Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3457/18 (S. J.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3457/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3457/18, rješavajući apelaciju Slobodana Jotića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Jotić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 215185 17 Gž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 215185 15 P od 23. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Jotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Malešević advokat iz Banjaluke, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 215185 17 Gž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 215185 15 P od 23. decembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je apsolutno ništav predugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje stana, zaključen 20. juna 2008. godine između apelanta i „Del invest“ d.o.o Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te je obavezan prvotuženi da apelantu vrati isplaćeni iznos dijela kupoprodajne cijene (avans) sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da sud obaveže drugotuženog D.Z. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da sa prvotuženim apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz nadoknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i prvotuženi zaključili predugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje stana u stambenom objektu u Banjaluci, kojim su ugovorili da će prvotuženi za potrebe apelanta izgraditi stan, da je apelant prvotuženom platio ugovoreni novčani iznos, ali da stan nije sagrađen. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je apelant tražio utvrđenje ništavosti ugovora zaključenog sa prvotuženim, te da se prvotuženi i drugotuženi, kao vlasnik i direktor prvotuženog, obavežu da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos koji je dat na ime ispunjenja ništavog ugovora. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta donošenju presude zbog propuštanja (dispozitivna presuda), s obzirom da se apelantovi tužbeni zahtjevi temelje na prinudnim propisima (čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima) i da je dispozicija stranaka kod ovih zahtjeva ograničena (čl. 3. stav 2. i 182. stav 4. Zakona o parničnom postupku). Također, Okružni sud je naveo, a kako nije sporno da su predmetni ugovor zaključili apelant i prvotuženi, da drugotuženi, koji nije ugovorna strana, nije pasivno legitimisan za isplatu utuženog novčanog iznosa. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je zakonski uslov (član 54. stav 1. Zakona o preduzećima) da bi drugotuženi odgovarao za utuženu novčanu obavezu zbog "proboja pravne ličnosti" taj da je prethodno punovažno nastala obaveza preduzeća čiji je osnivač i direktor drugotuženi. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi da se drugotuženi obaveže na isplatu utuženog novčanog iznosa zbog proboja pravne ličnosti, s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništavost predmetnog ugovora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da prvostepeni sud, iako je apelant u tužbi predložio da sud donese presudu zbog propuštanja a tuženi nisu dostavili odgovor na tužbu, nije donio presudu zbog propuštanja. Također, apelant navodi da Okružni sud nije zauzeo stav o apelantovim navodima da sud obaveže drugotuženog da apelantu solidarno sa prvotuženim isplati predmetni dug (član 54 Zakona o preduzećima), budući da je došlo do privida pravne ličnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim, Zakona o parničnom postupku i Zakona o preduzećima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević