Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7101/18 (S. K.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7101/18

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP 7101/18, rješavajući apelaciju Suade Kapić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Suade Kapić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 580 Rs 058963 15 I od 28. augusta 2015. godine.

Ova odluka dostavlja se Gradu Mostaru kako bi izvršio svoje ustavne obaveze i osigurao poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Mostara naplate svoja potraživanja u razumnom roku.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Gradu Mostaru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Suada Kapić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 580 Rs 058963 15 I od 28. augusta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Grada Mostara (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 23. januara 2019. godine da u okviru predmeta broj AP 2421/17 dostavi odgovor na apelaciju.

3. Grad Mostar je dostavio odgovor 13. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući po apelanticinom prijedlogu na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 058963 10 Rs od 10. februara 2014. godine, koja je djelomično izmijenjena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 058963 14 Rsž od 8. jula 2015. godine, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, navedeno u izreci ove odluke, kojim je određeno predloženo izvršenje na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koja se vode kod Raiffeisen Bank d.d.

6. Općinski sud je 13. oktobra 2015. godine rješenje o izvršenju dostavio poslovnoj banci izvršenika. Prema stanju u spisu, predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da joj je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisala je kronologiju postupka, te, između ostalog, istakla da Grad Mostar i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze kako bi omogućio djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravosnažnih sudskih presuda. Na koncu, navela je da konkretni postupak traje duže od osam godina zbog čega je predložila da joj Ustavni sud dodijeli naknadu u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

II.Odgovor na apelaciju

8. U odgovoru na apelaciju je navedeno da ukupan iznos dugovanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta Grada Mostara na dan 31. decembar 2018. godine iznosi 377.679,02 KM. Osim toga, navedeno je da je budžetom Grada Mostara za 2019. godinu za zatezne kamate i troškove spora planirano 300.000,00 KM i za sudske presude 500.000,00 KM, kao i da procent planiranih sredstava za tu namjenu u odnosu na ukupno planirani budžet iznosi 1,957%. Istaknuto je da se nakon dostavljanja pravosnažnih presuda vrši evidencija i planiranje obaveza po njima, te da se planiranje isplata potraživanja po osnovu sudskih odluka vrši hronološkim redom. Konačno, navedeno je da se isplata utvrđenih obaveza po osnovu sudskih odluka može očekivati u okviru jedne kalendarske godine.

V.Relevantni propisi

9. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08, za potrebe ove odluke korištena je neslužbena prečišćena verzija objavljena na www.ustavnisudfbih.ba) relevantne odredbe glase:

VI. A. Gradske vlasti

Član 9.

Odgovornosti grada obuhvataju:

a) a) finansije i poresku politiku, u skladu sa federalnim i kantonalnim zakonima, […]

10. Budžet Grada Mostara za 2018. godinu („Službeni glasnik Grada Mostara“ broj 3/18) u relevantnom dijelu glasi:

613961 Zatezne kamate, troškovi spora 300.000,00 KM 613962 Sudske presude 600.000,00 KM

11. Budžet Grada Mostara za 2017. godinu („Službeni glasnik Grada Mostara“ broj 1/17) u relevantnom dijelu glasi:

613961 Zatezne kamate, troškovi spora 200.000,00 KM 613962 Sudske presude 350.000,00 KM

12. Izmjene i dopune budžeta Grada Mostara za 2017. godinu (rebalans) („Službeni glasnik Grada Mostara“ broj 15/17) u relevantnom dijelu glase:

613961 Zatezne kamate, troškovi spora 300.000,00 KM 613962 Sudske presude 820.000,00 KM

13. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16, u daljnjem tekstu: ZIP) relevantne odredbe glase: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 138. st. 3. i 6.

3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.

6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu.

Član 167. st. 1, 2. i 3.

(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno

VI. Dopustivost

14. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonâ – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

VII.Meritum

15. Apelantica je navela kako ne može realizirati svoja novčana potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama i pored toga što su redovni sudovi donijeli rješenje o prinudnom izvršenju iz budžetskih sredstava jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u budžetu. Smatra da su joj zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

k) Pravo na imovinu.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...] Pravo na imovinu

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantni principi i praksa Evropskog suda i Ustavnog suda

19. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu

1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava Grada Mostara, te da uslijed velikog broja povjerilaca nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti.

20. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su opći principi koji se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret budžeta utvrđeni u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Evropski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao opravdanje za nepoštovanje svojih obaveza proisteklih iz presude (vidi ibid., § 39; vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije br. 2269/06 et al., § 114, 15. januar 2008., i Arbačiauskienė protiv Litvanije br. 2971/08, § 87, 1. mart 2016. godine). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1 (vidi Burdov protiv Rusije br. 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III, i Teteriny protiv Rusije br. 11931/03, § 41, 30. juni 2005. godine).

21. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravosnažne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40; Jasiūnienė protiv Litvanije br. 41510/98, § 45, 6. mart 2003.; i Voytenko protiv Ukrajine br. 18966/02, § 53, 29. juni 2004. godine).

22. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu gdje je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta raznih nivoa vlasti i gdje je odgovarajućim nivoima vlasti nalagao da preduzmu adekvatne i dovoljne mjere koje će osigurati da imaoci pravosnažnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine, AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine i AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

23. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. februara 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Srednjobosanskog kantona (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret budžeta Zeničko-dobojskog kantona (vidi Evropski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.

24. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istakao da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Evropski sud je također istakao da su nepreduzimanjem potrebnih mjera u značajnom periodu u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe člana 6. stav 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzrokovao nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. decembar 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. juli 2015. godine).

25. Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. januara 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. oktobra 2011. godine i osam drugih odluka u vezi s istom stvari nisu provedene. Evropski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štaviše, iz podataka koje je dostavila Vlada čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da povjerioci odustanu od dijela svojih zahtjeva. Stoga je Evropski sud zaključio da je situacija podnosilaca zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, stav 21). Evropski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Evropski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. oktobra 2018. godine (aplikacije br. 4954/15 i šest drugih) dosljedno svojoj praksi usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravosnažnih sudskih odluka (na teret budžeta Vlade Federacije BiH) iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno jer je bila suočena s velikim brojem pravosnažnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Evropski sud se pozvao na svoju već navedenu praksu u vezi s tim, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Evropski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da preduzete mjere nisu adekvatne i dovoljne budući da je dužina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava. Nakon toga, Evropski sud je s pozivom na navedenu praksu u predmetima Spahić i dr., kao i Kunić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, 7. februara 2019. godine donio još tri presude (Dunjak i dr. protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 17303/15 i 52 dr., Hrnjić i dr. protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 20954/13 i 57 dr., Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 47345/15 i 40 dr.) u kojima je zbog prekomjerne dužine trajanja izvršnih postupaka na teret Zeničko-dobojskog kantona, odnosno Srednjobosanskog kantona, iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

26. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. marta 2017. godine Evropski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret budžeta Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast preduzimala s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem preduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske, u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila i prilagodila plan izvršenja navedenih sudskih odluka standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen plan izvršenja, koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To je također bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, za što Evropski sud smatra da je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.

27. U presudi Evropskog suda Burmych protiv Ukrajine br. 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017. godine, razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio grupe od ukupno 12 143 slične aplikacije pred Evropskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravosnažnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov protiv Ukrajine Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva preduzimanje obimnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnom nivou. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i principom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je u tome da se opće mjere koje država treba preduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tokom posljednjih 16 godina, Evropski sud je zaključio kako njegova ponovna utvrđenja povreda u grupama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok, s druge strane, takvi predmeti značajno opterećuju rad Evropskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Evropske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Evropski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje treba preduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Evropske konvencije. Time je Evropski sud ispunio svoju dužnost iz člana 19. Evropske konvencije. U skladu s principom supsidijarnosti, koji se odnosi na čitavu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu sa članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti u postupku izvršenja te presude, a ne u postupku pred Evropskim sudom.

Trenutna situacija u vezi s istovrsnim slučajevima

28. Ustavni sud ističe da je i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o navedenom pitanju i mjera koje su preduzele javne vlasti Ustavni sud i dalje suočen s izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da preduzete mjere još uvijek nisu dale potpuno efektivne rezultate budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svako lice unutar određene grupe u principu ovlašteno podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba preduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih lica, a ne samo podnosilaca apelacija.

29. U tom smislu, potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obavezu da riješi probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda date indikacije u pogledu općih mjera koje je potrebno preduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćem nivou uspostavi djelotvoran pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih lica u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U suprotnom, kada nije osiguran djelotvoran pravni lijek građani su sistematski primorani da se obraćaju Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo prije svega rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sistem zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacionom nadležnošću Ustavnog suda jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija podnesenih zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.

Analiza konkretne apelacije

30. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravosnažne odluke nije provedeno, a rješenje o izvršenju koje je doneseno 28. augusta 2015. godine dostavljeno je poslovnoj banci izvršenika na provođenje 13. oktobra 2015. godine.

31. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedene presude došlo zbog primjene odredbe člana 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret budžeta ograničava obim izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu u odgovarajućoj stavci budžeta, a da je kao zakonski minimum predviđena obaveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti ispitati da li su mjere koje preduzima javna vlast adekvatne i dovoljne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnosti izvršenja na teret njenog budžeta, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata i drugih povjerilaca koji imaju izvršne sudske presude na teret budžeta javne vlasti da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.

32. Ustavni sud zapaža da je Grad Mostar na traženje Ustavnog suda da se očituje o mjerama koje preduzima s ciljem provođenja izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku naveo da je izračunao ukupan iznos dugovanja po tom osnovu. Dalje, navedeno je da Grad Mostar vodi evidencije za sva potraživanja, te da je u budžetu za 2019. godinu za ove namjene planirao iznos koji predstavlja 1,957% planiranog prihoda budžeta. Također, Grad Mostar je u svom odgovoru konkretizirao u kojem vremenskom okviru apelanti kao imaoci izvršnog naslova mogu očekivati isplatu, navodeći da je to rok od jedne kalendarske godine.

33. Analizirajući predočene mjere i aktivnosti s ciljem uspostave uvjeta za izvršenje sudskih odluka i izvršnih rješenja organa uprave na teret budžeta u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Grad Mostar u budžetu za 2019. godinu planirao daleko veći iznos sredstava za izvršenje pravosnažnih sudskih presuda od predviđenog minimuma (0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta), što je svakako pozitivan korak s ciljem ostvarenja svoje obaveze. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Grad Mostar na dobrom putu da u periodu od godinu dana izmiri apelanticina potraživanja i potraživanja drugih lica koja imaju izvršne naslove na teret budžeta Grada Mostara, odnosno da su preduzete konkretne mjere koje bi u konačnici trebale rezultirati namirenjem svih povjerilaca tokom 2019. godine. Ovo bi ujedno značilo i globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na potraživanja na teret budžeta Grada Mostara. U prilog navedenom ide i činjenica da je Grad Mostar u svom odgovoru naveo da je za određeni broj predmeta, u međuvremenu, izvršio isplatu potraživanja.

34. Ustavni sud posebno naglašava da nije cilj ove odluke da se apelantica dovede u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Grada Mostara, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom isplate.

35. Pored navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Grad Mostar na dobrom putu, te da treba nastaviti s mjerama koje preduzima s ciljem isplate potraživanja apelantici i svim ostalim povjeriocima na teret budžeta Grada Mostara koje Ustavni sud smatra primjerenim, te da ne bi bilo svrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nastavi nalagati Gradu Mostaru hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo obavezu da postupa mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te općenito ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.

36. S obzirom na sve navedeno, iako su evidentne mjere Grada Mostara koje preduzima s ciljem rješavanja problema neizvršavanja odluka domaćih sudova i neprovođenja izvršnih rješenja, Ustavni sud zapaža da je rješenje o izvršenju po apelanticinom prijedlogu doneseno 28. augusta 2015. godine i da apelantica već više od tri godine čeka na namirenje svojih potraživanja. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i svoju vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu ipak došlo do kršenja člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neprovođenja izvršnog rješenja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. Ustavni sud primjećuje da je predmetno rješenje o izvršenju doneseno po apelanticinom prijedlogu kao tražioca izvršenja, kao i da je navedenim rješenjem određena isplata zakonskih zateznih kamata od tačno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, Grad Mostar kao dužnik, tj. izvršenik, obavezan je pored glavnice izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što duže traje period neizvršenja pravosnažnih odluka uvećavaju se obaveze Grada Mostara, a, s druge strane, omogućava se određena zaštita apelantima, odnosno povjeriocima. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da će se ova odluka dostaviti Gradu Mostaru kako bi u skladu s ranijim nalozima preduzeo adekvatnije mjere s ciljem da apelantica i ostali povjerioci u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio preduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret budžeta koji bi zadovoljavao te standarde kako za apelante tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret budžeta. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelantima u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti preduzimanje generalnih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelante tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je također razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da preduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. decembra 2008. godine) gdje je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz člana

8. Evropske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neosnovano zadržani, u vezi sa zahtjevom aplikanata za naknadu nematerijalne štete, Evropski sud zauzeo stav da utvrđivanje povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih lica u istoj poziciji (u navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000 VIII, i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28957/95, stav 120, ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Evropski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i porodični život s nalogom da se preduzmu mjere koje će osigurati poštovanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu, pa je u skladu s tim Evropski sud odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također, u svojoj odluci Inicijativa mladih za ljudska prava protiv Srbije, Presuda broj 48135/06 od 25. juna 2013. godine, u kojoj je utvrđena povreda člana 10. Evropske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnosiocima aplikacije o broju lica koja su podvrgnuta elektronskom nadzoru u 2005. godini, Evropski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članu 46. Evropske konvencije obaveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obavezale da će poštovati pravosnažne presude Evropskog suda u svakom predmetu u kojem su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Proizlazi, između ostalog, da presuda kojom Evropski sud pronađe povredu nameće tuženoj državi obavezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i/ili, prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sistemu kako bi se povrede koje je utvrdio Evropski sud okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII). Cilj je da se podnosilac dovede, što je više moguće, u položaj u kojem bi bio da zahtjevi Evropske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum). Tako je Evropski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz člana 10. Evropske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da preduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

39. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje apelanticinih ustavnih prava budući da je za apelanticu neizvjesno kada će se pravosnažne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se isplatom zateznih kamata apelantici omogućava određena zaštita, odnosno da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dati nalog za preduzimanje adekvatnijih generalnih mjera s ciljem da apelantica i svi ostali povjerioci naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelante i ostale imaoce sudskih odluka na teret budžeta, odgovarajuća satisfakcija za apelanticu.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg perioda s ciljem izvršenja pravosnažnih presuda Grad Mostar lišio ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućio apelanticu da dobije novac na koji ima pravo prema pravosnažnim sudskim presudama. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine.

42. Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke da se apelantica dovede u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Grada Mostara, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom isplate.

43. Ustavni sud zaključuje da je Grad Mostar na dobrom putu, te da treba nastaviti s mjerama koje preduzima s ciljem isplate potraživanja apelantici i svim ostalim povjeriocima na teret budžeta Grada Mostara koje Ustavni sud smatra primjerenim, te da ne bi bilo svrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nastavi nalagati Gradu Mostaru hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo obavezu da postupa mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te općenito ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.

44. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7101/18 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio