Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-443/19 (M. Č.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-443/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 443/19, rješavajući apelaciju Marka Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Čolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023231 19 Kž3 od 15. januara 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav. 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Čolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023231 19 Kž3 od 15. januara 2019. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJ E

I.Uvod

1. Marko Čolić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023231 19 Kž3 od 15. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo, Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 19, 25. i 27. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kv 4 od 3. januara 2019. godine apelantu je produžen pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak 11. septembra 2018. godine, koji je produžen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kv 2 od 4. oktobra 2018. godine, te Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kv 3 od 6. decembra 2018. godine, tako da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže 2 (dvije) godine od potvrđivanja optužnice. Određeno je da će se vršiti obavezna kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i iz razloga za pritvor propisanog članom 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u predmetnom postupku Tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T 13 KT 0044857 18 od 27. decembra 2018. godine protiv apelanta i da je u optužnici predloženo da se apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, pritvor produži zbog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine. Predmetna optužnica je potvrđena 28. decembra 2018. godine.

7. Nakon što je prijedlog za produženje pritvora razmotrilo sudsko vijeće, kao i sve navode koje su tim povodom iznijeli Tužilaštvo i apelantov branilac, Okružni sud je zaključio da je prijedlog za produženje pritvora osnovan. U tom pravcu, Okružni sud je u pogledu ispunjenja općeg uvjeta za pritvor, dakle postojanja osnovane sumnje iz člana 197. stav 1. ZKPRS, ocijenio da ona proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, i to kako iz materijalnih tako i iz iskaza saslušanih svjedoka, izvršenih vještačenja, zapisnika o uviđaju s fotodokumentacijom. Istaknuto je da je u svom iskazu oštećeni V. K. opisao način na koji se predmetni događaj desio te je, između ostalog, naveo da je kao novinar obrađivao mnogo tema i da bi svaka od njih mogla biti povod za napad. Provedena je radnja prepoznavanja u skladu s odredbom člana 150. stav 3. ZKPRS, o čemu je sačinjen i zapisnik, te fotodokumentacija izvršenog prepoznavanja, te je iz tih dokaza utvrđeno da je oštećeni V. K. prepoznao apelanta kao izvršioca predmetnog krivičnog djela. Istaknuto je da je izvršenim DNK vještačenjem od 18. septembra i 14. novembra 2018. godine utvrđeno da se apelantov DNK profil, sadržan u cijelosti u DNK profilima opisanim u rješenju, podudara sa alelima koji predstavljaju sporednu komponentu ovih miješanih DNK profila, odnosno apelantov DNK profil podudara se s DNK profilom manjinskog donora biološkog materijala u ovim tragovima. Izvršenim vještačenjem po vještaku iz oblasti sudske medicine je utvrđeno da je oštećeni

V. K. zadobio opisanu povredu, koja je u momentu povređivanja predstavljala tešku tjelesnu

povredu, a ostale opisane povrede predstavljaju laku tjelesnu povredu, a skupa je ovo povređivanje procijenjeno kao teška tjelesna povreda. Nagnječine i nagnječno razderne rane su nanesene udarcima tupo tvrdim sredstvom, te da su udarci metalnom palicom moguće povredno sredstvo jer su podoban način nanošenja navedenih povreda. Vrsta i lokacija povreda ukazuje da su bila najmanje četiri udarca u predjelu glave, a po ostalim dijelovima tijela najmanje tri udarca, te da se radilo o jakom zamahu ruke u kojoj se nalazilo povredno sredstvo. Kada se pored naprijed navedenih dokaza uzmu u obzir i drugi dokazi prikupljeni u fazi istrage to, prema ocjeni vijeća, postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Nanošenje tjelesnih povreda opasnim predmetom, što metalna palica svakako jeste, i to u vitalni organ – glavu, najmanje četiri udarca u predio glave prema izvršenom vještačenju, svakako jesu radnje koje je preduzeo apelant, a u kojima se stječu obilježja krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. i članom 37. KZRS.

8. Dalje, u pogledu postojanja pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je, prije svega, naveo da je za krivično djelo za koje je apelant optužen – ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. KZRS propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, dakle za ovo krivično djelo se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Pored ovog objektivnog uvjeta, Okružni sud je zaključio da postoje i okolnosti koje ovo djelo čine posebno teškim, a koje se ukazuju kao vanredne okolnosti koje bi dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda. Kao posebnu okolnost koja je pratila izvršenje ovog krivičnog djela ocijenjeno je mjesto izvršenja (ispred stambene zgrade u kojoj stanuje oštećeni), vrijeme izvršenja (rani večernji sati) – kada je očekivano da je više lica, građana na ulici u redovnoj večernjoj šetnji, kada niko ne očekuje da može biti napadnut, a pogotovo ne na način kako je to apelant zajedno sa saizvršiocem učinio (maskiran sa kapuljačama od duksa) i da može biti napadnut metalnim teleskop palicama na rasklapanje, a pogotovo bez ikakva povoda, jer je oštećeni u svojoj izjavi naveo da je napadnut iznenada, ne dajući nikakav povod napadačima za napad koji je uslijedio. Nadalje je istaknuto da je okolnost koja je pratila izvršenje ovog krivičnog djela, upornost apelanta i drugog saučesnika da oštećenom udarce zadaju metalnim predmetom – teleskop palicom u predjelu glave, najmanje četiri udarca, te nakon što je oštećeni od udaraca pao na tlo, oba napadača su nastavila zadavati udarce u predjelu glave i tijela sve dok oštećeni nije počeo da doziva upomoć. Ovim okolnostima se mora dodati i okolnost, a kako je to naveo vještak sudske medicine, da se radilo i o jakom zamahu ruke u kojoj se nalazilo povredno sredstvo – metalna palica. Navedenim okolnostima se mora dodati i okolnost da je apelant oštećenom prišao s prednje strane, a saučesnik N. D. sleđa, dakle, ovakav napad jedan napadač ispred, a jedan sleđa, ukazuje na bezobzirnost jer, pored toga što oštećeni nije očekivao da će biti napadnut, oštećeni nije imao nimalo izgleda da se u ovakvom napadu odbrani.

9. Pored naprijed navedenih okolnosti, sud nalazi i postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, i to u činjenici zainteresiranosti medija, a time i javnosti, koji su na svojim TV kanalima, udarnim emisijama i dnevnicima, te pisanim sredstvima informiranja redovno obavještavali javnost o toku istrage u ovom krivičnom predmetu, te je javnost obaviještena i o tome da je u ovom predmetu protiv apelanta podignuta optužnica. Redovno izvještavanje javnosti u toku trajanja istrage dovelo je do toga da je šira javnost u potpunosti upoznata s načinom izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i sa okolnostima koje su pratile njegovo izvršenje, pa kada se navedenom doda da je oštećeni V. K. novinar jedne medijske kuće, te da su sredstva informiranja prikazivala proteste i okupljanja novinara, kolega oštećenog, nakon što se predmetni događaj desio, te da su se u sredstvima informiranja iznosila i saopćenja udruženja novinara povodom ovog događaja, o čemu je šira javnost dobro upoznata.

10. Prema ocjeni Okružnog suda, sve naprijed navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje dovode do zaključka da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (u smislu negodovanja građana, a prije svega novinara, a ovo zbog okolnosti da je krivično djelo počinjeno nad oštećenim koji je njihov kolega) kako u mjestu gdje je predmetno krivično djelo izvršeno tako i šire, zbog čega je bilo neophodno apelantu pritvor produžiti po ovom pritvorskom osnovu.

11. Okružni sud je ocijenio da nakon potvrđivanja optužnice ne stoji posebni pritvorski razlog propisan članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, što je u rješenju posebno obrazložio.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kž 3 od 15. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Okružnog suda od 3. januara 2019. godine.

13. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati valjani razlozi kako o zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti tako i razlozi za postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS po osnovu kojih je apelantu produžen pritvor. Vrhovni sud je ocijenio da su za takva činjenična utvrđenja i zaključak dati valjani razlozi u obrazloženju pobijanog rješenja, koje taj sud prihvaća u cijelosti. Nadalje,Vrhovni sud je ponovio okolnosti koje je Okružni sud cijenio prilikom donošenja osporenog rješenja i istakao da su te okolnosti pravilno cijenjene prilikom donošenja pobijanog rješenja i da je dato valjano obrazloženje za nužnost produženja pritvora apelantu iz navedenog pritvorskog razloga sadržanog u članu 197. stav 1. tačka g) ZKPRS i nakon potvrđivanja optužnice. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen poseban uvjet za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1 tačka g). To mišljenje apelant pojašnjava stavom da je „osumnjičen“ za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 20 godine, a članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS je, kao objektivni uvjet za primjenu tog posebnog uvjeta za pritvor, propisana kazna zatvora od 10 godina ili teža. Dakle, ne pet godina, te da stoga taj uvjet nije bio ispunjen. Dalje, apelant ističe da se pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS može primijeniti samo izuzetno, i to u „posebnim okolnostima“. Apelant smatra da sudovi nijednim argumentom nisu ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, naprotiv donijeli su odluku usredsređujući se na objašnjenje mjesta i načina na koji je navodno djelo počinjeno, te zainteresiranosti medija, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim, kako apelant ističe, redovni sudovi su postupali s apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da će apelantovo puštanje na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Samim tim, nisu obrazložene okolnosti relevantne za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za produženje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. Dakle, osporenim rješenjima i Okružnog suda i Vrhovnog suda, u kojima nisu naveli konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, povrijeđena su apelantova prava „iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije“. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvao i ukine osporena rješenja.

b)Odgovor na apelaciju

15. Tužilaštvo smatra da su apelantovi navodi da sud nije obrazložio koje su to činjenice koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda neosnovani. Ukazano je da se za primjenu člana 197. stav 1. tačka a) ne traži da će doći do narušavanja javnog reda na osnovu određenih činjenica, već se samo traži da postoji prijetnja da bi moglo doći do narušavanja javnog reda. Činjenice koje na to upućuju su težina krivičnog djela, okolnosti kako se događaj desio, sam oštećeni, njegova rodbina i prijatelji koji doživljavaju takav akt, pa stoga prijetnja kao evidentna stoji i ne traži se nabrajanje činjenica koje ukazuju da će i doći do narušavanja javnog reda. Stoga, Tužilaštvo smatra da su rješenja sudova o produženju pritvora opravdana, zakonita i da nije povrijeđeno nikakvo apelantovo pravo jer se ovdje upravo i radi o apstraktnoj prijetnji koja sigurno egzistira.

16. Okružni sud je istakao da su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora (str. 3. i 4. obrazloženja), kao i za zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a (str. 4, 5. i 6. obrazloženja). Okružni sud je naveo da je prvostepeno rješenje zakonito i pravilno, doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a i stoga podnesena apelacija nije osnovana.

17. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, te da su o njihovoj neosnovanosti dati razlozi u odluci tog suda.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 22.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Kazna zatvora Član 46. stav (1) (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca, ni duža od dvadeset godina Ubistvo Član 124. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) i stav (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kž3 od 15. januara 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 18. januara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 29. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

30. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava samo postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

31. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b),

v) i g).

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora, u načelu, „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

33. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na primjenu relevantnih odredaba ZKPRS koje se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet – osnovanu sumnju, konkretno odredbe člana 197. stav 1) tačka g). Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opći uvjet, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke g) člana 197. stav 1. ZKPRS obrazložili da je u konkretnom slučaju riječ o krivičnom djelu ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS za koje je zakonom propisana kazna od najmanje pet godina zatvora, a da se za to krivično djelo može izreći kako kazna zatvora od 10 godina tako i kazna zatvora u maksimalnom trajanju od 20 godina; da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice (opširno obrazloženo u rješenju Okružnog suda), pri čemu naročito vrijeme, mjesto i način izvršenja, kao i okolnosti koje se tiču subjektivne prirode apelanta i oštećenog, te najzad posljedica koje bi, puštanjem na slobodu, rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda (vanredne okolnosti). S tog aspekta je Okružni sud, čije razloge je u cjelini prihvatio Vrhovni sud, vrlo detaljno opisao koje okolnosti su ocijenjene vanrednim (osim težine djela), podsjećajući na veliku zainteresiranost svih medija, naročito TV kuća i novinara, kao i na činjenicu da je oštećeni novinar jedne TV kuće i da su udruženja novinara povodom konkretnog događaja protestirala i na taj način širu javnost upoznala s posljedicama krivičnog djela.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS čine neosnovanim.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav

3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge da pored postojanja osnovane sumnje postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-443/19 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio