Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5930/18 (R. K.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Posjed
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5930/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-5930/18, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. K.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041588 18 Gž 3 od 24. avgusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041588 16 P 3 od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Ermin Silajdžić advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041588 18 Gž 3 od 24. avgusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041588 16 P 3 od 30. januara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja (Islamska vjerska zajednica Sarajevo) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne služnosti puta za prolaz kolima i pješke preko parcele, precizno naznačene u prvostepenom rješenju, na način što je 27. avgusta 2007. godine na predmetni put postavio prepreke, na koji način je onemogućio tužitelja (njene džematlije-vjernike naselja Otes) da prolaze navedenim putem automobilima na autoparking uz džamiju i pješke do džamije, pa je naloženo apelantu da odmah prestane sa takvim ili sličnim smetanjem, da ukloni postavljene prepreke sa pristupnog puta, da se ubuduće uzdrži da na ovaj ili sličan način ometa tužitelja u mirnom posjedu prava stvarne služnosti pristupnog puta kolima i pješke, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant stanovnicima naselja Otes, odnosno ljudima koji dolaze u džamiju radi obavljanja vjerskih obreda, zabranio prolaz spornom parcelom, na način da je dana 27. avgusta 2007. godine, prvo verbalno a zatim i postavljajući prepreke na spornu parcelu, onemogućio tužitelja u korištenju pristupnog puta, a koju činjenicu je potvrdio apelant u iskazu. Kantonalni sud je nadalje naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o afirmativnoj služnosti puta koju tužitelj izvršava u korist svoje nekretnine kao povlasne, putem svojih uposlenika i vjernika odnosno džematlija, a na teret apelantove nekretnine kao poslužne, što je apelant određeno vrijeme trpio sve dok se tome nije usprotivio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj, odnosno njegovi uposlenici i vjernici, na taj način stekli posjed prava stvarne služnosti, te je pritom naglasio da se u predmetnom postupku ne radi o ispitivanju postojanja prava stvarne služnosti puta u smislu upisa u zemljišne knjige kao stvarnog prava, već o posjedu prava stvarne služnosti čija se zaštita zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada su vjernici i uposlenici tužitelja koristili apelantovu nekretninu za prolaz kolima i pješke dugi niz godina, a apelant kao stvarni vlasnik i posjednik je to trpio i nije se odmah usprotivio, tužitelj kao posjednik povlasne nekretnine izvorno je stekao posjed prava stvarne služnosti na apelantovoj nekretnini kao poslužnoj. Kantonalni sud je pritom naglasio da je moguće odlučivati o posjedovnoj zaštiti u slučaju kada tužitelj nema utvrđeno pravo služnosti prolaza, s obzirom da sud, u smislu odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pruža zaštitu posjeda bez obzira na pravo na posjed. Takođe je istakao da se radi o stvarnoj služnosti koja djeluje erga omnes a ne o ličnoj služnosti, pa tužitelj može u predmetnom postupku ostvarivati zaštitu tog prava za svoje uposlenike i vjernike. Kantonalni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da vjernici i uposlenici tužitelja nisu imali poslednji miran posjed zbog toga što je tužba podnesena 2007. godine kada je izgradnja džamije konačno završena, s obzirom da je apelant u svom iskazu naveo da je izgradnja džamije započeta 2003. ili 2004. godine, koje godine je i okončana, te da je njena konačna izgradnja (postavljanje munare) okončana 2007. godine. Takođe je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je davanjem aktivne legitimacije vjernicima (džematlijama) koji nisu stranka u postupku, došlo do subjektivnog preinačenja tužbe, za šta apelant nije dao saglasnost, te naglasio da je prvostepeni sud za to dao jasne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje vidi u činjenici da je primoran tolerisati svakodnevni prolazak osoba neposredno ispred njegovog doma.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević