Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-370/17 (D. A. i A. Z.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-370/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 370/17, rješavajući apelaciju Dževada Alijagića i Alena Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Alijagića i Alena Zahirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 007400 17 Rev od 20. marta 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 007400 16 Gž 2 od 10. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 007400 14 P 2 od 14. aprila 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dževad Alijagić iz Visokog i Alen Zahirović iz Fojnice (u daljnjem tekstu: apelant Dž. A. i apelant A. Z., odnosno apelanti), koje zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 007400 16 Gž 2 od 10. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 007400 14 P 2 od 14. aprila 2016. godine. Apelanti su 13. juna 2018. godine dostavili dopunu apelacije kojom su osporili Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 007400 17 Rev od 20. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Raiffeisen banke d.d. Bosna i Hercegovina – Sarajevo (tužitelja-protivtuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 3. decembra 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 13. decembra 2018. godine. Općinski sud i tužitelj nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 003540 11 K od 7. novembra 2012. godine, koja je postala pravosnažna 12. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetna pravosnažna krivična presuda), optuženi Ejub Mušinbegović (u daljnjem tekstu: E. M.), te Himdija Fetah i Ekrem Smajlović (u daljnjem tekstu: H. F. i E. S. ili ostali optuženi), u svojstvu odgovornih lica u firmi „Centrotrans bus – Eurolines“ BiH Sarajevo d.d., Podružnica Visoko (i to E. M. kao rukovodilac predmetne firme, H. F. kao samostalni finansijski referent i zamjenik rukovodioca, a E. S. kao tehnički sekretar), proglašeni su krivim da su radnjama pobliže opisanim u izreci te presude počinili produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, a u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH (u daljnjem tekstu: produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja ili predmetno krivično djelo), pa su na osnovu krivotvorene kreditne dokumentacije banke isplatile ukupno 270 kredita, od kojeg broja tužitelj (Raiffeisen banka) 160 kredita, među kojim i apelantu A. Z. kojem su žiranti bili apelant Dž. A. te Sabahudin Čehajić i Mustafa Smajić. Optuženim je izrečena kazna zatvora u preciziranom trajanju. Predmetnom presudom oštećene banke (sedam banaka među kojim i tužitelj u postupku u kojem su donesene osporene odluke) upućene su na parnični postupak radi ostvarenja imovinskopravnih zahtjeva, a od E. M. je oduzeta krivotvorena kreditna dokumentacija koja je upotrijebljena za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Iz izreke navedene presude proizlazi da se radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, u suštini, sastoje u lažnom popunjavanju i ovjeravanju kreditnih obrazaca u pogledu podataka o zaposlenju, visini plaće i administrativnim zabranama, a na osnovu te kreditne dokumentacije banke su (među kojima i tužitelj u predmetu u kojem su donesene osporene odluke) isplatile kredite preciziranim korisnicima (među kojima i apelantu A. Z.) nakon čega je novac od kredita preuzimao E. M. i, dok je bio u mogućnosti, plaćao rate tih kredita, a nevraćenim iznosom kredita je pribavio sebi korist, čime su banke (među kojima i tužitelj u predmetu u kojem su donesene osporene presude) oštećene za precizirane novčane iznose.
Osporene odluke
6. Odlučujući u ponovnom postupku provedenom nakon donošenja predmetne pravosnažne krivične presude, Općinski sud je donio Presudu broj 49 0 P 007400 14 P 2 od 14. aprila 2016. godine kojom su (stav 1. izreke presude) obavezani apelanti, te Sabahudin Čehajić i Mustafa Smajić (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) da tužitelju solidarno isplate precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove postupka u određenom iznosu. Dalje, tom presudom (stav 2. izreke presude) odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu preciziranog broja zaključen 4. aprila 2005. godine između tužitelja i apelanta A. Z. i ugovor o jamstvu zaključen 4. aprila 2005. godine između tužitelja, apelanta Dž. A i ostalih tuženih, te da, shodno tome, tužitelj isplati apelantu A. Z. precizirani novčani iznos na ime neosnovano uplaćenih sredstava po predmetnom kreditu sa ugovorenom kamatom, zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je utvrđeno da su tužitelj kao davalac kredita i apelant A. Z. u svojstvu korisnika kredita 4. aprila 2005. godine potpisali ugovor o kreditu, a taj kredit nije uredno vraćan, tako da je po isteku roka za vraćanje kredita apelant A. Z. ostao dužan iznos preciziran u stavu 1. izreke presude. Također je utvrđeno da su apelant Dž. A. i ostali tuženi istog dana, odnosno 4. aprila 2005. godine potpisali ugovor o jamstvu kojim su se obavezali da će tužitelju isplatiti dug po tom kreditu ako to ne učini apelant A. Z. kao korisnik kredita.
8. U vezi s tvrdnjama apelanata da su ti ugovori ništavi zbog toga što su nastali na osnovu kriminalnih radnji lica koja su pravosnažnom presudom osuđena za počinjenje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, te u vezi s tim njihovim pozivanjem na predmetnu pravosnažnu krivičnu presudu, Općinski sud je utvrdio da su tom presudom E. M. i ostali optuženi proglašeni krivim zbog počinjenog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, pri čemu je imao u vidu činjenični opis krivičnog djela naveden u izreci te presude. Utvrdio je i da je E. M. bio nadređeni apelantima i ostalim tuženima (vršitelj dužnosti direktora preduzeća). Međutim, zaključio je da sporni ugovori nisu ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ukazao da je pri tome imao u vidu i činjenicu da tužitelj (banka) u trenutku odobravanja spornog ugovora o kreditu nije imao saznanja o tome da dokumentacija koja mu je dostavljena nije istinita, odnosno da je dokumentacija krivotvorena, kao i činjenicu da su za počinjenje navedenog krivičnog djela E. M. i ostali optuženi pravosnažno osuđeni i sankcionirani nekoliko godina nakon odobravanja i realizacije tog ugovora o kreditu. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je ugovorna obaveza iz predmetnih ugovora moguća, dopuštena i određena, pa predmetni ugovori nisu ništavi ni u smislu člana 47. ZOO-a.
9. U vezi s tvrdnjama apelanata i ostalih tuženih da su prevareni, odnosno da su bili u zabludi prilikom zaključenja spornih ugovora, Općinski sud je, prije svega, konstatirao da je u tom smislu apelant A. Z. u svom iskazu naveo „da nije znao što potpisuje“, već da je njegov direktor E. M. ugovor o kreditu „skrio ispod gomile papira prilikom zaključivanja ugovora o radu pa je on tom prilikom sve potpisao misleći da potpisuje ugovor o radu“. Dalje, ukazao je da su ostali tuženi naveli da su pristali biti jamci za kredit E. M., a ne za kredit apelanta A. Z. Također je ukazao da je apelant Dž. A. naveo: „[...] da sa Alenom nikada nije bio u banci te da o zaključenju predmetnog ugovora o jamstvu ne za ništa, niti je što potpisivao“. Općinski sud je prihvatio navode apelanata i ostalih tuženih da su prevareni, odnosno da su bili u zabludi prilikom zaključenja spornih ugovora. Međutim, istakao je da te okolnosti, koje su postojale na njihovoj strani prilikom zaključenja spornih ugovora, predstavljaju razlog za rušljivost ugovora u smislu člana 65. st. 1, 3. 4. ZOO-a (prevara), pa je, imajući u vidu činjenicu da su apelanti i ostali tuženi potpisali sporne ugovore, kao i da nisu podnijeli protivtužbu radi poništenja tih ugovora zbog rušljivosti, zaključio da navedeni prigovori ne predstavljaju razlog za utvrđenje da se radi o ništavom ugovoru kako su to zahtijevali postavljenim protivtužbenim zahtjevom.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih neosnovan, a tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantima i ostalim tuženim osnovan, pa je usvojio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. od 997. do 1065. ZOO-a. Pri tome, ukazao je da je na osnovu svega navedenog zaključio da je tužitelj (banka) u postupku zaključenja ugovora o kreditu bio uvjerenja da kredit podiže upravo apelant A. Z. i da nije bilo niti jednog valjanog razloga za drugačiji zaključak, zbog čega je taj apelant kao glavni dužnik u obavezi da tužitelju kao davatelju kredita, koji je u svemu postupao savjesno, isplati preostali dug.
11. Odlučujući o žalbama koje su apelanti i ostali tuženi podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 49 0 P 007400 16 Gž 2 od 10. novembra 2016. godine, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je prvostepeni sud za odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a odbio protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih, dao valjane, uvjerljive i dovoljno obrazložene razloge s kojima se saglasio i taj sud, a koji, prema mišljenju tog suda, nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima. Pri tome, istakao je da, iako su zaključenju spornih ugovora prethodile krivičnopravne radnje koje se ogledaju u tome što je E. M. sačinio krivotvorenu kreditnu dokumentaciju na osnovu koje je apelantu A. Z tužitelj odobrio kredit, da navedeni ugovori nisu ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, kao što je to, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je naglasio da su sporni ugovori zaključeni u skladu sa odredbama ZOO-a, odnosno nisu u suprotnosti s prinudnim propisima, i da je ugovor o kreditu u pretežnom dijelu realiziran s obzirom na to da je tužitelj plasiranjem odobrenih kreditnih sredstava ispunio u cijelosti svoju ugovorenu obavezu, a kredit je u najvećem dijelu i vraćen, nije ga vratio apelant A. Z. kao glavni dužnik, već E. M. koji je ta kreditna sredstva i koristio za svoje potrebe. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da E. M. nije ugovorna stranka ni u jednom od zaključenih ugovora, pa stoga ni njegova utvrđena krivična odgovornost u pravosnažnoj krivičnoj presudi za inkriminirane radnje koje je izvršio zloupotrebom svojih ovlaštenja u firmama u kojima je obavljao rukovodeće poslove ne može biti od utjecaja na pravnu valjanost predmetnih ugovora koji su zaključeni između parničnih stranaka u ovom predmetu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, također, pravilno ocijenio da predmetni ugovori nisu ništavi ni za slučaj da je kod apelanata i ostalih tuženih prilikom zaključenja ovih ugovora postojala mana volje, odnosno zabluda ili prevara, za što je dao razloge sa kojima se saglasio i taj sud.
13. Odlučujući o revizijama koje su izjavili apelanti i ostali tuženi protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 49 0 P 007400 17 Rev od 20. marta 2018. godine, kojom je revizije odbacio u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, dok je odbio revizije u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanata i ostalih tuženih.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da su revizije nedopuštene u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, s obzirom na to da je u tom dijelu vrijednost osporenog dijela ispod cenzusa propisanog odredbom člana 237. stav 2. ZPP, a da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izuzetno postupanje Vrhovnog suda u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Dalje, konstatirao je da je u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu osporena presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita, a da prigovori revizija nisu osnovani. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je konstatirao i da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, a kojim je Vrhovni sud vezan saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, pravilno primijenili materijalno pravo i da su neosnovani revizioni navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava tvrdnjama kojima osnov ništavosti ugovora o kreditu i jamstvu nalaze u sadržajima presude krivičnog suda, u čijoj ocjeni je, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud dao jasne i potpune razloge.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti u apelaciji tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti zapravo smatraju da su sporni ugovori o kreditu i jamstvu ništavi. U vezi s tim, apelanti, između ostalog, navode da redovni sudovi nisu cijenili pravosnažnu krivičnu presudu Kantonalnog suda u Zenici, njihove iskaze i odredbu člana 12. ZPP. Pri tome navode da, iako su redovni sudovi potvrdili da je u vezi s predmetnim kreditima utvrđena krivična odgovornost trećih lica i samih uposlenika banaka kako bi sebi pribavili imovinsku korist, da su ti sudovi potpuno paušalno i neosnovano zaključili da su predmetni ugovori o kreditu i jamstvu valjani, odnosno zakoniti i da apelanti protivtužbom nisu tražili njihovo poništenje. Apelanti tvrde i da se drugostepeni sud ni u jednom dijelu nije osvrnuo na njihove žalbene navode, zbog čega im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Osim toga, apelanti tvrde i da je Općinski sud u Visokom u presudi preciziranog broja od 6. juna 2016. godine (koju su dostavili u prilogu apelacije) zauzeo drugačiji pravni stav u istoj pravnoj stvari među drugim strankama. Shodno tome, apelanti tvrde da su diskriminirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
16. Apelanti u dopuni apelacije ističu da ostaju pri svim činjeničnim navodima iz apelacije, pozivaju se na povredu istih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije kao i u apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana smatrajući da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i nije bilo povreda ljudskih prava apelanata na koje, prema mišljenju tog suda, apelanti neosnovano ukazuju.
18. Kantonalni sud u vezi s navodima iz apelacije da su sporni ugovori ništavi pravni poslovi, a ti navodi su, kako taj sud tvrdi, istovjetnim razlozima isticani i u žalbenom postupku, ukazuje da ostaje pri svom stavu izraženom u osporenoj presudi. Pri tome navodi da je za pravilnost odluke prvostepenog suda o pravnoj valjanosti spornih ugovora od odlučnog značaja činjenično utvrđenje da ugovori nisu zaključeni suprotno prinudnim propisima i da je tužitelj plasiranjem odobrenih kreditnih sredstava apelantu A. Z. ispunio svoju ugovornu obavezu i da su kreditna sredstva vraćena tužitelju u najvećem dijelu (osim utuženog iznosa), što znači da je ugovor o kreditu u pretežnom dijelu realiziran. Pri tome ističe da okolnost da su ugovori zaključeni na osnovu kreditne dokumentacije koju je krivotvorilo treće lice – E. M. (podaci o visini plaće i administrativnim zabranama za apelanta Dž. A.), za koje radnje je E. M. osuđen pravosnažnom presudom krivičnog suda, nije od značaja niti utjecaja za pravnu valjanost zaključenih ugovora. Ističe da ni okolnost da je ugovor o kreditu zaključen za potrebe E. M., koji je faktički vršio otplatu kredita i kredit otplatio u najvećem dijelu, nije od značaja za utvrđenu solidarnu obavezu apelanata i ostalih tuženih da vrate, odnosno isplate preostali iznos kredita tužitelju zato što su apelanti potpisnici spornih ugovora i ugovorne stranke, a ne E.M. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Prevara Član 65.
1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
(2) Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.
(3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. (4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/0, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
[…] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 12. stav 3.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. S obzirom na to da su Presudom Vrhovnog suda broj 49 0 P 007400 17 Rev od 20. marta 2018. godine revizije apelanata i ostalih tuženih protiv presude Kantonalnog suda odbijene u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata i ostalih tuženih (za utvrđenje ništavosti ugovora i isplatu određenog novčanog iznosa), konačnu odluku u tom dijelu predstavlja navedena presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanti su primili 4. juna 2018. godine, a dopuna apelacije kojom je osporena navedena presuda je podnesena 13. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
24. Međutim, imajući u vidu da su navedenom presudom Vrhovnog suda revizije apelanata i ostalih tuženih u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja (za isplatu određenog novčanog iznosa po osnovu ugovora) odbačene kao nedopuštene zbog formalnih razloga, Ustavni sud zaključuje da, u ovom dijelu, konačnu odluku u konkretnom slučaju predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 49 0 P 007400 16 Gž 2 od 10. novembra 2016. godine. S obzirom na to da su apelanti navedenu presudu Kantonalnog suda primili 12. decembra 2016. godine, a apelacija kojom su osporili tu presudu je podnesena 31. januara 2017. godine, proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosio na spor po tužiteljevoj tužbi radi isplate duga (po osnovu ugovora o kreditu i jamstvu), te protivtužbi apelanata i ostalih tuženih radi utvrđenja ništavosti tih ugovora i isplate. Dakle, riječ je o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su sporni ugovori o kreditu i jamstvu ništavi i da im je osporenim odlukama, u kojima je izveden suprotan zaključak, prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi te odluke, kako to apelanti tvrde, zasnovali na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, pri tome proizvoljno ih obrazloživši.
31. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan, a da sporni ugovori o kreditu i jamstvu nisu ništavi u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, odnosno da nisu u suprotnosti s prinudnim propisima, dovoljno jasno obrazložili konstatacijom da su te ugovore potpisali tužitelj (u svojstvu davaoca kredita) i apelanti (u svojstvu korisnika kredita odnosno jamca), te da je tužitelj prilikom zaključenja tih ugovora bio savjestan, kao i da je ugovor o kreditu u pretežnom dijelu realiziran, da je kredit u najvećem dijelu i vraćen, nije ga vratio apelant A. Z. kao glavni dužnik, već E. M. koji je ta kreditna sredstva i koristio za svoje potrebe, ali da to apelanta A. Z. ne oslobađa ugovorom preuzete obaveze. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja zaključka da sporni ugovori nisu ništavi u smislu relevantnih odredaba ZOO-a, nasuprot tvrdnjama apelanata, imali u vidu predmetnu pravosnažnu krivičnu presudu, iskaze apelanata i odredbu člana 12. ZPP, te da su, razmatrajući slične navode kakve apelant ponavlja u apelaciji, dovoljno jasno ukazali zašto utvrđena krivična odgovornost E. M. i ostalih optuženih u toj presudi ne može dovesti do utvrđenja ništavosti tih ugovora. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz izreke predmetne pravosnažne krivične presude nesumnjivo proizlazi da su za počinjenje produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja proglašena krivim isključivo odgovorna lica u firmi „Centrotrans bus – Eurolines“ BiH Sarajevo d.d. Podružnica Visoko (E. M. i ostali optuženi), odnosno da tom presudom nije utvrđena krivična odgovornost tužitelja (banke) ili uposlenika tužitelja za izvršeno predmetno krivično djelo, već da je, naprotiv, tužitelj oštećen tim krivičnim djelom i upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Ustavni sud naglašava da iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da E. M. i ostali optuženi nisu bili ugovorne stranke ni u jednom od spornih ugovora, odnosno da proizlazi da su te ugovore potpisali tužitelj (u svojstvu davaoca kredita) i apelanti (u svojstvu korisnika kredita odnosno jamca), a što potvrđuje i sam iskaz apelanta A. Z „da nije znao što potpisuje“, već da je njegov direktor E. M. ugovor o kreditu „skrio ispod gomile papira prilikom zaključivanja ugovora o radu pa je on tom prilikom sve potpisao misleći da potpisuje ugovor o radu“. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženje redovnih sudova da su za počinjenje navedenog krivičnog djela E. M. i ostali optuženi pravosnažno osuđeni i sankcionirani nekoliko godina nakon odobravanja i realizacije spornog ugovora o kreditu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku tih sudova da je tužitelj (banka), koji je i sam u krivičnom postupku učestvovao kao oštećeni te je sa ostalim bankama upućen na parnični postupak radi ostvarenja imovinskopravnih zahtjeva, u trenutku odobravanja spornog ugovora o kreditu bio savjestan i da sporni ugovori nisu ništavi u smislu relevantnih odredbi ZOO-a.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi prihvatili navode apelanata da se radilo o prevari, odnosno zabludi apelanata prilikom zaključenja spornih ugovora u smislu odredbi člana 65. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da apelanti uopće nisu pokrenuli parnični postupak protiv E. M. i ostalih optuženih kao trećih lica, već da su podnijeli protivtužbu samo protiv tužitelja, a za kojeg su redovni sudovi utvrdili da je bio savjestan prilikom zaključenja spornih ugovora, pri čemu su dali jasno i argumentirano obrazloženje za takav zaključak. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da apelanti protivtužbom podnesenom protiv tužitelja uopće nisu tražili poništenje spornih ugovora zbog rušljivosti, već su , kako to proizlazi iz izreke prvostepene presude, tražili da se „utvrdi da je ništav ugovor o kreditu […] i ugovor o jamstvu […]“ a apelanti dostavljenom dokumentacijom nisu dokazali suprotno. Dovodeći u vezu navedeno s odredbom člana 2. stav 1. ZPP, prema kojoj „u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku“, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da okolnosti da su apelanti prevareni, odnosno da su bili u zabludi prilikom zaključenja spornih ugovora ne predstavljaju razlog za utvrđenje da se radi o ništavom ugovoru, a što su apelanti upravo tražili protivtužbenim zahtjevom.
34. Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da su osporene odluke kojima je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih dovoljno jasne i logične, te da iz njih, nasuprot neosnovanim tvrdnjama apelanata, ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni pozitivnopravnih propisa, konkretno odredbi člana 2. stav 1. i člana 12. stav 3. ZPP i odredbi čl. 65. st. 1, 3. 4. i 103. ZOO-a.
Pravo na imovinu
35. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na efektivni pravni lijek
36. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su pred redovnim sudovima koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode apelanata koje su ocijenili kao bitne, te potvrdili osporene nižestepene presude, pri čemu su dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke, a u čijem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Nediskriminacija
37. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelanti izričito nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje.
38. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji u vezi s pravom na pravično suđenje zapravo zasnivaju na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke prvostepenih sudova. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti uz apelaciju nisu ponudili relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, zatim okolnost da apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku koja bi ukazivala da je konačnom odlukom redovnog suda odlučeno drugačije (dostavili su samo presudu donesenu u prvostepenom postupku protiv koje su stranke imale pravo žalbe), te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminirani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kojima je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev (za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu i jamstvu) i odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih (za utvrđenje ništavosti tih ugovora i isplate) iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni pozitivnopravnih propisa, konkretno odredbi člana 2. stav 1. i člana 12. stav 3. ZPP i odredbi čl. 65. st. 1, 3. i 4. i člana 103. ZOO-a.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti uz apelaciju nisu ponudili relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević