Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4120/17 (Neimari d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 72
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4120/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP 4120/17, rješavajući apelaciju Neimara d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnijelo društvo Neimari d.o.o.
Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Visokom broj 41 0 I 049154 15 I od 15. maja 2015. godine.
Ova odluka dostavlja se Općini Vareš kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i osigurala poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Općine Vareš naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općini Vareš da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Društvo Neimari d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zejnil Krupalija, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 4. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 I 049154 15 I od 15. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 25. jula 2018. godine zatražen odgovor na apelaciju, a od Općine Vareš odgovor na apelaciju zatražen je 25. jula 2018. i 18. januara 2019. godine.
3. Odgovor na apelaciju Općina Vareš je dostavila 3. augusta 2018. godine, a Općinski sud 7. augusta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Postupajući po apelantovom prijedlogu na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude (Presude Općinskog suda broj 41 0 P 049154 14 P od 12. februara 2015. godine), Općinski sud je donio rješenje o izvršenju navedeno u izreci ove odluke, kojim je određeno predloženo izvršenje na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koja se vode kod poslovnih banaka.
6. Općinski sud je 20. maja 2015. godine rješenje o izvršenju dostavio poslovnoj banci kod koje izvršenik ima transakcijski račun.
7. Prema stanju spisa predmeta, rješenje o izvršenju nije provedeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupaka, te, između ostalog, istakao da Općina Vareš i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze kako bi omogućila djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravosnažnih sudskih presuda. Apelant zbog dužine trajanja izvršnog postupka, odnosno zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke traži i naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovori na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Općina Vareš je, između ostalog, navela da „nema namjeru“ da izbjegava ugovorom preuzete obaveze. Dalje je navela da do izmirenja obaveza nije došlo zbog toga što je Porezna uprava blokirala račun i zbog teške finansijske situacije, te da je u skladu sa članom 138. stav 6. Zakona o izvršnom postupku i visini budžeta Općine planirala stavku za izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju. Navela je i da su budžeti Općine javno objavljeni i postavljeni na njenoj službenoj internetskoj stranici, te da je apelantu ponuđena mogućnost isplate duga na rate.
10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da je predmetno rješenje o izvršenju 20. maja 2015. godine dostavio UniCredit banci d.d. Mostar radi daljnjeg provođenja. UniCredit banka d.d. Mostar je dopisom od 1. jula 2015. godine obavijestila sud da je predmetno rješenje o izvršenju proslijedila Bosna Bank International d.d. Sarajevo, te da nije izvršila navedeno rješenje o izvršenju zato što od izvršenika nije dobila potvrdu za provođenje izvršenja. Općinski sud je naveo da ga je Bosna Bank International d.d. Sarajevo dopisom od 7. jula 2015. godine obavijestila da je predmetno rješenje o izvršenju zavedeno u redoslijed izvršenja, ali da na računu izvršenika nema raspoloživih sredstava, te da je račun blokiran i da će čim se steknu uvjeti za provođenje banka postupiti u cijelosti po navedenom rješenju o izvršenju. Općinski sud je naveo da je Općina Vareš u međuvremenu odredila da „glavni račun“ bude u UniCredit banci d.d. Mostar, te je predmetno rješenje o izvršenju ponovo proslijeđeno toj banci radi provođenja. V.Relevantni propisi
11. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08, za potrebe ove odluke korištena je neslužbena prečišćena verzija objavljena na www.ustavnisudfbih.ba) relevantne odredbe glase:
V. Kantonalne vlasti
Član 9.
Vlada kantona nadležna je za:
a) provođenje kantonalne politike i izvršavanje kantonalnih zakona, izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene kantonu od federalne vlasti;
[…]
12. U Ustavu Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 7/96) i („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 1/96, 10/00, 8/04 i 10/04) relevantne odredbe glase:
IV - NADLEŽNOSTI KANTONALNE VLASTI
Član 19.
U skladu sa Ustavom Federacije, Federacija i Kanton nadležni su za:
a) jamčenje i ostvarivanje ljudskih prava, […]
V - STRUKTURA KANTONALNE VLASTI
B - Izvršna vlast kantona
2. Vlada Kantona Član 50.
Vlada Kantona nadležna je za:
[…]
b) izvršavanje odluka sudova i vršenje svake druge nadležnosti povjerene Kantonu od federalne vlasti, […]
13. Budžet Općine Vareš za 2018. godinu (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst preuzet sa službene internetske stranice Općine Vareš https://www.vares.info/node/53) u relevantnom dijelu glasi:
614817 Izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju 12.000,00.
614817 Troškovi sudskog postupka 2.000,00.
14. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16; u daljnjem tekstu: ZIP) relevantne odredbe glase: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138. st. 3. i 6.
3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.
6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu.
Član 167. st. 1, 2. i 3.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno
VI. Dopustivost
15. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonâ – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretnu apelaciju, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
VII.Meritum
16. Apelant je naveo kako ne može da realizira svoja novčana potraživanja utvrđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom i pored toga što je redovni sud donio i rješenje o prinudnom izvršenju iz budžetskih sredstava jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u budžetu. Smatra da su mu zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
k) Pravo na imovinu.
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[...] Pravo na imovinu
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantni principi i praksa Evropskog suda i Ustavnog suda
20. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu
1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava Općine Vareš, te da uslijed velikog broja povjerilaca nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti.
21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su opći principi koji se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret budžeta utvrđeni u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (broj 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Evropski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao opravdanje za nepoštovanje svojih obaveza proisteklih iz presude (vidi ibid., § 39; vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije br. 2269/06 et. al., § 114, 15. januar 2008., i Arbačiauskienė protiv Litvanije br. 2971/08, § 87, 1. mart 2016. godine). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1 (vidi Burdov protiv Rusije br. 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III, i Teteriny protiv Rusije br. 11931/03, § 41, 30. juni 2005. godine).
22. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravosnažne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40; Jasiūnienė protiv Litvanije br. 41510/98, § 45, 6. mart 2003.; i Voytenko protiv Ukrajine br. 18966/02, § 53, 29. juni 2004. godine).
23. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu gdje je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta raznih nivoa vlasti i gdje je odgovarajućim nivoima vlasti nalagao da preduzmu adekvatne i dovoljne mjere koje će osigurati da imaoci pravosnažnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine, AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. februara 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Srednjobosanskog kantona (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret budžeta Zeničko-dobojskog kantona (vidi Evropski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.
25. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istakao da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Evropski sud je također istakao da su nepreduzimanjem potrebnih mjera u značajnom periodu u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe člana 6. stav 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzrokovao nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. decembar 2009. godine, i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. juli 2015. godine).
26. Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. januara 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. oktobra 2011. godine i osam drugih odluka u vezi s istom stvari nisu provedene. Evropski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štaviše, iz podataka koje je dostavila Vlada čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da povjerioci odustanu od dijela njihovih zahtjeva. Stoga je Evropski sud zaključio da je situacija podnosilaca zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009. godine, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, stav 21). Evropski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Evropski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. oktobra 2018. godine (aplikacije br. 4954/15 i šest drugih) dosljedno svojoj praksi usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravosnažnih sudskih odluka (na teret budžeta Vlade Federacije BiH) iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno jer je bila suočena s velikim brojem pravosnažnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Evropski sud se pozvao na svoju već navedenu praksu u vezi s tim, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Evropski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da preduzete mjere nisu adekvatne i dovoljne budući da je dužina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava.
27. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. marta 2017. godine Evropski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret budžeta Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast preduzimala s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem preduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske, u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila i prilagodila plan izvršenja navedenih sudskih odluka standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen plan izvršenja koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To je također bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, za što Evropski sud smatra da je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta. U presudi Evropskog suda Burmych protiv Ukrajine br. 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017. godine, razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio grupe od ukupno 12 143 slične aplikacije pred Evropskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravosnažnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem djelotvornog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva preduzimanje obimnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnom nivou. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i principom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je u tome da se opće mjere koje država treba preduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tokom posljednjih 16 godina, Evropski sud je zaključio kako njegova ponovna utvrđenja povreda u grupama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok s druge strane takvi predmeti značajno opterećuju rad Evropskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Evropske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Evropski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje treba preduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Evropske konvencije. Time je Evropski sud ispunio svoju dužnost iz člana 19. Evropske konvencije. U skladu s principom supsidijarnosti, koji se odnosi na čitavu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu sa članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti u postupku izvršenja te presude, a ne u postupku pred Evropskim sudom.
Trenutna situacija u vezi s istovrsnim slučajem
28. Ustavni sud ističe da je i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o navedenom pitanju i mjera koje su preduzele javne vlasti, Ustavni sud i dalje suočen s izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da preduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svako lice unutar određene grupe u principu ovlašteno podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj, s obzirom na opće mjere koje država treba preduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih lica, a ne samo podnosioca apelacija.
29. U tom smislu, potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obavezu da riješi probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda date indikacije u pogledu općih mjera koje je potrebno preduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćem nivou uspostavi djelotvoran pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih lica u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U suprotnom, kada nije osiguran djelotvoran pravni lijek građani su sistematski primorani da se obraćaju Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo, prije svega, rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sistem zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacionom nadležnosti Ustavnog suda jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.
Analiza konkretne apelacije
30. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravosnažne odluke nije provedeno, a rješenje o izvršenju koje je doneseno 15. maja 2015. godine dostavljeno je banci na provođenje 20. maja 2015. godine.
31. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju pravosnažne presude došlo zbog primjene odredbe člana 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret budžeta ograničava obim izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci budžeta, a da je kao zakonski minimum predviđena obaveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti, ispitati da li su mjere koje preduzima javna vlast adekvatne i dovoljne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnost izvršenja na teret njenog budžeta s jedne strane i pojedinačnih prava apelanata i drugih povjerilaca koji imaju izvršne sudske presude na teret budžeta javne vlasti da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.
32. Ustavni sud zapaža da je Općina Vareš u odgovoru na apelaciju navela da „nema namjeru“ da izbjegava ugovorom preuzete obaveze, ali da je Općina u teškoj finansijskoj situaciji i da joj je Porezna uprava blokirala račun. Nadalje, Općina Vareš na traženje Ustavnog suda (od 18. januara 2019. godine) da se očituje o mjerama koje preduzima s ciljem provođenja izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku nije Ustavnom sudu dostavila odgovor.
33. U datoj situaciji nije izvjesno kada će pravosnažna presuda koja je donesena u korist apelanta i drugih povjerilaca na teret budžeta biti izvršena. Naime, Ustavni sud primjećuje da je presuda na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za izvršenje postala pravosnažna prije četiri godine i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršena. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stav 40; Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine br. 1218/07 et al., 10. novembar 2009. godine, stav 15; i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine br. 28735/06 et al., 15. novembar 2011., stav 21).
34. Nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg perioda s ciljem izvršenja pravosnažne presude u ovom predmetu nadležne vlasti su lišile odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakog korisnog efekta i onemogućile apelantu da dobije novac na koji ima pravo. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije br. 31761/04, stav 69, 1. decembar 2009., i Voronkov protiv Rusije, br. 39678/03, stav 57, 30. juli 2015.). Dakle, došlo je do kršenja čl. II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u apelantovu korist.
Neophodne mjere
35. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni da sami pronađu optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obaveze poštovanja individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao budžetski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelant i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret budžeta odgovarajućeg nivoa javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbir svih potraživanja na teret budžeta po osnovu sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista povjerilaca po osnovu tih odluka, planirala neophodna sredstva u budžetu za isplatu potraživanja po osnovu sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravosnažnih sudskih odluka o ažuriranoj listi povjerilaca i redoslijedu naplate.
36. Ustavni sud pri tome naglašava da nije cilj ove odluke da se apelant dovede u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti da uspostavi efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanta tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret budžeta, te omogućila ubuduće imaocima sudskih odluka na teret budžeta naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije apelantovog potraživanja u rokovima koji se u datim konkretnim okolnostima mogu smatrati razumnim. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret budžeta svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija, kojim se preopterećuje Ustavni sud istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te općenito ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Ustavni sud primjećuje da je predmetno rješenje o izvršenju doneseno po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja u okviru kojeg je određena i isplata zakonskih zateznih kamata od tačno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, Općina Vareš kao dužnik, tj. izvršenik, obavezana je pored glavnice izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što duže traje period neizvršenja pravosnažnih odluka uvećavaju se obaveze Općine Vareš, a s druge strane omogućava se određena zaštita apelantu, odnosno povjeriocu. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da se odluka dostavlja Općini Vareš kako bi u skladu s ranijim nalozima preduzela adekvatnije mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio preduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret budžeta koji bi zadovoljavao te standarde, kako za apelanta tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret budžeta. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelanata, u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti preduzimanje generalnih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelanta tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret budžeta koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je također razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da preduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. decembra 2008. godine) gdje je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz člana 8. Evropske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neosnovano zadržani, u vezi sa zahtjevom aplikanata za naknadu nematerijalne štete, Evropski sud zauzeo stav da utvrđivanje povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih lica u istoj poziciji (u navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000 VIII, i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva br. 28957/95, stav 120, ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Evropski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i porodični život s nalogom da se preduzmu mjere koje će osigurati poštovanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu, pa je u skladu s tim Evropski sud odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također, u svojoj odluci Inicijativa mladih za ljudska prava protiv Srbije, Presuda broj 48135/06 od 25. juna 2013. godine, u kojoj je utvrđena povreda člana 10. Evropske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnosiocima aplikacije o broju lica koja su podvrgnuta elektronskom nadzoru u 2005. godini, Evropski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članu 46. Evropske konvencije obaveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obavezale da će poštovati pravosnažne presude Evropskog suda u svakom predmetu u kojem su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Proizlazi, između ostalog, da presuda kojom Evropski sud nađe povredu nameće tuženoj državi obavezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i/ili, prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sistemu kako bi se povrede koje je utvrdio Evropski sud okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII). Cilj je da se podnosilac dovede, što je više moguće, u položaj u kojem bi bio da zahtjevi Evropske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum). Tako je Evropski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz člana 10. Evropske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da preduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
39. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje apelantovih ustavnih prava jer je apelant u neizvjesnoj situaciji kada će se pravosnažne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se isplatom zateznih kamata omogućava određena zaštita apelantu, odnosno povjeriocu, te da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dati nalog za preduzimanje adekvatnijih generalnih mjera s ciljem da apelant i svi ostali povjerioci naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata koje su direktno proporcionalne vremenu čekanja na naplatu potraživanja, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelanta i ostale imaoce sudskih odluka na teret budžeta, odgovarajuća satisfakcija za apelanta. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg perioda s ciljem izvršenja pravosnažne presude nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućile apelantu da dobije novac na koji ima pravo prema pravosnažnoj sudskoj presudi. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njegovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.
42. Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke da se apelant dovede u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.
43. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Općine Vareš u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret budžeta Općine Vareš naplatu dosuđenih potraživanja jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Općine Vareš hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te uopćeno ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
44. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević