Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2526/18 (P. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2526/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2526/18, rješavajući apelaciju Pajka Simikića, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka

a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pajko Simikić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 106527 18 Už od 8. veljače 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pajko Simikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 25. travnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 106527 18 Už od 8. veljače 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor (koji je podnesen gradonačelniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine).

3. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je rješenjem Odjeljenja za stručne i administrativne poslove Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 19. svibnja 2016. godine apelantu utvrđeno pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu, na način da će prvi dio godišnjeg odmora koristiti u periodu od 1. do 12. kolovoza 2016. godine, a drugi u periodu od 1. do 31. ožujka 2017. godine. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da je neosnovana apelantov navod "da nije znao kada mu prestaje radni odnos da bi mogao iskoristiti godišnji odmor" jer je Odjeljenje dopisom od 28. siječnja 2016. godine obavijestilo apelanta da mu sa danom 8. travanj 2017. godine prestaje radni odnos zbog navršavanja 40 godina staža osiguranja, što znači da je tužitelj imao mogućnost iskoristiti odmor u vremenskom intervalu određenom navedenim rješenjem prije nastupanja posljednjeg dana radnog odnosa. Nadalje, u pogledu neiskorištenih dana godišnjeg odmora za 2017. godinu, Apelacioni sud je naveo da je odredbama članka 74. stavak 3. Zakona o državnoj službi u organima javne uprave propisano da je službenik, odnosno namještenik dužan do 15. travnja tekuće godine predložiti namjeru i plan korištenja godišnjeg odmora svom neposredno pretpostavljenom. S tim u vezi, naveo je da apelant takav zahtjev nije istakao, niti je dobio rješenje kojim mu se utvrđuje godišnji odmor za 2017. godinu. Međutim, Apelacioni sud je ukazao da to ne znači da je zahtjev osnovan u smislu članka 36. stavak 3. Zakona o radu koji propisuje da poslodavac može zaposlenom isplatiti naknadu za dane neiskorištenog godišnjeg odmora, ako se poslodavac i zaposlenik o tome sporazume. Naime, Apelacioni sud je naveo da poslodavac nije dužan odmah po istaknutom zahtjevu zaposlenika isplatiti predmetnu naknadu, nego se naknada može isplatiti samo ako se o tome sporazume poslodavac i zaposlenik. Apelacioni sud je naveo da je apelant dopisom od 28. siječnja 2016. godine obaviješten da mu prestaje radni odnos (sa danom 8. travanj 2017. godine), dok je rješenjem od 5. svibnja 2017. godine utvrđeno da apelantu radni odnos prestaje 16. svibnja 2017. godine, što upućuje na zaključak da je tužitelj imao mogućnost da podnese zahtjev za korištenjem godišnjeg odmora za 2017. godinu i da isti iskoristi do 16. svibnja 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je ukazao da apelant obavijest o namjeri i planu korištenja godišnjeg odmora nije podnio neposredno pretpostavljenom (iako je mogao okvirno znati kada mu radni odnos prestaje), odnosno da nije prethodno zaključio sa poslodavcem sporazum o nekorištenju godišnjeg odmora, te da mu stoga ne pripada u pravo na isplatu naknade u smislu odredbe članka 36. stavak 3. Zakona o radu.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđeno činjenično stanje i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2526/18 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio