Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-797/17 (I.V.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-797/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-797/17, rješavajući apelaciju I.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.V. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 044496 12 Gž od 14.
decembra 2016. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 044 496 11 P od 13. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sanja Iličić-Lukenda, Gorjana Šajin i Luka Božić, advokati iz Čitluka, podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 044496 12 Gž od 14. decembra 2016. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 044 496 11 P od 13. jula 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 044 496 11 P od 13. jula 2012. godine, usvojen je tužbeni zahtijev „Croatia Osiguranje“ d.d. Ljubuški, Generalna direkcija Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 17. decembra 2008. godine i troškovima parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant, kao vozač vozila osiguranog kod tužitelja, i Zdenko Jovanović, vozač drugog vozila (u daljnjem tekstu: oštećeni), te da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 20. maja 2008. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 20. maja 2008. godine) obavezan tužitelj da oštećenom isplati određene novčane iznose na ime naknade štete, što je tužitelj i učinio. Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama sporno da li tužitelj ima pravo regresa prema apelantu. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor intervencijskog efekta, jer je utvrdio da je apelant odbio učestvovati u prethodnoj parnici iako je bio pozvan da to učini. Općinski sud je dalje istaknuo da je poklonio punu vjeru i pažnju nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i vještaku prometne struke, te njihovim iskazima. S tim u vezi, zaključio je da upravo iz iskaza saslušanih vještaka nedvojbeno proizlazi uzročna veza alkoholiziranosti apelanta, te njegova oslabljena mogućnost uočavanja vozila na predmetnom putu, te posljedicom iste i njegova neprimjerena reakcija kojom je apelant, krećući se i većom brzinom od sigurnosne prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nezgodu u omjeru 80% njegove isključive krivice naspram 20% drugog sudionika, a što je i utvrđeno u presudi od 20. maja 2008. godine. Općinski sud je citirao odredbe člana 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) i člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na osnovu svih izvedenih dokaza i navedenih propisa, zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 044496 12 Gž od 14. decembra 2016. godine, preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na način da zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga teku od 3. novembra 2011. godine kao dana podnošenja tužbe, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant osnovano u žalbi ukazuje da nisu ispunjeni uslovi za intervencijsko dejstvo presude od 20. maja 2008. godine, jer tužitelj nije dokazao da je preko suda obavijestio apelanta o parnici. Stoga je zaključio da apelant može u ovoj regresnoj parnici istaći sve prigovore koje bi bio ovlašten isticati i prema oštećenim neposredno, dakle i prigovore koji se tiču obima odgovornosti i prigovore koji se tiču osnovanosti zahtjeva i visine štete, koje je istaknuo ali nije predložio provođenje dokaza. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant osnovano u žalbi navodi da prvostepeni sud nije mogao provesti dokaze čitanjem nalaza vještaka iz drugog spisa bez saglasnost stranaka, niti je mogao zasnovati odluku na ovim nalazima, jer je to protivno odredbama čl. 147-160. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedena povreda nije od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude u smislu odredbe člana 209. ZPP-a, iz razloga što apelant nije iskoristio mogućnost da dokaže osnovanost navoda svojih prigovora koji se tiču obima odgovornosti, osnova i visine potraživanja. I po ocjeni Kantonalnog suda, trebalo je udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju prvostepene presude. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da iz odredbi člana 939. ZOO i člana 13. Zakona o osiguranju proizlazi da u slučaju naknade štete koju je uzrokovao osiguranik u pijanom stanju, osiguratelj stupa u prava oštećenog (subrogacija) te može zahtijevati da mu vozač regresira plaćenu svotu, osim kada ovaj dokaže da je šteta posljedica nekog drugog uzroka, a ne njegovog ponašanja uzrokovanog pijanim stanjem. Kantonalni sud je istaknuo da u konkretnom apelant nije iskoristio mogućnost da dokaže da je šteta nastala iz drugih razloga a ne iz razloga njegove alkoholiziranosti, dok je s druge strane tužitelj dokazao da je isplatio štetu oštećenom u određenom novčanom iznosu i da je apelant upravljao pod uticajem alkohola čija je koncentracija daleko veća od dozvoljene. Također, istaknuo je da apelant nije dokazao da je stepen njegovo alkoholiziranosti manji od utvrđenog alkotestom, tako da sud nije mogao prihvatiti njegove navode samo na osnovu iskazane sumnje u pravilnost alkotestiranja alkotestom.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odluka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da tužitelj nije dokazao ni osnov ni visinu predmetnog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, navodi da tužitelj nije dokazao da je apelant prouzročio saobraćajnu nezgodu, te da nije dužan dokazivati „nikakve negativne činjenice“. Dalje navodi da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva dokazivao medicinskim vještačenjem koji je urađen za potrebe prethodnog postupka, za koji je Kantonalni sud utvrdio da se ne može koristiti kao dokaz u ovom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetu, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno analizirao sve aspekte predmeta, prihvatio određene apelantove prigovore, te opširno obrazložio razloge zbog kojih je, i po mišljenju Kantonalnog suda, trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu regresnog duga. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević