Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/17 (M.B., A.M., T.H., I.K., I.B., I.B., T.M., M.P. i V.P.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 72
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3081/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP 3081/17, rješavajući apelacije M.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju su podnijeli M.B., A.M., T.H., I.K.,
I.B., I.B., T.M., M.P. i V.P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 I 029490 13 I od 6. februara 2014. godine, 64 0 I 029490 15 I 2 od 23. juna 2015. godine, 64 0 I 029491 13 I od 23.
aprila 2014. godine, 64 0 I 029491 15 I 2 od 28. januara 2016. godine, 64 0 I 029492 13 I od 5. decembra 2013. godine, 64 0 I 029492 15 I 2 od 13. januara 2016. godine, 64 0 I 029493 13 I od 6. februara 2014.
godine, 64 0 Ps 023121 15 Ip od 12. januara 2016. godine, 64 0 I 029494 13 I od 9. juna 2014. godine, 64 0 I 029494 15 I 2 od 15.
januara 2016. godine, 64 0 Ip 029487 13 Ip od 23. aprila 2014. godine, 64 0 Ip 029487 15 Ip 2 od 12. januara 2016. godine, 64 0 I 029488 13 I od 23. aprila 2014. godine, 64 0 I 029488 15 I 2 od 12. januara 2016.
godine, 64 0 I 029489 13 I od 6. februara 2014. godine, 64 0 I 036171 15 I od 6. marta 2015. godine, 64 0 I 036172 15 I od 6. marta 2015.
godine, 64 0 I 036173 15 I od 4. marta 2015. godine, 64 0 I 038155 15 od 22. oktobra 2015. godine, 64 0 I 036167 15 I od 6. marta 2015.
godine, 64 0 Km 031756 15 I od 4. marta 2015. godine, 64 0 I 037728 15 I od 19. juna 2015. godine, 64 0 I 037258 15 I od 4. septembra 2015. godine i 64 0 I 043955 17 I od 2. marta 2017. godine.
Ova odluka dostavlja se Vladi Zapadnohercegovačkog Kantona kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i osigurala poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Zapadnohercegovačkog kantona naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.B., A.M., T.H., I.K., I.B., I.B., T.M., M.P. i V.P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnijeli su 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 64 0 I 029490 13 I od 6. februara 2014. godine, 64 0 I 029490 15 I 2 od 23. juna 2015. godine, 64 0 I 029491 13 I od 23. aprila 2014. godine, 64 0 I 029491 15 I 2 od 28. januara 2016. godine, 64 0 I 029492 13 I od 5. decembra 2013. godine, 64 0 I 029492 15 I 2 od 13. januara 2016. godine, 64 0 I 029493 13 I od 6. februara 2014. godine, 64 0 Ps 023121 15 Ip od 12. januara 2016. godine, 64 0 I 029494 13 I od 9. juna 2014. godine, 64 0 I 029494 15 I 2 od 15. januara 2016. godine, 64 0 Ip 029487 13 Ip od 23. aprila 2014. godine, 64 0 Ip 029487 15 Ip 2 od 12. januara 2016. godine, 64 0 I 029488 13 I od 23. aprila 2014. godine, 64 0 I 029488 15 I 2 od 12. januara 2016. godine, 64 0 I 029489 13 I od 6. februara 2014. godine, 64 0 I 036171 15 I od 6. marta 2015. godine, 64 0 I 036172 15 I od 6. marta 2015. godine, 64 0 I 036173 15 I od 4. marta 2015. godine, 64 0 I 038155 15 od 22. oktobra 2015. godine, 64 0 I 036167 15 I od 6. marta 2015. godine, 64 0 Km 031756 15 I od 4. marta 2015. godine, 64 0 I 037728 15 I od 19. juna 2015. godine, 64 0 I 037258 15 I od 4. septembra 2015. godine i 64 0 I 043955 17 I od 2. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju zatražen je od Općinskog suda 24. jula 2018. godine, a od Vlade Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada ZHK) 25. jula 2018. i 17. januara 2019. godine.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. avgusta 2018. godine, a Ministarstvo finansija ZHK 11. avgusta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Postupajući po prijedlozima apelanata na osnovu izvršnih isprava – pravomoćnih presuda, odnosno rješenja, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju, navedena u izreci ove odluke, kojima su određena predložena izvršenja na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koji se vode kod preciziranih poslovnih banaka.
6. Općinski sud je rješenja o izvršenju dostavio poslovnim bankama kod kojih izvršenik ima transakcijske račune.
7. Prema stanju spisa predmeta, rješenja o izvršenju nisu provedena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli hronologiju predmetnih postupaka, te, između ostalog, istakli da Vlada ZHK i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze da omogući djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravomoćnih sudskih presuda. Apelanti traže i naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažnih i izvršnih sudskih presuda.
b) Odgovori na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio tabelarni prikaz „plana izvršenja“ predmetnih rješenja o izvršenju u kojem je naznačen samo datum donošenja predmetnih rješenja o izvršenju i datum njihovog dostavljanja banci.
10. U odgovoru na apelaciju Ministarstva finansija ZHK je navedeno da je za 2018. godinu predviđen iznos od 300.000,00 KM za „izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju“, te da se redovno vrše plaćanja dospjelih dugovanja po osnovu sudskih odluka. Navedeno je da se plaćanje vrši prema redoslijedu zaprimanja izvršenja koja se vode kod UniCredit Bank kod koje izvršenik ima otvoren transakcijski račun. U odgovoru je navedeno da su do 3. avgusta 2018. godine došli do isplate rješenja o izvršenju zaprimljenih u junu 2014. godine, te da predmetna rješenja o izvršenju još uvijek nisu došla na red za plaćanje.
V.Relevantni propisi
11. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08, za potrebe ove odluke korištena je neslužbena prečišćena verzija objavljena na www.ustavnisudfbih.ba, relevantne odredbe glase:
V. Kantonalne vlasti
Član 9.
Vlada kantona nadležna je za:
a) provođenje kantonalne politike i izvršavanje kantonalnih zakona, izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene kantonu od federalne vlasti;
[…]
12. U Ustavu Zapadnohercegovačkog kantona („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona ” br. 1/96, 2/99, 14/00, 17/00, 1/03, 10/04,17/11) relevantne odredbe glase: Član 12.
U ostvarivanju svojih ovlasti Kanton:
a) poduzima sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Federacije i predviđenih u instrumentima Aneksa Ustava Federacije i djeluje sukladno Ustavu Federacije i ovom Ustavu, […] B. Izvršna vlast kantona Član 36.
Premijer odgovara za:
[…]
h) provođenje politike i provedbu propisa Kantona uključujući osiguranje izvršavanja odluka Kantonalnog suda i sudova Federacije, […]
13. Proračun Županije Zapadnohercegovačke za 2018. godinu (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst preuzet sa službene web-stranice http://www.ministarstvo-finansija-zzh.gov.ba objavljen samo na hrvatskom jeziku), u relevantnom dijelu glasi:
614800 Izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju 300.000,00 KM.
14. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16, u daljnjem tekstu: ZIP) relevantne odredbe glase: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138. st. 3. i 6.
3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.
6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu.
Član 167. st. 1, 2. i 3.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno
VI. Dopustivost
15. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonā – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
VII.Meritum
16. Apelanti su naveli kako ne mogu da realizuju svoja novčana potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama i pored toga što su redovni sudovi donijeli rješenja o prinudnom izvršenju iz budžetskih sredstava, jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u budžetu. Smatraju da su im zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
k) Pravo na imovinu.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...] Pravo na imovinu Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantni principi i praksa Evropskog suda i Ustavnog suda
17. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu
1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava ZHK, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti.
18. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su opći principi koji se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret budžeta utvrđeni u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Evropski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje svojih obaveza proisteklih iz presude (vidi, ibid., § 39, vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije, br. 2269/06 et al., § 114, 15. januar 2008, i Arbačiauskienė protiv Litvanije, br. 2971/08, § 87, 1. mart 2016. godine). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1. (vidi, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III, i Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, § 41, 30. juni 2005. godine).
19. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravosnažne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40, Jasiūnienė protiv Litvanije, br. 41510/98, § 45, 6. mart 2003, i Voytenko protiv Ukrajine, br. 18966/02, § 53, 29. juni 2004. god.).
20. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu u kojoj je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta raznih nivoa vlasti i u kojim je odgovarajućim nivoima vlasti nalagao da preduzmu adekvatne i dovoljne mjere koje će osigurati da imaoci pravosnažnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. juna 2013 godine, AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
21. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. februara 2018. godine) koje se odnose na neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta Srednjobosanskog kantona (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret budžeta Zeničko-dobojskog kantona (vidi, Evropski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.
22. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istakao da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Evropski sud je, također, istakao da su nepreduzimanjem potrebnih mjera u značajnom periodu u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe člana 6. stav 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzrokovao nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. decembar 2009, i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. juli 2015).
23. Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. januara 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. oktobra 2011. godine i osam drugih odluka u vezi s istom stvari nisu provedene. Evropski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štaviše, iz podataka koje je dostavila Vlada čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da povjerioci odustanu od dijela njihovih zahtjeva. Stoga je Evropski sud zaključio da je situacija podnosilaca zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi već navedeno, Jeličić, stav 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, stav 21). Evropski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Evropski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. oktobra 2018. godine (aplikacije br. 4954/15 i šest drugih), dosljedno svojoj praksi, usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravosnažnih sudskih odluka [na teret budžeta Vlade Federacije BiH] iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno, jer je bila je suočena sa velikim brojem pravosnažnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Evropski sud se pozvao na svoju, već navedenu, praksu s tim u vezi koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Evropski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da preduzete mjere nisu adekvatne i dovoljne, budući da je dužina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava.
24. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. marta 2017. godine Evropski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret budžeta Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast preduzimala radi ispunjenja svoje pozitivne obaveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem preduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske, u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila i prilagodila Plan izvršenja navedenih sudskih odluka standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji regulišu ovu materiju konačno uspostavljen Plan izvršenja, koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To je, također, bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, što Evropski sud smatra da je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.
25. U presudi Evropskog suda Burmych protiv Ukrajine br. 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017, razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio grupe od ukupno 12.143 slične aplikacije pred Evropskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakasnjelog izvršavanja pravomoćnih sudskih odluka domaćih sudova u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva poduzimanje opsežnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnoj razini. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i načelom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je u tome da se opće mjere koje treba poduzeti država za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tokom posljednjih 16 godina, Evropski sud je zaključio kako njegova opetovana utvrđenja povreda u grupama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok, s druge strane, takvi predmeti značajno opterećuju rad Evropskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Evropske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Evropski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje treba poduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Evropske konvencije. Time je Evropski sud ispunio svoju dužnost iz člana 19. Evropske konvencije. U skladu s načelom supsidijarnosti koji se odnosi na cijelu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu s članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti kroz postupak izvršenja te presude, a ne kroz postupke pred Evropskim sudom.
Trenutna situacija u vezi sa istovrsnim slučajevima
26. Ustavni sud ističe da je, i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o navedenom pitanju i mjera preduzetih od javne vlasti, Ustavni sud i dalje suočen sa izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da poduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate, budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svaka osoba unutar određene skupine u načelu ovlaštena podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba poduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih osoba, a ne samo podnositelja apelacija.
27. U tom smislu potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obavezu da riješi probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda date indikacije u pogledu općih mjera koje je potrebno poduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćem nivou uspostavi djelotvoran pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih lica u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U suprotnom, kada nije osiguran djelotvoran pravni lijek, građani su sistematski primorani da se obraćaju Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo, prije svega, rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sistem zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacionom nadležnosti Ustavnog suda, jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.
Analiza konkretne apelacije
28. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravosnažnih odluka nije provedeno, a rješenja o izvršenju koja su donesena u periodu od 13. decembra 2013. do 2. marta 2017. godine dostavljena su banci na provođenje u periodu od 2014. do 2018. godine.
29. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedenih presuda došlo zbog primjene odredbe člana 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret budžeta, ograničava obim izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci budžeta, a da je kao zakonski miminum predviđena obaveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti ispitati da li su mjere koje preduzima javna vlast adekvatne i dovoljne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcionisanje javne vlasti ograničavanjem mogućnost izvršenja na teret njenog budžeta, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata i drugih povjerilaca koji imaju izvršne sudske presude na teret budžeta javne vlasti da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.
30. Ustavni sud zapaža da je Vlada ZHK na traženje Ustavnog suda da se očituje o mjerama koje preduzima radi provođenja izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku navela da je za 2018. godinu predvidjela novčani iznos od 300.000,00 KM za izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da Vlada ZHK nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka na teret budžeta, da nije sačinila centralnu evidenciju tih potraživanja u koju su uvršteni svi povjerioci, pa tako i apelanti. Osim toga, Vlada ZHK nije uz odgovor dostavila tabelu UniCredit Bank (banke kod koje je trezorski račun tog nivoa vlasti) iz koje se može vidjeti kada su zaprimljena i pod kojim rednim brojem se vode predmetna rješenja o izvršenju, navedena u izreci ove odluke, u jedinstvenoj bazi navedene banke. Ustavni sud, također, primjećuje da Vlada ZHK u navedenom odgovoru na apelacije nije konkretizovala u kojem vremenskom okviru apelanti kao imaoci izvršnog naslova mogu očekivati isplatu svojih potraživanja.
31. Analizirajući predočene mjere i aktivnosti javne vlasti radi uspostave uslova za izvršenje sudskih odluka na teret budžeta u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da, u situaciji kada nije izračunat ukupan zbir dugovanja po osnovu sudskih odluka, planiranje sredstava za izvršenje sudskih odluka u iznosu od 300.000,00 KM evidentno nije dovoljna i adekvatna mjera da se ispuni navedeni cilj. Naime, prema navodima iz odgovora na apelaciju, već postoji kašnjenje od preko četiri godine u provođenju zaprimljenih rješenja o izvršenju, budući da su se u avgustu 2018. godini provodila rješenja o izvršenju zaprimljena u junu 2014. godine, a bez dovođenja planiranog iznosa u održivu korelaciju sa nivoom obaveza dostignutih po osnovu sudskih odluka nije moguće predvidjeti dinamiku isplate dugovanja, tako da na ovaj način planirani iznos nije adekvatna ni približno dovoljna mjera za izmirenje ukupnog duga po osnovu izvršnih sudskih presuda, te bi u datim okolnostima (čak i kada dug ne bi rastao po osnovu donošenja novih sudskih odluka na teret budžeta) za izvršenje tih presuda bio potreban niz godina, čime bi apelanti i drugi imaoci sudskih odluka i dalje snosili pretjeran teret, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu i vodi daljem kršenju njihovih navedenih ustavnih prava.
32. U datoj situaciji nije izvjesno kada će pravosnažne presude koje su donesene u korist apelanata i drugih povjerilaca na teret budžeta biti izvršene. Naime, Ustavni sud primjećuje da su presude domaćih sudova koje se razmatraju u ovom predmetu postale pravosnažne prije šest godina i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršene. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi, Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stav 40, Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 et al., 10. novembar 2009, stav 15, i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28735/06 et al., 15. novembar 2011, stav 21).
33. Nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda radi izvršenja pravosnažnih presuda u ovom predmetu nadležne vlasti su lišile odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije, br. 31761/04, stav 69, 1. decembar 2009, i Voronkov protiv Rusije, br. 39678/03, stav 57, 30. juli 2015. god.). Dakle, došlo je do kršenja člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršenja pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova u korist apelanata.
Neophodne mjere
34. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni da sami iznađu optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obaveze poštivanja individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao budžetski korisnik nesmetano funkcioniše, s jedne strane, te da apelanti i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret budžeta odgovarajućeg nivoa javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbir svih potraživanja na teret budžeta po osnovu sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista povjerilaca po osnovu tih odluka, planirala neophodna sredstva u budžetu za isplatu potraživanja po osnovu sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravosnažnih sudskih odluka o ažuriranoj listi povjerilaca i redoslijedu naplate. Pri tome Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke da se apelanti dovode u privilegovan položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti da uspostavi efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata, tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret budžeta, te omogućila ubuduće imaocima sudskih odluka na teret budžeta naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanta u rokovima koji se, u datim konkretnim okolnostima, mogu smatrati razumnim. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret budžeta svoja potraživanja realizovali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija, kojim se preopterećuje Ustavni sud istovrsnim predmetima i negativno utiče na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generisalo nove postupke pred Ustavnim sudom, te općenito ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. Ustavni sud primjećuje da su predmetna rješenja o izvršenju donesena po prijedlogu apelanata kao tražilaca izvršenja u okviru kojih je određena i isplata zakonskih zateznih kamata od tačno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, ZHK kao dužnik, tj. izvršenik, obavezan je, pored glavnice, izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što duže traje period neizvršenja pravosnažnih odluka uvećavaju se obaveze Vlade ZHK, a s druge strane, omogućava se određena zaštita apelantima, odnosno povjeriocima. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da se odluka dostavlja Vladi ZHK kako bi, u skladu s ranijim nalozima, preduzela adekvatnije mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio preduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret budžeta koji bi zadovoljavao te standarde kako za apelante, tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret budžeta. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelanatima u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti preduzimanje generalnih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelante, tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je također razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da poduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. decembra 2008. godine) u kojem je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz člana 8. Evropske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neosnovano zadržani, vezano za zahtjev aplikanata za naknadu nematerijalne štete, Evropski sud zauzeo stav da utvrđivanje povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju, budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih lica u istoj poziciji (u navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi, Scozzari and Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000 VIII, i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28957/95, stav 120, ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Evropski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i porodični život s nalogom da se preduzmu mjere koje će obezbijediti poštivanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu. U skladu s tim, Evropski sud je odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također, u svojoj odluci „Inicijativa mladih za ljudska prava“ protiv Srbije, presuda broj 48135/06 od 25. juna 2013. godine, utvrđena je povreda člana 10. Evropske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnosiocima aplikacije o broju osoba koje su podvrgnute elektronskom nadzoru u 2005. godini, Evropski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članu 46. Evropske konvencije obaveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obavezale da će poštivati pravosnažne presude Evropskog suda u svakom predmetu u kome su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Proizlazi, između ostalog, da presuda kojom Evropski sud nađe povredu nameće tuženoj državi obavezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i /ili prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sistemu kako bi se povrede utvrđene od Evropskog suda okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi, Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII ). Cilj je da se podnosilac dovede, što je više moguće, u položaj u kome bi bio da zahtjevi Evropske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum). Tako je Evropski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz člana 10. Evropske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da preduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
37. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje ustavnih prava apelanta, jer su apelanti u neizvjesnoj situaciji kada će se pravomoćne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se kroz isplatu zateznih kamata omogućava određena zaštita apelantima, odnosno povjeriocima, odnosno da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dati nalog za preduzimanje adekvatnijih generalnih mjera s ciljem da apelanti i svi ostali povjerioci naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata koje su direktno proporcionalne vremenu čekanja na naplatu svog potraživanja, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelante i ostale imaoce sudskih odluka na teret budžeta odgovarajuća satisfakcija za apelante.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnim slučajevima nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda radi izvršenja pravosnažnih presuda nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo prema pravosnažnim sudskim presudama. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje ustavnog prava na imovinu.
40. Ustavni sud naglašava da cilj ove odluke nije da se apelanti dovode u privilegovan položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.
41. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti ZHK u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret budžeta ZHK da naplate dosuđena potraživanja jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima ZHK žurno postupanje u tim predmetima, jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generisalo nove postupke pred Ustavnim sudom, te uopćeno ne bi vodilo efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
42. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević