u posjed navedenog poslovnog prostora na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 105515 11 Gž od 25. januara 2012. godine žalbe tuženih su uvažene, prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena. Obrazloženo je da je prvostepeni sud propustio da pravilno primijeni član 67. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je bio dužan da prethodno utvrdi da se radi o tužbenom zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost i da donese rješenje kojim se apelantova tužba odbacuje. Istaknuto je da je nadležni organ iz člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama općinski, gradski, odnosno kantonalno-županijski organ ovlašten za imovinskopravne poslove. Stavom 3. člana 11. navedenog zakona regulirano je „da pravo na traženje vraćanja nekretnine u posjed ne podliježe zastari“, te da apelant i dalje ima pravo da traži povrat predmetnog poslovnog prostora.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 105515 12 Rev od 28. novembra 2014 godine apelantova revizija je usvojena, drugostepeno rješenje ukinuto i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje sa obrazloženjem da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da odlučivanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost. Vrhovni sud je istakao da je o apelantovom tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jer je apelant svoj tužbeni zahtjev za predaju predmetnog poslovnog prostora temeljio na ugovoru o zakupu.

9. Postupajući u ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 105515 11 Gž od 4. maja 2016. godine žalbe tuženih uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da tužene ne spore činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je apelant 29. juna 1990. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora kojim su regulirana prava i obaveze ugovornih strana i kojim je, između ostalog, regulirana apelantova obaveza da plaća zakupninu u preciziranom iznosu. Navedeno je da je apelant poslovni prostor koristo do 1992. godine, kada ga je napustio zbog ratnih djejstava, te da se više puta obraćao prvotuženoj za povrat predmetnog poslovnog prostora. Istaknuto je da iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi da je 29. maja 2009. godine prvotužena obavijestila apelanta da je predmetni poslovni prostor koristio drugi zakupac i da je Komisija za provođenje javnog oglasa za dodjelu u zakup poslovnih prostorija 31. januara 2003. godine razmatranje zahtjeva odgodila dok se trenutnom zakupcu, tj. drugotuženoj, ne osiguraju zamjenske prostorije. Navedeno je da su apelantu ponuđene druge poslovne prostorije „koje on nije prihvatio, te da je isti obaviješten o mogućnosti učešća na javnom oglasu za dodjelu u zakup poslovnih prostorija, ali se on nije prijavio“. Istaknuto je da dosadašnji zakupac [drugotužena] poslovne prostorije koristi po osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa prvotuženom 11. oktobra 2004. godine, te da ima pravo da joj se po isteku ugovora ponovno dodijele prostorije neposrednom pogodbom pod uvjetom da nema dugovanja po osnovu dospjele zakupnine.

11. Uvidom u spis predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je apelant osnovanost svog tužbenog zahtjeva temeljio na Odluci VP od 26. maja 1999. godine kojom je, između ostalog, regulirano da svaka odluka koju su izdali organi entiteta nakon 6. aprila 1992. godine koja onemogućava ostvarivanje prava izbjeglica i raseljenih osoba je ništava, izuzev u slučaju kada je treća strana preduzela izvođenje zakonitih građevinskih radova. Istaknuto je da navedena odluka VP, na koju se poziva prvostepeni sud, nije bila na snazi u momentu zaključenja glavne rasprave (5. oktobra 2010. godine), jer je povučena i zamijenjena novom Odlukom VP od 27. aprila 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 17/00), čija je važnost produžena Odlukom VP od 31. jula 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 43/02) do 31. marta 2003. godine, a Odlukom od 31. marta 2003. godine („Službene novine FBiH“ broj 23/03) do 15. maja 2003. godine. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj Odluke VP, te istakao da smatra da su osnovani žalbeni navodi tuženih da Odluka VP regulira da su odluke organa entiteta „ništavne, samo ako se njima onemogućava ostvarivanje prava izbjeglica i raseljenih lica“. U vezi s tim je navedeno da apelant, shodno pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. ZPP, „nijednim dokazom u prvostepenom postupku nije dokazao da ima status izbjeglice ili raseljenog lica“ u smislu Zakona o raseljenim licima i izbjeglicama-povratnicima u FBiH. Tim zakonom je propisano da se taj status priznaje od dana podnošenja zahtjeva (član 8), te da se osobi kojoj je priznat taj status izdaje iskaznica raseljene osobe. S obzirom na to da apelant nije dokazao status izbjeglice, odnosno raseljenog lica, Kantonalni sud je naveo da smatra da se apelant neosnovano poziva na odluku VP. Kantonalni sud je nadalje istakao da, suprotno apelantovim navodima, ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen između tuženih nije ništav, da proizvodi pravno djejstvo i da predstavlja pravni osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora od drugotužene, budući da je zaključivanju tog ugovora prethodio postupak prijave na oglas od 5. augusta 2004. godine o kojem je bio obaviješten i apelant, a na koji se kao korisnik prostora prijavila i drugotužena, te je sa njom zaključen ugovor koji je proveden kao dokaz na glavnoj raspravi.

12. U obrazloženju je dalje navedeno da na odluku o tužbenom zahtjevu treba da se primijene odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77 i 30/90, "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94). Istaknuto je da ugovor o zakupu poslovne prostorije podrazumijeva faktičko korišćenje zakupljene stvari nakon što zakupodavac ispuni svoju osnovnu obavezu iz ugovora o zakupu i obavezu predaje stvari, budući da zakupac stječe ovlašćenje da upotrebljava stvar, kako to i proizlazi iz prirode i pojma ugovora o zakupu poslovne prostorije. Kantonalni sud je dalje naveo da su bitni elementi ugovora o zakupu: predmet zakupa - poslovna prostorija, naknada kao protivvrijednost za upotrebu predmeta zakupa - zakupnina i vrijeme trajanja zakupa. Odredbama čl. 26. i 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisan je način prestanka ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme. Činjenica je da je apelant kao zakupac prostora zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme 29. juna 1990. godine, da je kao zakupac prestao koristiti poslovni prostor od 1992. godine, od kada je prestao plaćati zakupninu, što je dovelo do prestanka ugovora među ugovornim stranama po zakonu na osnovu odustanka od ugovora (član 34. stav 1. tačka 2. citiranog zakona). U vezi s tim, taj sud je dalje ukazao da je ugovor o zakupu teretan ugovor sa uzajamnošću obaveza ugovornih strana, te da je apelantova obaveza bila da plaća zakupninu, koja predstavlja bitan element ugovora, a prestankom plaćanja zakupnine prestaje i ugovor o zakupu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. U vezi s tim je ukazano da, suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je apelantu prestankom ugovora (ugovor zaključen 29. juna 1990. godine) prestao status ugovorne strane, tj. zakupca predmetnog poslovnog prostora. Shodno navedenom, smatra da apelant ne posjeduje pravni osnov da traži predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i nastavak njegovog daljnjeg korištenja.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 105515 16 Rev 2 od 30. marta 2017. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju Vrhovni sud je prvo prezentirao činjenična utvrđenja nižestepenih sudova za koja je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. ZPP), te pravne stavove prvostepenog suda koji je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan (primjenom Odluke VP iz 1999. godine) i drugostepenog suda koji je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer apelant nije dokazao da ima status izbjeglice ili raseljenog lica koji je relevantan za primjenu Odluke VP i jer je utvrdio da je apelantov ugovor prestao po osnovu činjenice da nije plaćao zakupninu od 1992. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te da revizionim prigovorima nije dovedena u sumnju. Obrazlažući ovaj stav Vrhovni sud je ukazao da je za ostvarivanje prava iz Odluke VP nužan status izbjeglice ili raseljene osobe. Činjenica je da je apelantov „status izbjeglice ili raseljene osobe bilo (je) nužno dokazati, jer je tuženi nisu priznali pred sudom, zakon je ne pretpostavlja, a ne radi se ni o općepoznatoj činjenici koju kao takvu ne treba dokazivati“. S obzirom na to da apelant na okolnost statusa izbjeglice ili raseljene osobe nije izvodio dokaze, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP) odbio apelantov tužbeni zahtjev.

14. Nadalje je Vrhovni sud ukazao da, nezavisno od navedenog, apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno primjenom odredaba navedene Odluke VP od 26. maja 1999. godine, kao i odlukama o produženju važenja te odluke od 27. aprila 2000. godine, 31. jula 2002. i 31. marta 2003. godine. Navedeno zbog toga što je navedenim odlukama VP bila određena zabrana raspolaganja državnom imovinom u određenom vremenskom periodu i to zaključno sa 15. majom 2003. godine. Prema tome, kako je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora između tuženih zaključen 11. oktobra 2004. godine (u vrijeme kada nije bila na snazi zabrana raspolaganja), a tužbu za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora apelant je podnio 13. jula 2009. godine, to se na predmetni slučaj nisu mogle primijeniti citirane odluke VP, zbog čega je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi ističe da je za vraćanje u posjed stanova, kao i poslovnih prostora osoba koje su u toku ratnih zbivanja napustile grad važio identičan propis i da se navedena imovina vraćala na identičan način. Stoga ukazuje da je članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima doslovno navedeno da „nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini“. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da se osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima, osim ako se dokaže da su stanove napustili zbog razloga koji su potpuno nezavisni od sukoba. Imajući u vidu da apelant tvrdi da se ova zakonska odredba odnosi na sve osobe koje su potraživale imovinu koja je u ratu napuštena, bez obzira na to da li se radilo o stanu, kući, poslovnim prostorima, garažama i sl., on smatra „neshvatljivim“ da se status izbjeglice i raseljenih lica odnosi samo na osobe koje potražuju svoje stanove. U vezi s tim, apelant smatra nespornim da je imao status izbjeglice i raseljenog lica po sili zakona, odnosno da takav njegov status zakon pretpostavlja, a da su tužene bile obavezne dokazati ako su smatrale da nije imao navedeni status, odnosno da je napustio Sarajevo nezavisno od ratnih dešavanja. Dakle, apelant tvrdi da njegov status izbjeglice nije bio upitan, da ni sud, a ni upravni organi nisu tražili dokaz o tome.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant pogrešno tumači odredbe Odluke Visokog predstavnika BiH kada smatra da se postojanje statusa izbjeglice ili raseljene osobe pretpostavlja. U vezi s tim, ističe da se taj status ne pretpostavlja, jer ukoliko neka osoba zbog ratnih djejstava promijeni mjesto boravka (prebivališta) i stalno se nastani negdje drugo u odnosu na predratno mjesto boravka i time iskaže volju da se ne namjerava vratiti u predratno mjesto stanovanja, tada ta osoba i nema status izbjeglice ili raseljene osobe i nema razloga da joj se u takvim okolnostima vraćaju u posjed nekretnine u državnom vlasništvu, koje je prije rata koristila. Dakle, Vrhovni sud smatra da je u konkretnim okolnostima činjenicu statusa izbjegle ili raseljene osobe apelant trebalo da dokaže, da bi zahtjevu iz tužbe moglo biti udovoljeno, a on na te okolnosti nije predlagao dokaze, što je bio dužan u smislu člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP (apelant ne spori da dokaze na te okolnosti nije predlagao), pa u takvim okolnostima zahtjevu iz tužbe nije ni moglo biti udovoljeno. Ovaj sud, također, smatra da je netačan navod iz apelacije da su tu činjenicu trebale dokazivati tužene, jer je apelant tvrdio da ima status izbjegle i raseljene osobe, pa ju je, kako navodi, bio dužan dokazati. Na kraju, iz sadržaja podnesene apelacije, po ocjeni Vrhovnog suda, može se jednostavno zaključiti da se ona u najvećoj mjeri, gotovo u cijelosti, zasniva na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj se izražava nezadovoljstvo odlukama nižestepenih sudova, a što ne može biti, niti jeste, osnov za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana ili da se odbaci, jer smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

17. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga i obrazloženja datih u svojoj presudi, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

18. Drugotužena smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

19. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 26. maja 1999. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 20/99) relevantni dio glasi:

Bez obzira na odredbe bilo kojeg zakona, državna imovina (uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, ali isključujući stanove) ne može biti predmet (dodjelom, prenosom, prodajom, davanjem na korištenje ili zakup) od strane organa vlasti entiteta ili Bosne i Hercegovine, ukoliko je na dan 6. aprila 1992. godine bila korištena u kulturne ili vjerske svrhe, ili ako je bila korištena od strane fizičkih lica u svrhu stanovanja, poslovnih aktivnosti, poljoprivrede i šumarstva.

Svaka odluka koja se odnosi na prethodni stav, donesena od strane organa vlasti Entiteta nakon 6. aprila 1992, a koja se tiče prava izbjeglica i raseljenih lica, ništavna je, izuzev ako je treća strana izvršila građevinske radove na legalan način.

[…] Bilo koja odluka, sporazum ili transakcija zaključena u suprotnosti sa ovom odlukom ništavna je.

Ova odluka stupa na snagu 26. maja 1999. godine i ostaje na snazi do 31. decembra 1999. godine. Ovaj rok može biti produžen mojom daljnom odlukom.

20. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 27. aprila 2000. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 17/00) relevantni dio glasi:

Odluka stupa na snagu u formi zakona 27. aprila 2000. godine i ostaje na snazi do 31. decembra 2000. godine. Rok važenja Odluke se može produžiti.

Odluka koju sam donio 31. decembra 1999. godine a kojom se produžava rok važenja Odluke od 26. maja 1999. godine o suspendiranju prijenosa izvjesnih kategorija imovine u društvenom vlasništvu se ovim povlači i zamjenjuje ovom odlukom.

21. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 20. decembra 2000. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 56/00) relevantni dio glasi:

Produžava se važenje moje odluke od 27. aprila 2000. godine i ona će biti na snazi do 30. mart 2001. godine.

22. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 30. marta 2000. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 15/01) relevantni dio glasi:

Produžavam rok važenja Odluke donesene 27. aprila 2000. god. do 31. jula 2002.

god. i, radi potpune preciznosti, izričito izuzimam od primjene ove odluke […]

23. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 31. jula 2002. godine kojom se dodatno produžava važenje odluke od 27. aprila 2000. godine do 31. marta 2003. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/02) relevantni dio glasi:

[…] Osim toga, usvajanjem usaglašenih zakona kojima se uređuje promet i raspolaganje imovinom u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, što je moguće prije, a najkasnije do 31. marta 2003. godine, organi vlasti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta dužni su preuzeti punu odgovornost da osiguraju da se dodjela imovine u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, vrši na način koji nije diskriminatorski i koji je u interesu građana Bosne i Hercegovine.

[…]".

24. U Odluci Visokog predstavnika za BiH od 31. marta 2003. godine kojom se dodatno produžava važenje odluke od 31. jula 2002. godine do 15. maja 2003. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 23/03) relevantna odredba glasi:

Navedena odluka se donosi kako bi se organima vlasti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta omogućilo da najkasnije do 15. maja 2003. godine usvoje usaglašene zakone kojima se uređuje promet i raspolaganje imovinom u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu.

Do 15. maja 2003. godine, gore navedeni, organi vlasti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta dužni su preuzeti punu odgovornost da osiguraju da se dodjela imovine u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, vrši na način koji nije diskriminatorski i koji je u najboljem interesu građana Bosne i Hercegovine.

Ova odluka, koja odmah stupa na snagu, se bez odlaganja objavljuje u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

25. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94, tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1. tačka 2.

Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:

2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.

26. U Zakonu o raseljenim licima – prognanicima i izbjeglicama ("Službene novine FBiH“ broj 15/05, tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka) relevantne odredbe glase:

Član 8. st. 1. i 2.

Status raseljenog lica priznaje se od dana kada je raseljeno lice ili povratnik podnio zahtjev za priznavanje tog statusa.

Licu kojem je priznat status raseljenog lica izdaje se legitimacija raseljenog lica. Na lični zahtjev povratnika nadležna služba izdaje uvjerenje o statusu povratnika.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava, između ostalog, Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 105515 11 Gž od 25. januara 2012. godine kojom je žalba tuženih uvažena, prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje ukinuto rješenjem Vrhovnog suda od 28. novembra 2014. godine, te da je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje nakon čega su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli presude osporene ovom apelacijom. S obzirom na to nesporno je da osporeno rješenje kao takvo više ne egzistira u pravnom prometu zbog čega ga Ustavni sud ne može ocijeniti u ovom apelacionom postupku.

31. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 105515 16 Rev 2 od 30. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 26. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud smatra da apelant, zapravo, ukazuje da su sudovi osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo ukazujući da je „za vraćanje u posjed stanova, kao i poslovnih prostora osoba koje su u toku ratnih zbivanja napustile grad važio identičan propis i da se navedena imovina vraćala na identičan način“, te je u vezi s tim ukazao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (član 3). Pri tome apelant, također, navodi da je „status izbjeglice i raseljenog lica imao po sili zakona a koji status su tuženi bili u obavezi dokazivati“.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora primjenom Odluke VP od 26. maja 1999. godine, zaključivši da je apelant bio izbjeglica, te da je prvotužena, protivno navedenoj odluci, sa drugotuženom zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora iako je znala da je takav ugovor ništav, čime je apelanta onemogućila da ostvari pravo na vraćanje u posjed poslovnog prostora.

41. Ustavni sud zapaža da je, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud, postupajući u ponovnom postupku, žalbe tuženih uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i

123. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer apelant nije dokazao da ima status izbjeglice ili raseljenog lica koji je relevantan za primjenu Odluke VP i jer je utvrdio da je apelantov ugovor prestao po osnovu činjenice da nije plaćao zakupninu od 1992. godine.

42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, odbio apelantovu reviziju, te dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto smatra pravilnim odlučenje Kantonalnog suda u dijelu u kojem je taj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. ZPP zaključio da apelant nije dokazao da ima status izbjeglice ili raseljenog lica koji je relevantan za primjenu Odluke VP. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao i dodatne razloge zaključivši da su Odluke VP, na kojim je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev, zapravo, bile temporalnog karaktera i da su važile u određenom vremenskom periodu, zaključno sa 15. majem 2003. godine, te da se stoga nisu mogle primijeniti u okolnostima apelantovog slučaja. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova iz kojih nesporno proizlazi da apelant nije dokazao status izbjeglice ili raseljenog lica, kao i okolnost da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora između tuženih zaključen u vrijeme kada nije bila na snazi zabrana raspolaganja (11. oktobra 2004. godine), a da je apelant tužbu za predaju u posjed podnio 13. jula 2009. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju redovnih sudova koja bi, u smislu navedenih stavova Ustavnog i Evropskog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni data tumačenja. Ovo osobito imajući u vidu da apelant, zapravo, tvrdnje o kršenju svojih prava isključivo temelji na navodima vezanim za član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatrajući da se ova zakonska odredba odnosi na sve osobe koje su potraživale imovinu koja je u ratu napuštena, bez obzira na to da li se radilo o stanu, kući, poslovnim prostorima, garažama i sl. Međutim, imajući u vidu da je apelant tužbenim zahtjevom potraživao predaju u posjed poslovnog prostora koji je prije rata koristio kao zakupac, te da je navedenom odredbom propisano da „Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim […] ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma […]“, to se u cijelosti pokazuje neosnovanim apelantovo ukazivanje na navedenu odredbu. Ovo zbog toga što se navedeni zakon (kako to proizlazi iz njegovog sadržaja) odnosio isključivo na vraćanje stanova nosiocima stanarskih prava i članovima njihovog porodičnog domaćinstva, a ne i na vraćanje poslovnih prostora.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora neosnovan a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2059/17 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio