Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3693/18 (E. N.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Otkaz
- Radni odnos
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3693/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-3693/18, rješavajući apelaciju Ergina Namonija, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ergin Namoni protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 208646 17 Rev od 27. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ergin Namoni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 208646 17 Rev od 27. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu od 14. septembra 2010. godine i da se naloži tuženom ("Mercator BH" d.o.o. Sarajevo) da apelantu uspostavi radnopravni status počev od 1. oktobra 2010. godine pa nadalje, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, utvrdli da je tuženi zatvorio restoran u kojem je apelant bio raspoređen na poslovima kuharskog pomoćnika, te da je 14. septembra 2010. godine donio rješenje kojim apelantu sa 30. septembrom 2010. godine prestaje radni odnos, budući da apelant nije prihvatio ponudu tuženog da pređe na rad kod novog poslodavca sa neizmijenjenim uvjetima. Dalje je utvrđeno da je tuženi 23. avgusta 2010. godine donio odluku o programu zbrinjavanja 61 zaposlenika, među kojima je i apelant, a odnosio se na mogućnost da ti zaposlenici pređu na rad u društvo Park Prinčeva, uz obavezu Parka Prinčeva da sa tim zaposlenicima zaključi ugovore o radu uz iste uvjete koje su imali kod tuženog, te da je programom zbrinavanja određeno da će tuženi biti primoran raskinuti ugovore o radu onim zaposlenicima koji ne žele nastaviti radni odnos kod novog poslodavca. Dalje je utvrđeno da se sindikalna organizacija tuženog saglasila s prijedlogom odluke o programu zbrinjavanja zaposlenih u poslovnim jedinicama u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva, s obzirom da se tuženi prestao baviti ugostiteljskom djelatnošću. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova jasno proizlazi da je do otkaza apelantovog ugovora o radu došlo iz razloga predviđenog odredbom člana 87. stav 1. Zakona o radu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je prilikom primjene odredbe člana 87. stav 2. Zakona o radu valjalo cijeniti utvrđenu činjenicu da je tuženi zatvorio sve poslovne jedinice koje su se bavile ugostiteljstvom, te da nakon otkaza ugovora o radu apelantu nije bilo novih zapošljavanja u ugostiteljstvu kod tuženog. Također, Vrhovni sud je naveo da tuženi u trenutku otkaza ugovora o radu apelantu nije imao potrebu za većim brojem radnika, te da nije bilo osnovano očekivati od tuženog da apelanta, kao ni druge zaposlene, rasporedi na druge poslove ili da ih osposobi za rad na drugim poslovima. Dalje je Vrhovni sud naveo da je tuženi ponudio zaposlenicima, pa i apelantu, najadekvatnije rješenje za njihovo zbrinjavanje i da je sporazum sa društvom Park prinčeva tuženom omogućio da 61 radnika tretira na isti način. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da činjenična utvrđenja i pravilan zaključak drugostepenog suda ne daju uporište za osnovanost apelantovih revizionih tvrdnji da je došlo do pogrešne primjene čl. 87., 98. i
105. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 87., 98. i 105. Zakona o radu. Apelant tvrdi da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelanta, koje je donesno iz razloga što apelant nije prihvatio prelazak kod novog poslodavca, u suprotnosti sa Zakonom o radu, koji ne predviđa mogućnost prestanka radnog odnosa zbog navedenog razloga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević