Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3555/18 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3555/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-3555/18, rješavajući apelaciju Rudnika soli "Tuzla" d.d. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 017666 15 Rev od 6. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mehmed Mrkaljević advokat iz Tuzle, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 017666 15 Rev od 6. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju S.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati novčani iznos na ime razlike plaća za period od 1. aprila 2007. do 30. aprila 2011.godine, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, te da apelant na ime tužitelja Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar uplati novčani iznos na ime razlike neuplaćenih zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.

3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov prigovor neblagovremenosti tužbe, budući da se jednogodišnji rok iz člana

103. Zakona o radu ne odnosi na potraživanja plaća, već na povrede ostalih prava iz radnog odnosa, te da se na potraživanja tužitelja primjenjuje trogodišnji rok zastare propisan članom 106. Zakona o radu. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je obaveza apelanta za isplatom plaće za april 2007. godine (najranije dospjelo potraživanje) dospjela 30. maja 2007. godine, te da do 13. aprila 2010. godine (dan podnošenja tužbe) nije protekao rok zastare iz člana 106. Zakona o radu.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj u spornom periodu obavljao poslove za koje je potreban sedmi stepen stručne spreme (VSS), da apelant tužitelju u utuženom periodu nije isplaćivao plaću u skladu sa svojim aktom i odredbom Granskog kolektivnog ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), već u skladu sa zaključenim ugovorom o radu i da su isplaćeni iznosi plaće bili manji od propisanih čl. 42. i 43. GKU. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da GKU sadrži sve parametre za obračun osnovne plaće. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama čl. 42. i 43. GKU koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika. Također, Vrhovni sud je ukazao da ugovor o radu tužitelja sadrži opis poslova i kvalifikacione grupe za koje je Pravilnikom o radu i GKU utvrđen stepen stručne spreme VSS, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova tužitelja 4 - rukovodilac VSS (član 43 alineja 1. GKU). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH određena primjena najpovoljnijeg prava za zaposlenika, te da je to u konkretnom slučaju GKU.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužitelj prema članu 103. Zakona o radu imao pravo podnijeti tužbu u roku od jedne godine, budući da je potpisivanjem ugovora o radu od 25. jula 2007. godine i prijemom plaća po tom ugovoru tada saznao za eventualnu povredu prava iz radnog odnosa, a da je tužbu podnio četiri godine nakon potpisivanja ugovora o radu. Pri tome, apelant navodi da Vrhovni sud nije analizirao opravdanost apelantovog prigovora neblagovremenosti tužbe te da nije pazio po službenoj dužnosti na navedeni jednogodišnji rok zastare. Također, apelant navodi da se odredbe člana 42. i 43. GKU ne mogu direktno primjenjivati na obračun osnovne plaće tužitelju, budući da iste predstavljaju samo okvir na osnovu kojeg je apelant dužan uskladiti svoje akte, zbog čega tužitelju pripada pravo na plaću prema zaključenom ugovoru o radu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2211/17 od 11. oktobra 2017. godine i AP-4096/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3555/18 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio