Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7654/18 (D. C.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7654/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7654/18, rješavajući apelaciju Danila Cicovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danila Cicovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Danilo Cicović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Hećimović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH (pretresno vijeće), odlučujući u krivičnom postupku protiv apelanta i ostalih, po optužnici Tužilaštva potvrđenoj 27. juna 2018. godine zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH) u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH), u postupku kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora prema optuženima apelantu i M. P., na osnovu člana 137. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačke a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKPBiH), donio je Rješenje broj S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora, i to u odnosu na apelanta, kako zbog postojanja općeg zakonskog uvjeta tako i zbog posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, dok razlozi za trajanje pritvora iz osnova tačke c) u odnosu na apelanta više ne postoje.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je ukazao na svoje rješenje od 3. septembra 2018. godine, koje je djelomično preinačeno rješenjem Suda BiH od 13. septembra 2018. godine, te se pozvao na odredbu člana 137. ZKPBiH i obavezu kontrole opravdanosti pritvora.

7. Sud BiH, na stranici 5. rješenja, naveo je da je razmotrio data izjašnjenja i sve okolnosti kod optuženih, te je utvrdio da je primjena mjere pritvora prema optuženima neophodna i u daljnjem toku postupka, u odnosu na apelanta iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U odnosu na apelanta, Sud BiH je zaključio da su prestali razlozi za trajanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, a koji zaključak je uslijedio nakon donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 4872/18 od 11. oktobra 2018. godine, kojom odlukom je utvrđena povreda prava iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na saoptuženog Z. M. (Ustavni sud je u Odluci AP 4872/18, a na koju se pozvao Sud BiH u konkretnom rješenju, rješavao apelaciju Z. M. i, kako je navedeno, utvrdio povredu prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, te je zaključak Ustavnog suda iz navedene odluke AP 4872/18 Sud BiH primijenio u konkretnom predmetu u odnosu na apelanta).

8. Nakon što je dao razloge o postojanju osnovane sumnje, koje ni odbrane optuženih nisu osporavale, Sud BiH je dao obrazloženje za posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U odnosu na apelanta, Sud BiH je kao odlučnu činjenicu cijenio da se radi o optuženom koji je u ranijoj fazi postupka bio nedostupan organima gonjenja BiH, odnosno da je bio u bjekstvu. Sud BiH je ukazao na podatke iz spisa prema kojima je apelantu u fazi istrage bio određen pritvor rješenjem Suda BiH od 25. septembra 2017. godine i raspisana međunarodna potjernica, s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant bio u bjekstvu. Prema stanju spisa, apelant nije mogao biti pronađen na prijavljenoj adresi u BiH niti nakon policijske potrage. Prilikom izvršavanja naredbi za pretres i lišenje slobode koju je izdao Sud BiH, apelant nije pronađen na adresi boravišta/prebivališta, niti je pronađen na drugim lokacijama za koje su postojala saznanja da se na njima nalazi. Prilikom dolaska na adresu na kojoj prema operativnim saznanjima apelant ima boravište niko nije zatečen na adresi, odnosno stan je bio zaključan, nakon čega su se policijski službenici uputili na lokalitet Trebevića, s obzirom na operativna saznanja da se apelant nalazi u jednom od ugostiteljskih objekata koji se nalaze na putnoj komunikaciji Lukavica – Trebević – Pale. U vezi s navedenim, policijski službenici su izvršili obilazak svih ugostiteljskih objekata na spomenutoj dionici puta gdje apelant nije pronađen, a što proizlazi iz službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu. Također, prema aktu Policijske uprave Istočno Sarajevo, policijski službenici su od 25. jula 2017. godine preduzimali mjere i radnje s ciljem pronalaska apelanta, odnosno vršili provjere na adresama prebivališta/boravišta, te u objektima koji pružaju usluge prenoćišta i druge lokacije za koje su policijski službenici operativnim radom došli do saznanja da bi se na njima moglo skrivati traženo lice, međutim, apelant nije pronađen. Osim toga, Tužilaštvo je 1. septembra 2017. godine apelantu uputilo poziv za ispitivanje u svojstvu osumnjičenog, međutim, apelant nije primio poziv jer nije pronađen na prijavljenoj adresi prebivališta. Apelant je lišen slobode 5. aprila 2018. godine, nakon što se u pratnji branioca javio u prostorije Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, dakle, nakon više od osam mjeseci koliko su ga tražili organi gonjenja BiH.

9. Prema navedenim činjenicama, Sud BiH je zaključio, bez obzira na to što se apelant nakon višemjesečnog bjekstva javio organima gonjenja, da se radi o licu kod kojeg postoji toliki stepen opasnosti od bjekstva koji opravdava primjenu najstrože mjere osiguranja njegovog prisustva, a to je mjera pritvora. Evidentno je da se apelant duži period krio, odnosno bio u bjekstvu, jer se nije mogao pronaći na prijavljenim i poznatim adresama stanovanja. Apelantovo ponašanje, kako je naveo Sud BiH, očigledno je usmjereno na izbjegavanje krivičnog gonjenja, te ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva u momentu kada to pogoduje apelantu, što čini osnovanom primjenu mjere pritvora i u daljnjem toku postupka.

10. Sud BiH je dalje naveo zašto nije našao da je ispunjen uvjet iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH u odnosu na apelanta, zbog čega je taj pritvorski osnov ukinut u odnosu na apelanta.

11. Sud BiH je, kako je naveo na stranici 10. rješenja, polazeći od osnovnog prava optuženih na slobodu i sigurnost, koje je propisano odredbama člana 5. stav 3. Konvencije, i to da svako lice koje je uhapšeno ili lišeno slobode u skladu sa stavom 1. c) navedenog člana ima pravo da bude pušteno na slobodu, razmotrio i primjenu blažih mjera prema optuženima, što je propisano i članom 131. ZKPBiH. Međutim, s obzirom na sve utvrđene okolnosti kod optuženih, Sud BiH je zaključio da za sada niti jedna druga mjera, osim pritvora, ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

12. Sud BiH, u vijeću Apelacionog odjeljenja, odlučujući o žalbama optuženih, donio je Rješenje broj S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine, kojim je odbio kao neosnovane žalbe branilaca optuženih (apelanta i M. P.).

13. U obrazloženju rješenja, na stranici 4, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 137. stav 1. ZKPBiH, kada je utvrdilo da u odnosu na optužene i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora, s obzirom na to da stranke i branioci nisu ukazali na nove činjenice i okolnosti koje bi bile od utjecaja na donošenje drugačije odluke, koji zaključak je kao pravilan prihvatilo i apelaciono vijeće.

14. U odnosu na apelanta, Sud BiH na stranici 4. rješenja potvrđuje kao pravilne zaključke iz pobijanog prvostepenog rješenja (uz pozivanje na dokaze da se radi o licu koje je u ranijoj fazi postupka bilo nedostupno organima gonjenja, odnosno da je bilo u bjekstvu), koju činjenicu odbrana žalbom nije uspjela osporiti. Također, Sud BiH nije našao osnovanim ni žalbeni navod odbrane da se apelant dobrovoljno predao organima gonjenja, s obzirom na to da je odbrana zanemarila činjenicu da je ta predaja uslijedila nakon više od osam mjeseci koliko su apelanta tražili organi gonjenja. Sud BiH je naveo i da argumenti odbrane ne daju adekvatnu garanciju da se apelant neće ponovno dati u bjekstvo.

15. Sud BiH je naveo da pravilno prvostepeno vijeće zaključuje da je evidentno da se apelant duži period krio, odnosno da je bio u bjekstvu i da je njegovo ponašanje bilo očigledno usmjereno na izbjegavanje krivičnog gonjenja, što sve ukazuje na postojanje realne opasnosti od njegovog bjekstva ukoliko bude pušten na slobodu. Navod odbrane da apelant ne posjeduje dvojno državljanstvo, kako je Sud BiH naveo, jeste jedan od faktora koji se cijeni kod ovog osnova, ali nije odlučujući, te kada se svi navedeni razlozi posmatraju kako pojedinačno tako i u međusobnoj logičnoj povezanosti jasno upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva.

16. Sud BiH je također ukazao da je prvostepeno vijeće razmotrilo i mogućnost primjene blažih mjera prema optuženim (član 131. ZKPBiH i član 5. stav 3. Evropske konvencije), a sve s ciljem osiguranja prisustva optuženih i uspješnog vođenja krivičnog postupka, te je, i prema ocjeni apelacionog vijeća, pravilno zaključilo da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svrhu. Sud BiH je ukazao da i pored okolnosti koje se navode u žalbama – da su drugi saoptuženi u ovom predmetu pušteni na slobodu – intenzitet opasnosti od bjekstva apelanta i M. P. nije oslabio, te žalbeni prijedlozi da se optuženi puste iz pritvora uz adekvatne mjere zabrane nisu osnovani. Sud BiH je naveo da se optuženi nalaze u pritvoru na osnovu ispunjenja zakonom propisanih uvjeta, u kojem smislu su ograničeni u svojim pravima i slobodama isključivo na osnovu zakonom dopuštenih ciljeva.

IV.Apelacija

I. Navodi iz apelacije

17. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U suštini, apelant osporava postojanje pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, navodeći da je za sud jedina okolnost da je apelant bio nedostupan organima gonjenja. Pri tome sud zanemaruje činjenicu da se apelant sam predao, dakle nema više namjeru da izbjegava krivični postupak. Apelant ukazuje da ne postoji precizna formula koja bi pomogla da se utvrdi opasnost od bjekstva, već treba cijeniti više faktora (koje navodi). Apelant navodi da u tom smislu sud nije ponudio nikakve druge konkretne dokaze ili argumente u pogledu tvrdnje da će pobjeći. Apelant ističe da nema dvojno državljanstvo, niti jake veze sa nekom drugom državom. Stoga okolnost da se apelant krio sama po sebi ne predstavlja opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva. Apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda. Apelant navodi i da je sud dužan razmotriti primjenu blažih mjera te ukazuje koje su to mjere kojim bi se postigla ista svrha, a što, prema apelantovom mišljenju, sud nije cijenio na adekvatan način.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da je suprotno apelantovim navodima sud dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja pobijanog rješenja. Također je navedeno da je identične prigovore kao u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudom, o čemu se sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u odluci. Sud BiH navodi da je cijenio sve okolnosti kod apelanta, ali je izveo zaključak da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

27. Apelant osporava rješenja Suda BiH kojima je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora. U vezi s tim, apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog.

29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protivproizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koja je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

31. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).

32. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora apelantu iz osnova člana 132. stav 1. tačka

a) ZKPBiH jer smatra da Sud BiH nije ponudio konkretne i dovoljne argumente u pogledu tvrdnje da će apelant pobjeći, odnosno da se sud samo pozvao na raniju nedostupnost apelanta organima gonjenja, a nije cijenio činjenicu da se dobrovoljno predao, da nema dvojno državljanstvo, niti jake veze sa drugom državom, kao i da nije cijenio mogućnost izricanja blažih mjera na adekvatan način.

33. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).

34. Imajući u vidu navedene standarde i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije primjećuje da je identične navode (koje je istakao u apelaciji) apelant isticao u postupku pred redovnim sudom na koje su ti sudovi odgovorili. Nadalje, u vezi s određivanjem pritvora po članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud, iz obrazloženja osporenih rješenja, zapaža da je Sud BiH utvrdio da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Pri tome je sud ukazao da je u periodu od osam mjeseci apelant bio nedostupan organima gonjenja (do 5. aprila 2018. godine), ukazujući na dokaze iz kojih navedeno proizlazi (a što ni apelant ne osporava), te je njegovo ponašanje bilo usmjereno na izbjegavanje krivičnog gonjenja, što sve ukazuje na postojanje realne opasnosti od bjekstva ukoliko bude pušten na slobodu. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH je cijenio i ostale okolnosti – da se apelant predao, da nema drugo državljanstvo, ali sve to, kako je Sud BiH naveo, kada se sagleda pojedinačno i u cjelini, upućuje na zaključak da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja dao dovoljne i jasne razloge navodeći okolnosti iz kojih proizlazi opasnost od bjekstva. Stoga, apelantovo pozivanje na druge odluke Ustavnog suda i praksu Evropskog suda nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu, te Ustavni sud smatra da je ovaj apelantov navod neosnovan.

36. Također, imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produžena iz osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ne ostavlja utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju mjera zabrane apelantu, odnosno da se niti jednom drugom mjerom ne bi moglo osigurati nesmetano vođenje postupka.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer je sud odluku da postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, za šta je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu po tom osnovu, uzimajući u obzir i okolnosti na koje je apelant ukazivao, te kada je ispitao i mogućnost izricanja mjera zabrane, ali je zaključio da se samo mjerom pritvora može postići željeni cilj.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7654/18 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio