Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1382/17 (F. Š., H. Š., A. Š. i N. Š.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1382/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1382/17, rješavajući apelaciju Fatime Šabanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Fatime Šabanović, Hikmete Šabanović, Adisa Šabanovića i Nadisa Šabanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049866 16 Rev od 27. decembra 2016. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantima Fatimi Šabanović, Hikmeti Šabanović, Adisu Šabanoviću i Nadisu Šabanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Fatimi Šabanović, Hikmeti Šabanović, Adisu Šabanoviću i Nadisu Šabanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Šabanović, Hikmete Šabanović, Adisa Šabanovića i Nadisa Šabanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049866 16 Rev od 27. decembra 2016.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fatima Šabanović, Hikmeta Šabanović, Adis Šabanović i Nadis Šabanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti) iz Breze, koje zastupa Elma Veledar-Arifagić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049866 16 Rev od 27. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je u periodu od 18. maja 2017. do 5. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena su u periodu od 22. maja 2017. godine do 6. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 5. jula 2004. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete (u tužbi kao tuženi označena Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine).

6. Općinski sud je donio rješenje od 13. septembra 2005. godine kojim se tužba smatra povučenom jer uredno obaviješteni apelanti nisu pristupili na glavnu raspravu zakazanu za 13. septembar 2005. godine. Apelanti su 18. oktobra 2005. godine podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te je Općinski sud rješenjem od 20. juna 2007. godine dopustio povrat u prijašnje stanje.

7. Apelanti su podneskom od 3. marta 2008. godine kao tuženu označili drugotuženu i preinačili tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud se rješenjem od 13. oktobra 2008. godine proglasio stvarno nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu, te odredio da će po pravosnažnosti rješenja spis biti dostavljen Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (u rješenju kao tužena označena Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane).

9. Postupajući po žalbi apelanata, Kantonalni sud je rješenjem od 10. oktobra 2014. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku apelanti su podneskom od 16. decembra 2014. godine uredili tužbu označavajući kao tužitelje punoljetne trećeapelanta i četvrtoapelanta, te kao tužene drugotuženu. Na pripremnom ročištu, nakon što je punomoćnik apelanata označio tužene na način kako je navedeno u uvodu prvostepene presude i opredijelio tužbeni zahtjev, povučena je tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu materijalne štete.

11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049866 15 P 2 od 17. marta 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049866 16 Gž 2 od 20. jula 2016. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi kojima je zatraženo da se tužene obavežu solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplatiti apelantima određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te su obavezani apelanti da prvotuženoj nadoknade troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Rešad Šabanović (sin prvoapelantice, suprug drugoapelantice i otac trećeapelanta i četvrtoapelanta, u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) 1. januara 1996. godine smrtno stradao od posljedica aktiviranja ručne bombe koju je aktivirao drugi pripadnik Armije RBiH. Navedeni pripadnik Armije RBiH je presudom Okružnog vojnog suda u Sarajevu od 7. maja 1996. godine (koja je 29. oktobra 1996. godine postala pravosnažna) proglašen krivim za krivično djelo teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 177. stav 2. u vezi sa članom 172. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok su oštećeni – porodica s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod drugotužene. Naime, kako je prednik apelanata smrtno stradao kao pripadnik Armije RBiH, a prema odredbama relevantnih zakonskih odredbi (bliže navedenih u obrazloženju presude) entiteti odgovaraju za obaveze entitetskih vojski nastale do 31. decembra 2005. godine, Općinski sud je ocijenio da drugotužena nije legitimirana za eventualno ispunjenje obaveze, nego prvotužena. Prema mišljenju Općinskog suda, prvotužena u okolnostima konkretnog slučaja odgovara po principu objektivne odgovornosti, odnosno pretpostavljene odgovornosti u smislu odredbi čl. 173. i

174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, citirao je odredbe čl. 360, 361, 362, 371, 376. i 377. ZOO-a i odluke Ustavnog suda br. AP 2539/12 i AP 1656/12. Kako je zastarjelost počela teći od donošenja presude, kad su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, a ne od pravosnažnosti presude, Općinski sud je zaključio da je do podnošenja tužbe istekao opći petogodišnji zastarni rok, te odbio tužbene zahtjeve.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049866 16 Rev od 27. decembra 2016. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te naveo da je u konkretnom slučaju apelantima šteta nastala 1. januara 1996. godine, dakle nakon što je ratno stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto 22. decembra 1995. godine (Odluka o ukidanju ratnog stanja) i prije nego što je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine). S obzirom na navedeno i uz subjektivni rok od tri godine, Vrhovni sud je istaknuo da su apelanti mogli tužbu za naknadu štete podnijeti najkasnije do 23. decembra 1999. godine (član 376. stav 1. ZOO-a). Kako su apelanti tužbu podnijeli „28. aprila 2008. godine“ (očita greška – tužba podnesena 5. jula 2004. godine), ocijenio je zahtjev apelanata zastarjelim, te je pravilno drugostepeni sud odbio zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da slijedom odluka Ustavnog suda na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, sa čime korespondira i stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, privilegirani zastarni rok iz člana 377. ZOO-a primjenjuje se onda kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno proglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete, dakle protiv lica koje bi odgovaralo po principu individualne odgovornosti. Dalje je istaknuo da zastarjelost potraživanja prema državi ili njenom dijelu koje odgovara za štetu kao imalac opasne stvari, odnosno kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću, zastarijeva u općem zakonskom zastarnom roku iz člana 376. ZOO-a. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi se samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na pravno lice koje umjesto njega odgovara.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno to pravo je „nepropisno ograničeno proizvoljnom odlukom revizionog suda o primjeni zastarnog roka“. U prilog tome apelanti opširno analiziraju osporenu presudu i praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te smatraju da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen član 377. ZOO-a. Ističu i da je Vrhovni sud u presudi pogrešno naveo datum podnošenja tužbe. U pogledu dužine trajanja postupka, apelanti detaljno navode tok postupka, te ističu da je postupak trajao skoro 13 godina. Posebno ističu da je Kantonalni sud odlučujuće doprinio dužini predmetnog postupka, s obzirom na to da mu je trebalo čak šest godina da odluči o procesnom pitanju (o žalbi protiv rješenja kojim se prvostepeni sud proglasio nenadležnim). Traže naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od po 1.950,00 KM. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer relevantnim zakonodavstvom nije predviđen pravni lijek za ubrzanje parničnog postupka. Također, tvrde da im je osporenom presudom onemogućeno pravo na naknadu nematerijalne štete, što nesumnjivo predstavlja miješanje, odnosno lišavanje prava apelanata na mirno uživanje imovine.

b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da je navedena presuda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

17. Kantonalni sud navodi da su u drugostepenoj presudi obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata, te predlažu da se apelacija odbije.

18. Općinski sud smatra da nije povrijedio pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije.

19. Prvotužena smatra da su redovni sudovi donijeli odluke na zakonit način i u razumnom roku, tako da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje i imovinu. Predlažu da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

20. Drugotužena, između ostalog, navodi da nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju jer predmetnu nesreću nije počinilo tijelo Bosne i Hercegovine ili institucija Bosne i Hercegovine za koje ona odgovara. Smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pravilno prihvatio i obrazložio sve navode i razloge odluke, te da nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 1., 4.i 5.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 236.

U postupku po žalbi protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11): Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049866 16 Rev od 27. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 10. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade štete, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud zapaža da apelanti navode da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno to pravo je nepropisno ograničeno proizvoljnom odlukom Vrhovnog suda o primjeni zastarnog roka. Osim toga, smatraju da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen član 377. ZOO-a.

32. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pristup sudu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da su apelanti ishodili da redovni sudovi donesu predmetne odluke nepobitno potvrđuje da je pravo apelanata na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o tužbenom zahtjevu apelanata i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata, navodi apelanata o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.

33. Nadalje, u pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog smrti njihovog prednika jer je tužba podnesena nakon isteka rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te su detaljno i opširno obrazložili razloge zbog kojih se nije mogao primijeniti privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO-a. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, u pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je navedeni stav Vrhovnog suda u vezi s primjenom „privilegiranih rokova“ iz člana

377. ZOO-a razmatrao u više svojih odluka (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1884/15 od 15. novembra 2017. godine i AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi prava na pristup sudu i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da su apelanti Općinskom sudu podnijeli tužbu 5. jula 2004. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 27. decembra 2016. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko 12 godina i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem su apelanti tražili naknadu štete uzrokovane smrću njihovog prednika, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosi na naknadu štete, u toku kojeg su provedeni dokazi čitanjem materijalne dokumentacije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti izostali sa glavne rasprave, da su uređivali i opredijelili tužbe, te da su povukli dio tužbenog zahtjeva, što je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je predmetna pravna stvar od velikog značaja za apelante.

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka i ponašanje redovnih sudova i apelanata, Ustavni sud zapaža, u pogledu toka postupka pred Općinskim sudom, da je prvostepeni postupak do donošenja rješenja o nenadležnosti trajao oko četiri godine i tri mjeseca, odnosno ponovni prvostepeni postupak oko godinu i pet mjeseci, te da je Općinski sud donosio procesna rješenja koja su ukidana ili na drugi način stavljena van snage. Pri tome, Ustavni sud posebno uočava da je, nakon što je prvostepeni sud donio rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim, Kantonalnom sudu trebalo oko šest godina da odluči o žalbi protiv navedenog rješenja prvostepenog suda, odnosno da donese odluku o žalbi protiv procesnog rješenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku donio na sjednici vijeća, dakle bez održavanja rasprave, te da je odlučivao o stvarnoj nadležnosti suda, bez upuštanja u meritum predmeta. Nakon donošenja prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli svoje odluke u relativno kratkim rokovima od po nekoliko mjeseci.

41. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji je trajao oko 12 godina i pet mjeseci u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo šest godina da odluči o žalbi protiv rješenja kojim se sud proglasio stvarno nenadležnim, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka, za što u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba solidarno isplatiti iznos od 900,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Apelanti navode da im je zbog nepostojanja pravnog lijeka za ubrzanje parničnog postupka povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu također došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko 12 godina i pet mjeseci, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Kantonalni sud kojem je trebalo šest godina da odluči o žalbi protiv rješenja kojim se sud proglasio stvarno nenadležnim.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su apelanti ostvarili pravo na pristup sudu, kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 376. ZOO-a, te kada su obrazložili da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a jer se navedena odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1382/17 (F. Š., H. Š., A. Š. i N. Š.) | Sudska praksa | Aktio