Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/18 (N. L.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3928/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3928/18, rješavajući apelaciju Nikole Lučića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Lučić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 043768 18 Kž 2 od 18. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 K 043768 17 K 2 od 29. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić advokat iz Tuzle, podnio je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 043768 18 Kž 2 od 18. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 K 043768 17 K 2 od 29. novembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila 27. septembra 2013. godine u mjestu Mionica centar, u kojoj su učestvovali apelant, koji u upravljao vozilom i pješak H.O.. Nadalje je utvrdio (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i njegovo pojašnjenje dato na glavnom pretresu) da je na dijelu puta gdje se dogodila saobraćajna nezgoda ograničenje brzine do 50 km/h, a da se apelant kritične prilike kretao vozilom kroz naseljeno mjesto brzinom od 57 km/h, te da zaustavni put za brzinu od 57 km/h iznosi 31 metar. Takođe je utvrdio da, ukoliko je bila smanjena preglednost drugim zaustavljenim vozilom na liniji između apelanta i pješaka (na osnovu izjava saslušanih svjedoka utvrđeno da je na lijevoj kolovoznoj traci bilo zaustavljeno vozilo iza kojeg je oštećeni H.O. prelazio kolovoz sa lijeve na desnu stranu), pod najnepovoljnijim uslovima apelant je mogao uočiti oštećenog u trenutku kada je sa vozilom bio udaljen od mjesta nezgode 27,5 metara, te da pri brzini kretanja od 57 km/h nije mogao zaustaviti vozilo prije kontakta sa pješakom. U vezi s tim, da je prvostepeni sud zaključio da je osnovni uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode prekoračenje brzine od strane apelanta u naseljenom mjestu i da je oštećeni svojim načinom prelaska preko kolovoza samo doprinio nastanku nezgode. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je ponašanje apelanta u konkretnoj saobraćajnoj situaciji bilo u suprotnosti sa odredbom člana 44. stav
1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega nije prihvatio iskaze P.L. i Z.M., kao i apelantov iskaz, u dijelu njihovih iskaza da je apelant vozio brzinom ispod 50 km/h (koje je prvostepeni sud ocijenio kao proizvoljne), te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da dokazi optužbe nisu cijenjeni savjesno i brižljivo, te da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo „in dubio pro reo“. Apelant navodi da prvostepeni sud nije dao jasne razloge zbog čega ne prihvata iskaze svjedoka P.L. i Z.M., kao i iskaz optuženog u dijelu njihovih iskaza da je optuženi upravljao vozilom brzinom ispod 50 km/h. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već je ih zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je već navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević