Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-543/17 (B. D.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Istraga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-543/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-543/17, rješavajući apelaciju Besima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Delića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Delića u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0015182 14, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine kao i dužine istražnog postupka u predmetu koji se vodio pod istim brojem.
2. Tužilaštvo je protiv apelanta u svojstvu osumnjičenog donijelo naredbu o provođenju istrage broj T04 0 KT 0015182 14 od 24. februara 2016. godine, zbog sumnje da je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH, koja je obustavljena naredbom od 23. septembra 2016. godine
3. Rješenjem Tužilaštva broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine odbijen je apelantov prigovor protiv obavijesti Tužilaštva broj T04 0 KT 0015182 14 od 22. decembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom apelantovog zahtjeva za naknadu nužnih troškova postupka koji se odnose na izdatke i nagradu izabranom branitelju, Tužilaštvo obavijestilo apelantovog branioca da je donijelo Naredbu o obustavi istrage protiv apelanta i da je u smislu člana 203. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) predviđena naknada troškova u sudskom postupku a ne u postupku pred Tužilaštvom. Pored toga, Tužilaštvo je podsjetilo da je apelant angažovao branioca po vlastitom izboru, da u konkretnom slučaju nije podignuta optužnica i da stoga nije bila u pitanju obavezna odbrana te da Tužilaštvo nema zakonsku obavezu da snosi troškove angažovanja apelantovog izabranog branioca. U pravnoj pouci rješenja je navedeno da se protiv navedenog rješenja može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je iznio hronologiju postupka pred Tužilaštvom, počev od naredbe za provođenje istrage u februaru 2016. godine, obavještenja Tužilaštva da se za postavljanje branioca po službenoj dužnosti obrati mjesno nadležnom sudu što nije prihvatio cijeneći da je to obaveza Tužilaštva, angažovanja branioca po ličnom izboru i konačno obustavi istrage 23. septembra 2016. godine. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer je prema pozitivnom zakonodavstvu imao pravo na branioca tokom cijelog postupka, pa i u fazi istrage, koje je iskoristio angažovanjem branioca po sopstvenom izboru zbog čega je imao i nužne izdatke koji su mu od strane Tužilaštva nezakonito uskraćeni zbog obustave postupka. Osim toga, apelant ukazuje i da je istražni postupak neopravdano dugo trajao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može smatrati konačnim rješenje Tužilaštva broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv obavijesti koji se odnosi na nužne izdatke prema izabranom branitelju, budući da je odredbom člana 203. stav
4. ZKP FBiH propisana mogućnost da se u slučaju neusvajanja zahtjeva za naknadu troškova oni ostvaruju u parničnom postupku protiv Federacije BiH. S obzirom na to proizilazi da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na osporeno rješenje Tužilaštva ne može razmatrati.
8. S druge strane, u pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajanja istrage, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da je istražni postupak protiv apelanta trajao oko sedam mjeseci (24. februar do 23. septembar 2016. godine). Međutim, navode koji se tiču neopravdano dugog trajanja istražnog postupka apelant nije konkretizirao niti je u tu svrhu dostavio odgovarajuću dokumentaciju (naredbu o provođenju istrage, naredbu o obustavi postupka) koja bi prima facie ukazala da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Stoga, kod činjenice da je predmetna istraga trajala oko sedam mjeseci, Ustavni sud u nedostatku konkretnih razloga potkrijepljenih odgovarajućim dokazima smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević