Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4141/18 (S. P.-G.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi postupka
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4141/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019.godine, u predmetu broj AP-4141/18, rješavajući apelaciju Saje Pajić-Gavrić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Saja Pajić-Gavrić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 033747 17 Gž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saja Pajić-Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Žabara, koju zastupa Dragica Nenadić, advokat iz Modriče, podnijela je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 033747 17 Rev od 11. maja 2018. godine kojim je odbačena revizija apelantice izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 033747 17 Gž od 13. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3754/17 od 11. oktobra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda od 13. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi (I. C., S. C., P. C. i G. B.) obavežu da apelantici naknade štetu na način da joj ustupe u posjed i vlasništvo parcelu koja je posjed i vlasništvo tuženih (čiji jedan dio apelantica koristi) u zamjenu za parcelu koja je posjed i vlasništvo apelantice, a na kojoj je prvotuženi (I. C.) sagradio kuću i dva pomoćna objekta, te da se odluka o ustupanju i zamjeni parcela provede kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Donji Žabar. Osim toga, apelantica je obavezana i na plaćanje troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odlučio o tužbenom zahtjevu apelantice pozivom na odredbe člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima), u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Pri tome, Okružni sud je naveo da je, prema zaključku prvostepenog suda, apelantica znala za građenje i tome se nije protivila, da prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke nije moguć tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila zamjenu nekretnina. Zatim, da apelantica nije pristala na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, nego isključivo zamjenom navedenih parcela, te da naknada štete apelantici i ne pripada po opštim pravilima Zakona o obligacionim odnosima, jer je gradnja spornih objekata započela 1974. godine, dok je tužba podnesena 27. maja 2014. godine. Osim toga, da apelantica nije dokazala da je ona vlasnik nekretnina na kojima se nalaze objekti tuženih. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud navedenu odluku donio na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, te da apelantica istaknutim žalbenim prigovorima (na koje je Okružni sud odgovorio na strani četiri osporene presude) nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Također, Okružni sud je naveo da prema odredbi člana 300. stav 1. Zakona o parničnom postupku, stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika, te da su u konkretnom slučaju parnični troškovi odmjereni i dosuđeni prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske, a pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni razlozi ni kada je u pitanju odluka o dosuđujućim troškovima postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, između ostaloga, navodi da prvotuženi (I. C.) nije savjestan graditelj, jer za izgrađenu kuću i pomoćne objekte ne posjeduje dokaz o vlasništvu zemljišta, urbanističnu saglasnost, kao ni građevinsku dozvolu, zbog čega se na prvotuženog ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima kojima se reguliše pravo vlasništva, kao i da nije tačna tvrdnja da je gradnja spornih objekata započela 1974. godine. Osim toga, apelantica navodi da Okružni sud u obrazloženju svoje odluke nije u potpunosti obrazložio njene žalbene navode, te smatra da je neprihvatljiva odluka o troškovima postupka, jer je punomoćnik Ž. B. bio prisutan na tri ročišta i da mu s obzirom na opredijeljenu vrijednost spora ne pripadaju troškovi u dosuđenom iznosu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na navode apelantice da Okružni sud nije u potpunosti obrazložio njene žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević