Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5309/18 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5309/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-5309/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 023199 18 Rev od 17. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 18. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 023199 18 Rev od 17. jula 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda izmijenjena je presuda Okružnog suda u Bihaću broj 452/74 od 13. marta 1975. godine na način da je apelant obavezan da tužiteljici (M.K.) po osnovu rente za period od 1. aprila 1992. do 31. decembra 2014. godine isplati ukupan iznos od 75.596,74 KM, te da tužiteljici na ime naknade za tuđu pomoć i njegu isplati iznos od 9.236,25 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužiteljičino pravo na naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad i za tuđu njegu i pomoć utvrđeno pravosnažnom presudom Okružnog suda u Bihaću iz 1975. godine, kojom je tadašnja tužena SFRJ obavezana da isplati tužiteljici utvrđene novčane iznose. U vezi s tim je naveo da se osnov odgovornosti zasnivao na činjenici da je pripadnik JNA, upravljajući vojnim vozilom, nanio tužiteljici teške tjelesne povrede uslijed kojih je ostala trajno nesposobna za rad. Nadalje je naveo da smatra neosnovanim apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, s obzirom da je tužiteljica novu tužbu (za izmjenu ranije pravosnažne presude zbog promijenjenih okolnosti) podnijela protiv tužene SFRJ, pa je naknadno podneskom iz 2002. godine kao tuženu stranku označila apelanta, te je na taj način izvršila ispravku tužbe obzirom da je ranije označena tužena prestala postojati. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant pasivno legitimisan shodno odredbi člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH, kojom je propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Vrhovni sud je nadalje naveo da predmetno potraživanje nije zastarilo, s obzirom da je tužiteljičino pravo na rentu utvrđeno ranijom pravosnažnom presudom, pa nije od uticaja činjenica da je apelat kao tuženi označen tek podneskom iz 2002. godine. Nadalje je naveo da je tužiteljica, provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke, dokazala da je gubila zaradu od poljoprivrednih djelatnosti u znatno većim iznosima nego što je to utvrđeno ranijom pavosnažnom presudom u smislu odredbe člana

196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa shodno odredbi člana 188. stav 1. u vezi sa članom 193. stav 2. ZOO ima pravo na dosuđeni novčani iznos na ime rente. Takođe je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se naknada, koja je tužiteljici ranije isplaćivana, ne uračunava u dosuđenu naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu, iz razloga što se prema ustaljenoj sudskoj praksi invalidnina uračunava samo u naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, koja je tužiteljici vansudski isplaćena 1974. godine. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za tuđu njegu i pomoć tužiteljica nije navela period na koji se odnosi taj tužbeni zahtjev, ali se iz nalaza postupajućeg vještaka može se sa sigurnošću zaključiti da tužiteljici za predmetni period (od 1. aprila 1992. do 31. decembra 2005. godine) nije izvršeno plaćanje ove naknade u iznosu koji zahtjeva tužbenim zahtjevom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

Relevantni propisi

5. U Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05 i 94/05) relevantne odredbe glase:

Član 72.

(Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, s 1. januarom 2006.

(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu s članom 73. ovog Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006.

[…]

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2106/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je "Vrhovni sud svoju odluku o pasivnoj legitimaciji u biti utemeljio na odredbi članka I/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, i odredbi članka 72. stavak 2. Zakona o obrani BiH (koji je stupio na pravnu snagu 28. prosinca 2005. godine) prema kojem su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstva obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine. Stoga, kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1. siječnja 2006. godine, proizlazi da za nju nije odgovorna tužena već entitetske vlade" (tačka 37. Odluke). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević