Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1909/17 (D. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1909/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1909/17, rješavajući apelaciju Dušana Karanovića., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Karanovića protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 004663 16 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Karanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Vrućice, koga zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 15. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 004663 16 Rev od 14. februara 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 97 0 P 004663 14 P 2 od 20. aprila 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku bračnu imovinu apelanta i prvotužene Radmile Karanović (u daljnem tekstu: prvotužena) čine nepokretnosti koje su detaljnjo opisane u dispozitivu prvostepene presude i da je udio apelanta u toj imovini 2/3 a prvotužene 1/3 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant po pravosnažnosti ove presude uknjiži kao suvlasnik i držalac tih nepokretnosti u glavnoj zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Teslić. Istom presudom je usvojena tužba apelanta u dijelu tužbenog zahtjeva te je utvrđeno da je u odnosu na ½ dijela spornih nekretnina apsolutno ništav ugovor o poklonu dijela spornih nekretnina zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog Ranka Gotovca (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao poklonoprimca, ovjeren kod Osnovnog suda 31. decembra 1997.
3. Nakon provedeneg postupka, a cijeneći odredbe člana 265. st. 1 i 2 Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44/80; u daljnjem tekstu: raniji PZ), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, sud je mišljenja da je imovina koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji od 30. maja 1989. godine, a kasnije i ugovora o poklonu od 30. decembra 1997. godine predstavlja zajedničku imovinu supružnika, u ovom konkretnom slučaju apelanta i prvotužene. Kako u toku postupka apelant nije uspio dokazati da je njegovo učešće u sticanju zajedničke imovine veće od učešća prvotužene (njegove supruge), to je sud odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva na način kako je opisano u dispozituvu. Osim toga, sud je utvrdio da je prvotužena prekoračila svoja prava koja joj pripadaju po članu 14. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“, br. 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO), jer je bez ovlašćenja apelanta otuđila njegov suvlasnički dio od ½ spornih nekretnina, pa je stoga ugovor o poklonu ništav u odnosu na suvlasnički dio apelanta do ½ u smislu čl. 103 i 105 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).
4. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 004663 15 Gž 2 od 30. marta 2016. godine žalba apelanta je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da zajedničku bračnu imovinu apelanta i prvotužene čine sporne nepokretnosti i da je udio apelanta u toj imovini 1/2 što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant po pravosnažnosti ove presude uknjiži kao suvlasnik u glavnoj zemljišnoj knjizi i kao držalac tih nepokretnosti u katastru nekretnina Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Teslić, dok je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen. Tačkom II iste presude utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o poklonu nekretnina u dijelu od 1/2 zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca, ovjeren kod Osnovnog suda od 31. decembra 1997. godine, kojim poklonodavac poklanja poklonoprimcu sporne nekretnine dok je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog dijela odbijen. I konačno, tačkom III drugostepene presude naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, da izvrši brisanje upisa drugotuženog kao vlasnika na nepokretnostima iz stava I presude, te izvrši upis apelanta kao vlasnika na istim nepokretnostima u glavnoj zemljišnoj knjizi, u ”B“ listu, istom zk.ul. i kao posjednika u Katastru nekretnina za opštinu Teslić u istom listu nepokretnosti, sve u dijelu od 1/2. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za predaju u državinu predmetnih nepokretnosti. Žalbe prvotužene i drugotuženog su odbijene, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 004663 16 Rev od 14. februara 2017. godine revizija apelanta je odbijena. Revizija drugotuženog je usvojena, presuda Okružnog suda broj 87 0 P 004663 15 Gž 2 od 30.03.2016. godine preinačena na način da je žalba apelanta odbijena i presuda Osnovnog suda broj 87 0 P 004663 14 P 2 od 20. aprila 2015. godine potvrđena u dijelu kojim je apelant odbijen, sa zahtjevom u pogledu utvrđenja zajedničke bračne tekovine (pobliže navedene u presudi). Nadalje, istom presudom žalba drugotuženog je usvojena, presuda Osnovnog suda broj 87 0 P 004663 14 P 2 od 20. aprila 2015. godine preinačena tako što se apelant odbijen sa zahtjevom, da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu do ½ dijela raspolaganja i da se u javnim knjigama na predmetnim nekretninama naloži brisanje upisa drugotuženog od 1/2 dijela, te izvrši upis apelanta sa ½ dijela.
6. Kako navodi Vrhovni sud, iz provedenih dokaza proizlazi da se apelant prećutno saglasio sa prvotuženom da se na zajedničkoj imovini stečenoj kupoprodajnim ugovorom 1989. godine, koji je u ime prvotužene potpisao drugotuženi kao punomoćnik, prvotužena uknjiži kao isključivi vlasnik, a saglasio se i o korištenju kuće nakon kupovine, pa su se tako u smislu člana 275. stav 2. ranijeg PZ sporazumjeli da se prvotuženoj povjeri upravljanje i korištenje ovim dijelom zajedničke imovine. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda, nije sporno da su apelant i prvotužena radili u Njemačkoj, te da je prvotužena radila u vrijeme kada je sporne nekretnine stekla kupoprodajnim ugovorom. U toku postupka utvrđeno je da je kupovina nekretnina finansirana iz sredstava koja su stečena radom apelanta i prvotužene u toku trajanja braka, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nekretnine na koje se odnosi tužbeni zahtjev predstavljaju zajedničku imovinu apelanta i prvotužene, shodno odredbi člana 270 stav 5 PZ. Apelant, kako se navodi, nije dokazao da je njegov udio u sticanju tih nekretnina veći od udjela prvotužene, već je jednak i shodno odredbi člana 272 stav 1 PZ iznosi 1/2 dijela.
7. Kako navodi Vrhovni sud, drugotuženi osnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova i to člana 265. st. 1. i 2. ranijeg PZ, na osnovu koga je utvrđena djelimična ništavost ugovora o poklonu. Naime, zakonom je propisano (član 265. stav 1. i 2. ranijeg PZ, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, a sada odredba člana 271. stav 1. i 2. PZ) da zajedničkom imovinom stečenom u braku bračni drugovi (supružnici) upravljaju i raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Takođe, supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korištenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom (član 275. stav 2. ranijeg PZ, a sada odredba člana 281. stav 2. PZ). Suprotno revizionim prigovorima apelanta, zaključeni ugovor o poklonu kojim je raspolagano zajedničkom imovinom nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, samo zbog toga što apelant nije učestvovao direktno u zaključenju ugovora i dao pismenu saglasnost. Ovo stoga što se u situaciji kada supružnici nisu razvedeni, ne može smatrati da neuknjiženi supružnik nije znao za raspolaganje zajedničkom nepokretnosti i da se sa istim nije saglasio, jer bi to imalo za posledicu da se pravni promet spriječi i da se ozbiljno dovede u pitanje načelo pravne sigurnosti. Naime, iza neuknjiženog supružnika mogao bi se skrivati supružnik koji je imovinom raspolagao, pa pošto se iz nekog razloga predomislio, sada kroz tužbu neuknjiženog supružnika i u savezu s njim ispoljava svoje nezadovoljstvo ugovorom i nastoji da postigne cilj koji inače sam ne bi mogao da ostvari.
8. Međutim, kako je dalje navedeno, drugom (neuknjiženom) supružniku nije uskraćeno pravo da pobija ugovor i da dokazuje da je isti zaključen bez njegove saglasnosti, iz razloga što je došlo do poremećaja odnosa između supružnika i faktičkog prestanka bračne zajednice ili do razvoda braka ili što on iz drugih razloga nije znao za raspoiaganje zajedničkom imovinom. Postojanje usmene ili prećutne saglasnosti jednog supružnika za zaključenje ugovora o raspolaganju zajedničkom imovinom od strane drugog supružnika, procjenjuje se prema ponašanju supružnika prije i nakon zaključenja ugovora o raspolaganju zajedničkom imovinom. Apelant koji tužbu temelji na tome da je prvotužena raspolagala zajedničkom imovinom ugovorom o poklonu koji je zaključen bez njegove saglasnosti i za koji nije znao, za ove svoje tvrdnje nije predlagao, pa tako ni izveo dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da nije dao (pa i prećutnu) saglasnost za raspolaganje zajedničkom imovinom, niti znao za zaključenje ugovora o poklonu. Naprotiv, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelant i prvotužena u braku, da bračni odnosi između njih nisu poremećeni i da se apelant nije protivio radovima koje je obavljao drugotuženi na dogradnji kuće. Stoga, proizlazi da se radi o redovnim prilikama u kojima se osnovano može zaključiti da je postojala usmena ili prećutna saglasnost apelanta za zaključenje ugovora o poklonu. Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Apelant navodi da je sporno i što je u cijelosti usmjerilo ponašanje suda je zaključak suda o tome da se apelant sporazumio sa prvotuženom da se istoj povjeri upravljanje i korišćenje tim dijelom zajedničke imovine, s pozivom na odredbe člana 275. stav 2. ranijeg PZ. Takav stav suda, da se apelant saglašavajući se sa prvotuženom da se ona uknjiži kao vlasnik navedene imovine saglasio i sa time da se prvotuženoj povjeri upravljanje i korišćenje tom imovinom, potpuno je neodrživ i bez uporišta je u bilo kojoj zakonskoj odredbi i ranijeg i važećeg porodičnog zakona. Kod ovakvog pravnog shvatanja odredbe člana 275. stava 2. ranijeg PZ ne daju ovlašćenje ni jednom supružniku da vrše otuđenje zajedničke imovine, u konkretnom slučaju, zaključivanje ugovora u poklonu, odnosno ne daje ovlašćenje ni jednom supružniku da rasplože zajedničkom imovinom. Dakle, pojmu upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom sud pridaje ono značenje koji oni u zakonu nemaju, pa se ti navodi mogu smatrati običnom pravnom konstrukcijom, koja nema osnova ni u jednoj zakonskoj odredbi.
Relevantni propisi
11. U Porodičnom zakonu („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44/80), koji se primjenjivao na konkretan predmet, relevantne odredbe glase:
Član 265 st. 1 i 2 (1)Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živim.
Član 275 stav 2 (…) (2) Bračni drugovi se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i koriščenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(…)
12. U Porodičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“, br. 54/02, 41/08 i 63/14), relevantne odredbe glase:
Član 270 stav 5 (...)
(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(...)
Član 271 st. 1 i 2 (1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 272 stav 1.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(..:)
Član 281 stav 2.
(…) (2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(...)
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević