Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5357/18 (N. S.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5357/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-5357/18, rješavajući apelaciju Nedeljka Stjepanovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka
a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Stjepanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 030802 18 Kž od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 030802 16 K od 13. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 20. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 030802 18 Kž od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 030802 16 K od 13. jula 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, između ostalog, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 95a. Zakona o električnoj energiji, te mu je za učinjeno krivično djelo izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba jer je prvostepeni sud apelantu stavio na teret da je postupao suprotno odredbama člana 73. i 74. Zakona o električnoj energiji iako je u dispozitivu optužnice navedeno da je postupao protivno odrebi člana 6. tog zakona. Naime, Okružni sud je naveo da je odredba iz člana 6. opšteg karaktera i da je u njoj izražen princip nediskriminacionog pristupa distributivnoj mreži, pa prvostepeni sud nije povrijedio identitet optužnice kada je usaglasio opis krivičnog djela sa utvrđenim činjeničnim stanjem, na koji način je samo precizirao blanketnu normu, s obzirom da nije apelantu na teret stavio niti jednu radnju koja već nije bila obuhvaćena dispozitivom optužnice. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) na način da je odbio prijedlog odbrane za provođenjem vještačenja na okolnost utvrđivanja količine potrošene električne energije, te da tu odluku nije obrazložio u presudi. S tim u vezi je istakao da, s obzirom da prvostepeni sud pomenutu okolnost uopšte nije razmatrao niti kao element krivičnog djela, niti kao okolnost prilikom odmjeravanja kazne, propust prvostepenog suda da u obrazloženju presude navede razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga nije bio niti mogao biti od uticaja na zakonito i pravilno odlučenje, te pritom naglasio da je prvostepeni sud razloge za tu svoju odluku dao na pretresu. Takođe, Okružni sud je naveo da se predmetnom inkriminacijom štiti cjelokupan elektroenergetski sistem od neovlaštenog korištenja kako bi se stvorili uslovi ne samo za racionalan i ekonomičan razvoj proizvodnje i distribucije električne energije, već i za nesmetan život i rad svih građana. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je apelantovo ponašanje po svojoj suštini takvog karaktera da se ne može zaključiti da se radi o djelu malog značaja iz člana 7. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, povrijedili odredbe ZKP na način da su prekoračili optužbu, te da su pogrešno primijenili KZ kada su zaključili da se ne radi o djelu malog značaja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da u predmetnom postupku nije došlo do prekoračenja optužbe kao i razloge zbog kojih smatra da se ne radi o djelu malog značaja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević