Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-394/19 (A. Ć.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-394/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 394/19, rješavajući apelaciju Armina Ćatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Ćatića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 032903 18 Kpp od 4. decembra 2018. godine i broj 09 0 K 032903 18 Kv od 11.
decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Armin Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 032903 18 Kpp od 4. decembra 2018. godine i broj 09 0 K 032903 18 Kv od 11. decembra 2018. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom bi Ustavni sud donio odluku o ukidanju pritvora, ili s obzirom na u apelaciji opisana kršenja ljudskih prava apelanta osporeno rješenje proglasi nevažećim i vrati slučaj 'Sudu BiH' (očigledno se radi o grešci u tekstu apelacije) na ponovni postupak. U tom slučaju Kantonalni sud u Sarajevu bi bio dužan da donese novu odluku i da postupa u skladu sa odlukom Ustavnog suda o povredi ljudskih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 11. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalni sud je, postupajući u kaznenom predmetu protiv apelanta i još jedne osumnjičene osobe zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kaznena djela – razbojništvo iz člana 289. stav 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i iznuda iz člana 295. stav 2. KZFBiH, donio Rješenje od 4. decembra 2018. godine kojim je apelantu određen pritvor zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana, tj. do 2. januara 2019. godine, ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora proizlazi iz sadržaja dokaza koji su priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora koje je taksativno nabrojao, a zatim interpretirao i analizirao na stranama od 4. do 9. obrazloženja rješenja. Naime, iz navedenih dokaza proizlazi da su u vremenskom periodu od juna do novembra 2018. godine apelant i još jedan osumnjičeni, po prethodnom dogovoru da na štetu imovine A.H. (u daljnjem tekstu: oštećeni) pribave sebi protupravnu imovinsku korist, oštećenog prisiljavali na predaju novca. Navedeno su počinili na način da su se apelant (koji je bio poslovni suradnik oštećenog, te s kojim je dijelio isti radni prostor i imao informaciju o iznosu novca koji je oštećeni imao na računu) i E. R. (drugi osumnjičeni u ovom predmetu) dogovorili da E. R. uđe u stan koji su za obavljanje zajedničke poslovne djelatnosti koristili oštećeni, apelant i druge osobe. U tom se trenutku u stanu nalazio sâm oštećeni. Tom prilikom je E. R. sa crnom maskom na glavi, uz upotrebu pištolja, oštećenog izravno napao tako što ga je najprije udario vratima od ostave, a potom mu prislonio pištolj na čelo, te mu uputio prijetnje po život, pa u jednom momentu tražio od njega da mu da sav novac koji je imao kod sebe. Također, E. R. je od oštećenog zahtijevao da mu u narednih petnaestak dana skupi novac u iznosu od 50.000,00 eura, govoreći mu da toliko vrijedi njegov život. Tom prilikom oštećeni je, zbog straha za vlastiti život, E. R. predao iznos od 200 do 300 KM u gotovini. Nakon nekoliko dana oštećeni, koji se tom prilikom nalazio u spomenutom stanu zajedno s apelantom, primio je telefonski poziv od E. R., te je u tom pozivu E. R. od oštećenog tražio da telefon preda apelantu, pa je apelant tada uzeo telefon i dalje slušao upute koje mu je davao E. R. Prema tim uputama apelant i oštećeni sjeli su u vozilo koje je koristio apelant da bi potom apelant od oštećenog uzeo novac u iznosu od 50.000,00 eura, odnio ga i predao E. R. na određenoj lokaciji u Sarajevu, kako je ranije dogovoreno. Oštećeni nije prisustvovao toj predaji novca. Dva mjeseca kasnije E. R. je ponovno pozvao oštećenog na telefon tražeći od njega, uz prijetnju po život, novi iznos od 50.000,00 eura. Nakon toga se oštećeni sastao sa apelantom, čiji je zadatak bio preuzeti novac od oštećenog. Tom prilikom apelant je inzistirao da oštećeni uđe u njegovo vozilo, što je oštećeni odbio, pa do primopredaje, ipak, nije došlo. Osim toga, tijekom postupka je utvrđeno (iz izjava svjedoka B. D. i M. H.) da je apelant svjedocima spominjao iznudu u kojoj sudjeluje, kao i da je apelant od oštećenog tražio novac (iznos od 20.000 KM) za kreme koje je htio nabaviti radi prodaje, pa nakon što je oštećeni odbio da mu dâ novac, apelant je „povukao veze“ kako bi od nadležne inspekcije ishodovao postupanje prema oštećenom i njegovoj firmi, što ukazuje da je apelant bio uporan ne samo da u dogovoru sa E. R. ostvari korist kroz iznudu nego da i na drugi način dođe do novca izabravši očito pogodnu žrtvu i koristeći poznanstva za vlastiti interes koji se ogleda u pribavljanju novca od oštećenog.
7. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH, sud je ukazao da je evidentno ne samo to da je apelant pokazao određeni vid upornosti da u dogovoru sa E. R. od oštećenog iznudi novac u većem iznosu, vršeći i realizirajući iznudu kroz duži vremenski period, nego da je naknadno s ciljem da po svaku cijenu od oštećenog, kao izabrane pogodne žrtve, dobije novac poslije bezuspješne primopredaje smislio „novu strategiju" (ovog puta sâm) da od oštećenog zatraži iznos od 20.000 KM koristeći se pritom prijetnjama kako će mu uništiti firmu i posao, da će mu „natovariti inspekciju", pa je u tom smjeru poduzeo određene korake. Prema tome, apelant je iskazao naglašen stupanj upornosti da od oštećenog, znajući njegovo financijsko stanje, uzme iznos novca koji u dogovoru sa E. R. nije uspio iznuditi na prethodno detaljnije opisani način. S obzirom na to da se za svaki oblik kaznenog djela iznuda, čije je osnovno obilježje da se počinitelj koristi bilo silom ili ozbiljnom prijetnjom da bi prisilio drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, može izreći kazna zatvora u trajanju više od tri godine, te pošto je evidentno da apelant nema nikakvu pravnu osnovu da od oštećenog potražuje iznos od 20.000 KM, Općinski sud je zaključio da je apelant iskazao upornost da dođe do novca koji pripada oštećenom i njegovoj firmi, prisiljavajući ga ozbiljnim prijetnjama kojima mu je na isto tako ozbiljan način stavio u izgled da će biti realizirane (iskoristio je osobne veze i poznanstva da nadležne inspekcije „pritisnu" oštećenog za apelantov interes). Stoga, u pogledu apelantovog ponašanja postoji tzv. iteracijska opasnost izražena u postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što se ogleda u izraženoj upornosti i kontinuitetu njegovog djelovanja. Dalje, imajući u vidu poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji se određuje u fazi istrage, suprotno navodima obrane o porodičnom i ekonomskom interesu apelanta u smislu vezanosti, te činjenicu da nije nikad osuđivan, zanemarujući u potpunosti težinu kaznenog djela, zaprijećenu kaznu i način izvršenja, Kantonalni sud je istakao da je apsolutno nebitno za određivanje pritvora to da li je apelant ranije osuđivan ili ne. To predstavlja činjenicu koja je važna i koja se ne smije zanemariti ako postoji. Međutim, naročite okolnosti se ispituju, odnosno utvrđuju u svakom konkretnom slučaju, a one se kod apelanta u konkretnom slučaju ogledaju u ozbiljnosti i težini počinjenog djela, odnosno visini zaprijećene kazne za krivična djela za koja se vodi istraga, te moralu i karakternim osobinama osumnjičenog, njegovom ponašanju, te složenosti predmeta, načinu vođenja istrage i ponašanju istražnih organa vezano za zahtjev za puštanje na slobodu i u odnosu na okončanje istrage.
8. Razmatrajući mogućnost izricanja blažih mjera koje je predlagao apelant, Kantonalni sud je naveo da je taj prijedlog potpuno neprihvatljiv. Istaknuto je da apelant nije naveo nijedan razlog koji bi bio opravdan, niti svrsishodan budući da sud smatra da bi primjena blaže mjere u konkretnom slučaju bila neprimjerena, odnosno nedovoljno stroga da bi se postigla svrha. Kantonalni sud smatra da je mjera pritvora adekvatna i da bi sve druge blaže mjere umanjile značaj mjere pritvora koji ima svoju nepobitnu svrhu. Imajući u vidu vrstu i težinu kaznenih djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio, kao i okolnosti pod kojima ih je počinio, te zakonske razloge na temelju kojih je prema njemu određena mjera pritvora, taj sud smatra da se u konkretnom slučaju svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora apelantu ne bi mogla postići primjenom nekih od blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 032903 18 Kv od 11. decembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 032903 18 Kpp od 4. decembra 2018. godine.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovio utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja i naveo da je, suprotno navodima apelantove obrane, prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da iz provedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu u naredbi za provođenje istrage stavljena na teret, da je postupao u dogovoru sa E. R. da na štetu A. H., s ciljem da sebi protupravno pribavi imovinsku korist, iznudi novac, odnosno da je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.
11. Dalje, ocijenjeno je da je prvostupanjski sud u svom rješenju, u odnosu na poseban pritvorski razlog vezan za naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili dovršenja kaznenog djela, dao u svemu jasne i prihvatljive razloge s kojima je suglasan i Kantonalni sud, te je ponovio razloge koje je prvostupanjski sud naveo u svom rješenju.
12. Također je istaknuto da je Kantonalni sud u odnosu na apelanta razmotrio da li se ista svrha može postići i nekom drugom blažom mjerom, ali je svestranom analizom svih okolnosti ustanovio da je u odnosu na apelanta pritvor jedina adekvatna i svrsishodna mjera za otklanjanje opasnosti od dovršenja, odnosno ponavljanja kaznenog djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U apelaciji je istaknuto da apelant smatra da mu je pritvor nezakonito određen uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Smatra da osporena rješenja ne sadrže obrazloženje posebnog pritvorskog razloga, odnosno da su razloge za određivanje pritvora na temelju tačke c) člana 146. ZKPFBiH sudovi našli isključivo u ispunjenju objektivnih uvjeta, bez individualizacije u odnosu na apelanta. Osim toga, apelant je istakao da prvostupanjsko rješenje ne sadrži izreku – osnovanu sumnju (činjenični opis) zašto je pritvor uopće određen, kao i da te podatke ne sadrži ni prijedlog za određivanje pritvora koji je Kantonalnom sudu podnijelo Tužiteljstvo. U prilog navedenome činjeničnom utvrđenju odbrane apelant je ukazao i na stavove Ustavnog suda zauzete u predmetima br. AP 668/16 i AP 3619/08, te stavove koje je Europski sud za ljudska prava zauzeo u više svojih presuda.
b)Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na obrazloženja osporenih rješenja, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.
15. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju, odgovarajući na apelantovu tezu da osporeno rješenje ne sadržava činjenični opis kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, te tezu o tome da nije jasno na temelju čega sud u osporenim rješenjima izvodi zaključke o iteracijskoj opasnosti u odnosu na njega, pri čemu, kako tvrdi, u odnosu na njega nema individualizacije posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, navelo da ih smatra neosnovanim, a dijelom i paušalnim. Istaknuto je da su u nizu radnji koje su prethodile donošenju rješenja o određivanju mjere pritvora apelantu prezentirani svi osnovi sumnje, kazneno djelo za koje se tereti i sadržaj prijedloga za određivanje mjere pritvora, kao i da tijekom postupka apelant ni u jednom trenutku nije dao naslutiti da ne zna što mu se stavlja na teret. Također, apelant tijekom postupka nije problematizirao posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, već se bazirao isključivo na to da apelant nije u prošlosti (prije inkriminiranog razdoblja) imao evidentiran bilo kakav sukob sa zakonom. Na koncu, navedeno je da Tužiteljstvo smatra da je sud u osporenim rješenjima adekvatno obrazložio kako opći pritvorski razlog, tako i posebni pritvorski razlog u odnosu na apelanta, pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) glasi: Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.
(...)
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 032903 18 Kv od 11. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost, jer apelant ni na koji način nije konkretizirao navode o povredi prava na pravično suđenje.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
23. Apelant, u suštini, osporava rješenja Kantonalnog suda tvrdeći da su u suprotnosti sa članom 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije, odnosno da su nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Najzad, apelant smatra i da su redovni sudovi razloge za određivanje pritvora na temelju tačke c) člana 146. ZKPFBiH našli isključivo u ispunjenju objektivnih uvjeta, bez individualizacije u odnosu na apelanta.
24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo kazneno djelo (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Europske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Europske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Europski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je redovni sud na dvije instance utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu o čemu su u osporenim rješenjima dani jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati. Naime, u prvostupanjskom rješenju (od 4. do 8. stranice rješenja) jasno je navedeno koji su dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret za što je sud dao jasne i argumentirane razloge. Također, Ustavni sud primjećuje da je drugostupanjski sud ispitao apelantove žalbene navode i potvrdio odluku prvostupanjskog suda o postojanju osnovane sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Pri tome Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženja Kantonalnog suda ni u čemu ne doimaju proizvoljnima, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentirana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža član 5. Europske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Europske konvencije.
27. Dalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud primjećuje da su prvostupanjski i drugostupanjski sud naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti ili dovršiti kazneno djelo, dok apelant navodi da nikada ranije nije bio osuđivan, te da sud u ovom dijelu nije dao adekvatno obrazloženje, niti je individualizirao razloge za određivanje pritvora.
28. U vezi sa posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti osobe (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stupanj težine, usporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Europski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju kaznenih djela (vidi, Europski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju kaznenih djela za koja se apelant tereti, opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastaviti da vrši isto djelo. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant, iako nije ranije osuđivan, osnovano sumnjiv da je u jednom relativno dužem i kontinuiranom periodu inicirao iznuđivanje materijalnih sredstava od oštećenog, i to korištenjem ozbiljnih prijetnji, da je u tu svrhu u ove radnje uključio i drugog osumnjičenog, te koristio osobna poznanstva kako bi ishodovao dolazak inspekcije u firmu oštećenog, pa tako pokazao na nivou osnovane sumnje da, iako neosuđivan, ima stvarne namjere od oštećenog iznuditi novac za koji zna da ga oštećeni ima na svom računu. Kantonalni sud je zaključio da sve navedeno, posmatrano u ukupnosti, ukazuje na stvarnu i realnu mogućnost da će apelant nastaviti da poduzima radnje putem kojih od oštećenog na nelegalan način želi pribaviti materijalna sredstva, zbog čega je zaključio da su u odnosu na apelanta ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da se svrha zbog koje je apelantu određen pritvor ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Navedeno obrazloženje, koje su dali prvostupanjski i drugostupanjski sud, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog navedenog pritvorskog razloga.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.
Ostali navodi
31. Apelant se u apelaciji pozvao (i) na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. Međutim, s obzirom na to da je apelant u tekstu apelacije samo označio član kojim je navedeno pravo zaštićeno, a pri tome nije dao bilo kakve razloge zašto smatra da je do kršenja navedenog prava u postupku određivanja pritvora zaista (i) došlo, Ustavni sud nije u prilici ispitati da li je došlo do kršenja navedenog prava. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, tako i u pogledu postojanja posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te iznijeli razloge i obrazloženja zbog kojih se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera apelantu.
33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević