Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/17 („HIT-HOD Company“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3148/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3148/17, rješavajući apelaciju „HIT-HOD Company“ d.o.o. Laktaši na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „HIT-HOD Company“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020970 17 Rev od 2. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „HIT-HOD Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020970 17 Rev od 2. juna 2017. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020970 16 P od 30. septembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu solidarno isplate na ime naknade štete za period od 17. februara do 1. oktobra 2015. godine određeni novčani iznos. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotužena, drugotužena i UniCredit Bank d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: trećetužena) da mu solidarno isplate na ime naknade štete za period od 1. oktobra do 31. decembra 2015. godine određeni novčani iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da je iz provedenih dokaza u postupku utvrđeno da je apelant pokrenuo izvršni postupak s obzirom da prvotužena i drugotužena u paricionom roku nisu ispunile svoju obavezu po pravosnažnoj presudi tog suda od 31. oktobra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Suda BiH od 17. decembra 2014. godine. Također, navedeno je da je odlučujući po prijedlogu za dozvolu izvršenja Sud BiH rješenjem od 17. februara 2015. godine odredio predloženo izvršenje, te da je nakon ulaganja pravnih lijekova (prigovor, žalba, prijedlozi i revizija) apelantu cjelokupan iznos sa kamatama i troškovima postupka uplaćen 31. decembra 2015. godine.

4. Nadalje, ukazano je da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da li su prvotužena i drugotužena odugovlačili postupak tako što su ulagali pravna sredstva čineći štetu apelantu s ciljem da ne izvrše pravosnažnu sudsku presudu, kao i zašto trećetužena nije postupila po rješenju o izvršenju suda od 1. oktobra 2015. godine, tražeći dodatne saglasnosti, te da li je na taj način apelantu pričinila štetu, a prvotuženoj i drugotuženoj korist jer im je omogućila da tri mjeseca koriste novac apelanta.

5. Sud BiH je istakao da je utvrdio da su prvotužena i drugotužena postupale u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), odnosno da su se koristile pravom koje im pripada zakonom, pravodobno i u ostavljenim rokovima, a ne u cilju odugovlačenja predmetnog postupka. Isto tako, ukazano je da je trećetužena po primitku nepravosnažnog rješenja o izvršenju uputila Ministarstvu finansija i trezora Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dopis kako bi osigurali sredstva za isplatu, dok je po primitku rješenja o pravosnažnosti obavijestila sud da će se isplata sredstava obaviti u skladu sa odredbama člana 3. st. 2. i 4. i člana 4. stav 3. Zakona o trezoru institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, navedeno je da je trećetužena primijenila zakonske odredbe koje je bila dužna primijeniti kod postupanja po predmetnom rješenju, od trenutka kad joj je dostavljeno od strane suda. Također, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da bi postupanje trećetužene onako kako je tražio apelant, bilo u suprotnosti, između ostalog, sa odredbom člana 183. ZIP, jer se izvršenje na novčanim sredstvima na računu, u konkretnom slučaju računu Bosne i Hercegovine, koje ima kod banke, ne može odrediti ako su ta sredstva nužna za obavljanje osnovnih djelatnosti tog pravnog lica. U vezi s tim, navedeno je da su prvotužena i drugotužena uložili dokaze iz kojih je utvrđeno da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odlučuje o korištenju budžetske rezerve na prijedlog nadležnog budžetskog korisnika i uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva, a u skladu sa članom 17. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine. Nadalje, istaknuto je da po dobijanju mišljenja Ministarstva, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odlučuje o upotrebi tekuće rezerve. Shodno tome, ukazano je da kada su neka lica po zakonu ovlaštena, čak i dužna da izvršavaju svoju dužnost, a izvršenje te njihove dužnosti predstavlja nanošenje štete drugim licima, ta lica ne odgovaraju za štetu uzrokovanu pravilnim vršenjem svoje dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da kod prvotužene i drugotužene, a od 1. oktobra 2015. godine i na strani trećetužene, ne postoji odgovornost odnosno krivnja tuženih za nepostupanje po rješenju o izvršenju.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020970 16 Pž od 6. decembra 2016. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je tačno da prema članu 11. ZIP žalba i prigovor ne odgađaju provođenje rješenja ali i da po shvatanju tog suda osnov za naknadu materijalne štete u konkretnom slučaju ne može predstavljati šteta koju je apelant pretrpio nekorištenjem novca po pravosnažnoj sudskoj presudi i konačno usvojenom rješenju o izvršenju. Naime, ukazano je da se u konkretnom slučaju korištenje pravnih lijekova u izvršnom postupku ne može pripisati ni gruboj nepažnji, s obzirom da su prvotužena i drugotužena koristile zakonom dozvoljenu mogućnost do okončanja izvršnog postupka. Također, istaknuto je da se to ne može dovesti ni u kontekst odredbe člana 154. ZOO kojim je propisana odgovornost za štetu koju je štetnik prouzrokovao štetnom radnjom, a koja je u uzročnoj vezi sa oštećenikom, niti je u vezi sa članom 155. ZOO koji definiše pojam štete kao umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja. Naime, navedeno je da apelant u toku postupka nije ni dokazivao da je pretrpio štetu, odnosno u čemu se sastoji umanjenje njegove imovine u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama. Nadalje, navedeno je da su zatezne kamate vezane isključivo uz činjenicu zakašnjenja u plaćanju novčane obaveze, što znači da se radi o unaprijed određenoj naknadi za korištenje određenog iznosa tuđeg novca, a ne mogu predstavljati naknadu štete jer nema elemenata protivpravnosti u postupanju dužnika. Shodno tome, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju apelantu isplaćen i glavni dug i obračunate zatezne kamate koje su dostigle glavnicu duga, pa bi ponovno obračunavanje kamata koje u sebi sadrže novi obračun kamata na glavni dug, odnosno cjelokupan dug po izvršenju bio protivan i izričitoj odredbi člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate, koja je u vezi sa datom normom iz odredbe člana 277. ZOO. Osim toga, to bi bilo protivno i odredbi člana 400. ZOO kojom je propisana zabrana naplaćivanja kamate na kamatu, jer u konkretnom slučaju nije u pitanju uglavničena kamata na koju bi tekle eventualne zakonske zatezne kamate počev od podnošenja zahtjeva do isplate.

8. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 020970 17 Rev od 2. juna 2017. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude odbio.

9. Sud BiH je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, ukazao da apelant polazi od pogrešne premise kada navodi odredbu člana 278. ZOO, po kojoj povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. Naime, istaknuto je da ta odredba propisuje da je isplata zatezne kamate nevezana za bilo koju eventualno nastalu štetu, odnosno da šteta nije uslov njenog obračunavanja i da se ona po zakonu obračunava. Međutim, Sud BiH je naveo da sve vrijeme trajanja dužnikove docnje teče zatezna kamata koja se konačno obračunava prilikom konačne isplate duga s pripadajućim troškovima, što je u ovom slučaju nesporno i izvršeno. Nadalje, ukazano je da su u svemu poštovani zakonski propisi o obračunu zateznih kamata, tako da apelantu nije ni nastala šteta u vidu izgubljene dobiti koja „dobit“ mu nije ni izmakla u konkretnom slučaju. Naime, istaknuto je da za primjenu pravila o neosnovanom bogaćenju i pravila o naknadi štete moraju postojati zakonski uslovi koji se u ovom slučaju za apelanta nisu ni stekli niti su se odgovarajuće zakonske odredbe, koje propisuju primjenu ovih pravnih instituta, mogle primijeniti u konkretnom slučaju.

10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je presudom koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe ZIP i ZOO. Naime, apelant u apelaciji, pored ostalog, tvrdi da njegova ustavna prava krši to što sudovi nisu prihvatili njegov tužbeni zahtjev i dosudili mu štetu i pored toga što je ulaganje pravnih lijekova u izvršnom postupku bilo protivpravno i suprotno osnovnim načelima prava, te da je dokazana štetna radnja kao i uzročna veza između navedene štete i radnje tuženih.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena presuda, kojom je odbijena apelantova revizija, sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju presuda redovnih sudova detaljno navedeno iz kojih razloga apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, odnosno trećetuženu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/17 („HIT-HOD Company“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio