Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5274/18 (G. Č.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5274/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-5274/18, rješavajući apelaciju Gašparine Čutura, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gašparina Čutura protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 032021 16 Rev od 29. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 032021 15 Rsž od 18. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 032021 14 Rs od 17. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gašparina Čutura (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnijela je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 032021 16 Rev od 29. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 Rs 032021 15 Rsž od 18. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 032021 14 Rs od 17. aprila 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi („Rudnici boksita" Posušje) da za period od 1. aprila 1992. do 5. maja 2000. godine na ime poreza i doprinosa iz MIO/PIO nadležnom penzionom osiguranju uplati utuženi iznos, a odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) zaposlenica na čekanju posla, da se naloži tuženom da joj uspostavi radno-pravni status u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, da joj isplati dospjele a neisplaćene mjesečne plate za precizirani period i isplati otpremninu u utuženom iznosu, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženog do početka ratnih dejstava, da je nakon toga imala status zaposlenika na čekanju posla, te da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu (5. februar 2000. godine), u skladu sa članom 143. navedenog zakona, obratila tuženom sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Županijskog odbora za provedbu člana 143. Zakona o radu od 18. decembra 2007. godine naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status. Zatim, da, s obzirom da tuženi nije pozvao apelanticu na posao u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, da joj je radni odnos prestao ex lege 5. maja 2000. godine, pa su joj samim tim prestala i sva prava koja proizilaze iz radnog odnosa inter alia i pravo na platu i pripadajuće doprinose za penziono i invalidsko osiguranje. Nadalje je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbu člana 106. Zakona o radu kada su zaključili da je u odnosu na apelantičino potraživanje otpremnine nastupila apsolutna zastara, s obzirom da je od dana nastanka tog potraživanja protekao rok od tri godine. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke, te ih iz tog razloga nije obrazlagao u skladu sa odredbom člana 231. u vezi sa članom 253. ZPP.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, in concreto institut zastare potraživanja, iz razloga što smatra da je došlo do priznanja obaveze od strane tuženog i samim tim do prekida zastarnog roka, te da su redovni sudovi proizvoljno donijeli odluku o troškovima postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5274/18 (G. Č.) | Sudska praksa | Aktio