Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2981/18 (S. Z.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2981/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2981/18, rješavajući apelaciju Samira Zahirovića, na osnovu člana 18. stav (4) člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Zahirović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 060850 15 Mož od 9. juna 2017.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 23. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 060850 18 Rev od 3. aprila 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 060850 15 Mož od 9. juna 2017.godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3536/17 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 P 060850 15 Mož od 9. juna 2017.godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant povukao prijedlog za određivanje privremene mjere kojom bi se zabranilo protivnicima osiguranja (Š.B. i M.B.) otuđenje nekretnine-poslovnog prostora u prizemlju poslovno-stambene zgrade u Bihaću, te je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom je tražio da se zabrani protivnicima osiguranja otuđenje nekretnina-poslovnog prostora, te da će mjera osiguranja trajati do pravosnažnog okončanja parničnog postupka i da se rješenje ima dostaviti po službenoj dužnosti na upis u zemljišnu knjigu prvostepenog suda i kod Ureda za katastar Općine Bihać.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze, te da je, na osnovu utvrđenih odlučnih činjenica (koje je taj sud prihvatio kao potpuno i pravilne) ispravno primijenio odredbe čl. 123. stav 1. i 269. Zakona o parničnom postupku kada je odbio prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja. Naime, Kantonalni sud je naveo da opasnost iz člana 269. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku mora biti subjektivna i poticati od protivnika osiguranja, te da apelant nije dokazao da su protivnici osiguranja (koji su protiv apelanta podnijeli tužbu sudu za predaju u posjed predmetne nekretnine) preduzimali bilo kakve radnje koje bi štetno utjecale na prava apelanta u vezi predmetne nekretnine a na koju se odnosi tužbeni zahtjev alternativno postavljen u tužbi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije odredio privremenu mjeru, te da iz toga proizlazi da je prvostepeni sud u toku postupka ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere u smislu odredbe člana 278. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom nato, Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi da je privremena mjera izgubila svrhu zbog nepostupanja suda, pa da je iz tih razloga povukao taj prijedlog, ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, niti je time apelant onemogućen u svom pravu na pristup sudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je zbog nerada prvostepenog suda morao povući svoj prijedlog za određivanje privremene mjere, te da su odluke redovnih sudova donesene uz očite povrede zakona. Također, apelant navodi da je diskriminisan, te da su redovni sudovi samo pobrojali dokaze bez njihove ocijene, odnosno da su odluke redovnih sudova bez obrazloženja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije dovoljno obrazložio svoju odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2981/18 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio