Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-973/17 (I. L.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-973/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 973/17, rješavajući apelaciju Ivice Ljevaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ivice Ljevaka.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009915 16 U od 27. prosinca 2016. godine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ivici Ljevaku u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Ivici Ljevaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivice Ljevaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009915 16 U od 27. prosinca 2016. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-2-1040/2016 od 18. kolovoza 2016. godine i Dopunskog rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Kiseljak broj 05-31 757/10-271 C od 14. lipnja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Ljevak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 009915 16 U od 27. prosinca 2016. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2- 1040/2016 od 18. kolovoza 2016. godine i Dopunskog rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Kiseljak (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-31 757/10-271 C od 14. lipnja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe zatraženo je 16. listopada 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalna uprava i Služba dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 26. listopada do 5. studenog 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tijek postupka

5. Služba je, odlučujući o prijedlogu JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), podnesenom 11. kolovoza 2010. godine, Rješenjem broj 05-31-757/10- 271 od 6. listopada 2011. godine usvojila prijedlog da se u svrhu izgradnje autoceste na trasi koridora 5C, dionica Vlakovo – Tarčin, poddionica Lepenica – Tarčin, potpuno eksproprira dio nekretnine preciznije označene u izreci rješenja katastarskim i zemljišnoknjižnim oznakama, u apelantovom vlasništvu 1/1 (točka 1. izreke rješenja). Točkom 2. izreke rješenja odbijen je apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine u površini od 1.084 kvadratna metra, preciziranih katastarskih i zemljišnoknjižnih oznaka, apelantovo vlasništvo 1/1 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).

6. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Federalnoj upravi koja je odlučujući o žalbi donijela Rješenje broj 05-31-2-2237/2011 od 7. prosinca 2011. godine kojim je poništena točka 2. izreke rješenja Službe od 6. listopada 2011. godine i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke prvostupanjsko rješenje je u preostalom dijelu potvrđeno.

7. U ponovnom postupku Služba je donijela Dopunsko rješenje broj 05-31-757/10-271 od 30. studenog 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine (točka 1. izreke dopunskog rješenja). Točkom 2. izreke je odlučeno da troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije čija će se visina odrediti posebnim zaključkom. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-2422/2012 od 30. siječnja 2013. godine apelantova žalba protiv navedenog dopunskog rješenja Službe odbijena je kao neutemeljena. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 005579 13 U od 22. listopada 2013. godine uvažena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Federalne uprave, poništena su rješenja Federalne uprave i dopunsko rješenje Službe, te je predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

8. U ponovnom postupku Služba je dopunskim rješenjem od 14. svibnja 2014. godine ponovno odbila apelantov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine, dok je rješenjem Federalne uprave od 12. kolovoza 2014. godine predmetno rješenje poništeno i predmet vraćen Službi na ponovni postupak i odlučivanje. Služba je u ponovljenom postupku dopunskim rješenjem od 29. prosinca 2015. godine odbila apelantov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine, koje je rješenjem Federalne uprave od 4. ožujka 2016. godine poništeno i predmet vraćen Službi na ponovni postupak i odlučivanje.

Pobijane odluke

9. Dopunskim rješenjem Službe broj 05-31 757/10-271 C od 14. lipnja 2016. godine u ponovnom postupku odbijen je apelantov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke odlučeno je da troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije čija će se visina odrediti posebnim zaključkom. U obrazloženju rješenja Služba je kronološki navela tijek predmetnog postupka. Dalje je istaknula da je korisnik eksproprijacije u spis predmeta 26. svibnja 2016. godine dostavio akt u kojem je navedeno da su ispunili svoju obvezu osiguranja pristupne rampe i da su suglasni s mišljenjem vještaka prometne struke od 22. prosinca 2015. godine u kojem je potvrđeno da je osiguran pristupni put spornoj nekretnini, te da priključak ne ugrožava sigurno odvijanje prometa na predmetnom lokalitetu. Nadalje je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da je izgradnjom priključka – pristupne rampe sa lokalne ceste na spornu nekretninu omogućen pristup spornoj nekretnini, te je time omogućeno korištenje i eksploatiranje sporne nekretnine za sadašnju namjenu. Također je utvrđeno da mjesto i lokacija priključka – pristupne rampe s aspekta preglednosti ne ugrožava sigurnost prometa na lokalnoj cesti, te da predmetni priključak nema nikakav utjecaj na sigurnost prometa na dionici autoceste Lepenica – Tarčin. Utvrđeno je da pristup predmetnoj nekretnini i sigurnost prometa na lokalnoj cesti na mjestu pristupa nije promijenjen u odnosu na stanje prije djelomične eksproprijacije, nije ugrožen privredni interes korištenja predmetne nekretnine, te apelant ima privredni interes da koristi predmetnu nekretninu na način kako je to radio do tada. Dalje je utvrđeno da apelantu nije pogoršana dotadašnja egzistencija, odnosno omogućeno mu je normalno korištenje sporne nekretnine. Pored toga, navedeno je da je nesporno da se fotografije koje se nalaze u prilogu mišljenja vještaka prometne struke odnose na spornu nekretninu. Služba je istaknula da je savjesno i brižljivo cijenila svaki dokaz posebno, kao i sve dokaze zajedno, te uvažavajući izjave apelanta i korisnika eksproprijacije, nalaze vještaka prometne, građevinske i poljoprivredne struke i dokumentaciju koja je pribavljena u postupku, donijela navedeno rješenje. Služba se pozvala na odredbe čl. 11. i 27. Zakona o eksproprijaciji.

10. Apelant je protiv navedenog rješenja Službe podnio žalbu Federalnoj upravi koja je Rješenjem broj 05-31-2-1040/2016 od 18. kolovoza 2016. godine apelantovu žalbu odbila kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da navodi žalbe nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje o postavljenom zahtjevu za eksproprijaciju predmetne nekretnine zbog čega se oni nisu mogli prihvatiti. Federalna uprava je smatrala da su apelantovi prigovori koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne i prometne struke subjektivni i paušalni. Istaknuto je da u spisu predmeta postoje i fotografije lica mjesta iz kojih se pouzdano može zaključiti i uvjeriti da su prigovori na nalaze i mišljenja navedenih vještaka bez realnog temelja. Dalje je navedeno da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio da se sporna nekretnina može koristiti, da nije ugrožen privredni interes korištenja sporne parcele, a što sve zajedno predstavlja objektivne razloge zbog kojih ne postoje uvjeti za primjenu odredaba članka 11. Zakona o eksproprijaciji, koje propisuju da se na zahtjev vlasnika mogu eksproprirati i preostali dijelovi nekretnine u postupku vođenja eksproprijacije preostalog dijela nekretnine, a kako je to tražio apelant. Zaključeno je da je rješenje prvostupanjskog organa uprave pravilno i zakonito, te je shodno odredbi članka 237. stavak 1. Zakona o upravnom postupku doneseno navedeno rješenje.

11. Apelant je protiv navedenog rješenja Federalne uprave tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je Presudom broj 06 0 U 009915 16 U od 27. prosinca 2016. godine tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu podnio zbog povrede pravila postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se uvažavanjem tužbe pobijana rješenja ponište i upravna stvar riješi na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku na način da Kantonalni sud sam riješi predmetnu upravnu stvar. Kantonalni sud je cijeneći navode žalbe utvrdio da je drugostupanjski organ uprave pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neutemeljenu. Istaknuto je da su u provedenom postupku sve činjenice pravilno i potpuno utvrđene, da nije bilo povrede odredaba upravnog postupka i da su organi uprave pravilno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja svojih odluka. Kako pobijanim upravnim aktom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, Kantonalni sud je na temelju članka 36. st. 1. i 2. u svezi sa člankom 28. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Istaknuo je da izgradnja pristupne rampe, odnosno priključka sporne nekretnine na autocestu nije bila u skladu sa Zakonom o cestama i Pravilnikom za utvrđivanje uvjeta za gradnju i projektiranje priključaka. Apelant smatra da u tom smislu nalazi vještaka prometne i građevinske struke nisu pravilni jer mu nije osiguran siguran priključak na autocestu, niti je riješeno pitanje oborinskih voda koje se s autoceste slijevaju na spornu nekretninu. Smatra da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjen članak 11. Zakona o eksproprijaciji na koji se pozvao u svom zahtjevu. Apelant, također, navodi da predmetni postupak eksproprijacije, iako je zakonom propisan kao žuran, u konkretnom slučaju traje od 2010. godine. Ukazuje da je postupak odugovlačen stalnim vraćanjem na ponovno odlučivanje, odnosno da je trajao pretjerano dugo zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga potražuje naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, tvrdeći da taj sud u pobijanoj presudi nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog prava, te nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

14. Federalna uprava je istaknula da odlukom tog upravnog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacije odbije kao neutemeljena.

15. Služba je u odgovoru na apelaciju kronološki navela tijek predmetnog postupka. Smatra da su pravilno utvrđene sve činjenice i shodno tome pravilno primijenjeno materijalno pravo. Istaknula je da apelantov punomoćnik nije uspio u postupku dokazati opravdanost i utemeljenost svog zahtjeva za eksproprijaciju sporne nekretnine kao preostalog dijela zemljišta koje je u potpunosti eksproprirano. Predložila je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o izvlaštenju („Službene novine FBiH“, br. 77/07, 36/10, 25/12 i 34/16) Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o izvlaštenju („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) koji glasi:

Članak 11.

Na zahtjev vlasnika izvlastit će se i preostali dio nekretnine ako se pri izvlaštenju jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gospodarskoga interesa koristiti preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostaloga dijela nekretnine.

Članak 27.

Rješenje po prijedlogu za izvlaštenje donosi općinska služba za upravu na čijem se teritoriju nalazi nekretnina za koju se izvlaštenje predlaže.

Prije donošenja rješenja o izvlaštenju tijelo iz stavka 1. ovoga članka saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama glede izvlaštenja.

Članak 38.

Postupak provođenja izvlaštenja je žuran.

17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Članak 10.

[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 06 0 U 009915 16 U od 27. prosinca 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je pobijanu presudu primio 14. siječnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. ožujka 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očito (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant osporava pobijane odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak, koji se odnosi na apelantov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine kao preostalog dijela već ekspropriranog zemljišta, predstavlja spor o građanskim pravima i obvezama u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1940/16 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

A)U odnosu na pobijane odluke

28. Apelant, u biti, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, pobijanim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog prava odbijen njegov zahtjev za eksproprijaciju sporne nekretnine.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantovom zahtjevu odlučeno u upravnom postupku i postupku upravnog spora gdje je u konačnici odlukom Kantonalnog suda odbijen apelantov zahtjev za eksproprijaciju (preostalog dijela) sporne nekretnine. Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku, iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja prigovora koje je isticao tijekom postupka, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Također, Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka proveden opsežan dokazni postupak uz učešće vještaka prometne, poljoprivredne, kao i građevinske struke, te da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci u konačnici dao razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju nema objektivnih elemenata da se shodno članku 11. Zakona o eksproprijaciji udovolji apelantovom zahtjevu da se eksproprira „preostali dio nekretnine“ budući da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz te odredbe. U danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da je naveo relevantne propise na kojima je utemeljio pobijanu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, shodno tome, pobijanim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

B) suđenje u „razumnom roku“

33. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak pobija zbog njegove duljine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

35. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64., Izvješća 1997-IV.).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak započeo podnošenjem prijedloga za eksproprijaciju, koji je korisnik eksproprijacije podnio Službi 11. kolovoza 2010. godine, a da je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 27. prosinca 2016. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao šest godina i četiri mjeseca i to je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza duljine trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelant podnio zahtjev za eksproprijaciju shodno članku 11. Zakona o eksproprijaciji, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da je predmet značajan za apelanta.

39. Ustavni sud potom zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao šest godina i četiri mjeseca, što je neprihvatljivo dugo razdoblje za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Ustavni sud posebno zapaža da je ukupnoj prekomjernoj duljini postupka doprinijelo stalno vraćanje predmeta na prvostupanjski postupak i odlučivanje. Tako je Služba u predmetnom postupku četiri puta donosila prvostupanjsko dopunsko rješenje (30. studenog 2012. godine, 14. svibnja 2014. godine, 29. prosinca 2015. godine i 14. lipnja 2016. godine), dok je Federalna uprava tri puta (rješenja od 7. prosinca 2011. godine, 12. kolovoza 2014. godine i 4. ožujka 2016. godine) vraćala predmet prvostupanjskom organu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku dva puta pokrenut upravni spor i da je Kantonalni sud presudom od 22. studenog 2013. godine poništio upravna rješenja i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije, koji se u smislu prakse Europskog suda (mutatis mutandis, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. siječnja 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. rujna 2013. godine) i Ustavnog suda (mutatis mutandis, edluka o dopustivosti i meritumu br. AP 3499/15 od 20. prosinca 2017. godine, točka 46. i AP 5280/15 od 11. siječnja 2017. godine, st. 26–28, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatraju djelotvornim pravnim lijekom, eventualno mogao ishoditi da se o njegovom zahtjevu odlučuje u rokovima koji korespondiraju standardu razumnog roka. Međutim, u odnosu na duljinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih zapravo proizlazi da je duljina postupka u pretežnom dijelu determinirana stalnim vraćanjem predmeta na prvostupanjsko odlučivanje, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

40. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve čimbenike, Ustavni sud zaključuje da, cijeneći postupak u cjelini, ukupna duljina predmetnog postupka od šest godina i četiri mjeseca nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, za što u najvećoj mjeri snose odgovornost organi uprave, a koji nisu ponudili nikakvo opravdanje za svoje postupanje.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

42. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, zatim da je Zakonom o eksproprijaciji propisano da je taj postupak žuran, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 900,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao šest godina i četiri mjeseca. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda i organa uprave, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je upravni postupak i postupak upravnog spora, koji se ne može smatrati naročito složenim, trajao šest godina i četiri mjeseca, a za što u najvećem dijelu odgovornost snose upravni organi, a za što nije ponuđeno nikakvo opravdanje.

45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud u svojoj odluci naveo razloge zašto je zaključio da nisu ostvareni uvjeti u smislu članka 11. Zakona o eksproprijaciji da i preostali dio apelantove nekretnine bude ekspropriran, a što je bio predmet apelantovog zahtjeva.

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na temelju čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-973/17 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio