Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3445/18 (A. B.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3445/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-3445/18, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002506 16 U 3 od 15. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002506 16 U 3 od 15. februara 2018. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. jula 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama Armije Republike Bosne i Hercegovine i utvrđeno je da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 106,62 KM, kao i ostala prava propisana zakonom koja mu pripadaju od 8. maja 2012. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, pri Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ljekarska komisija) u nalazu od 12. maja 2016. godine, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 28. novembra 2014. godine, u skladu sa odredbama relevantnih podzakonskih propisa, te na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta, dala jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je u postupku revizije Ljekarska komisija pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procenat, te da je s tim u vezi tuženi organ (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite Federacije Bosne i Hercegovine, ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 15. decembra 2005. godine i sam rješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica Federacije Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi da je Vrhovni sud poklonio punu vjeru nalazu Ljekarske komisije od 12. maja 2016. godine, bez dodatnog medicinskog vještačenja, te da u osporenoj odluci nije obrazložio zašto apelantu nije omogućio medicinsko vještačenje po ljekaru medicinske struke. Nadalje, apelant navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci ne obrazlaže zbog čega nije zakazao i proveo javnu raspravu, a na koju bi pozvao apelanta, tuženi organ, kao i predstavnika Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo.

5. U dopuni apelacije od 16. jula 2018. godine apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog toga što je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu trajao od 8. maja 2012. godine do 12. februara 2018. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje, te da je Vrhovni sud propustio da zakaže javnu raspravu, niti je obrazložio zbog čega to nije učinio. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud propustio da zakaže javnu raspravu, te da nije obrazložio zbog čega to nije učinio, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude ne proizilazi da je apelant tražio da se u predmetu održi javna rasprava, te kako apelant u prilog svojim tvrdnjama dostavio dokaz (tužbu) kojim bi potkrijepio navedene tvrdnje, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka (jer je osporenu presudu apelant primio 27. aprila 2018. godine, a dopunu apelacije podnio 16. jula 2018. godine), a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporene odluke, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 85/14 od 16. marta 2016. godine i AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3445/18 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio