Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4369/18 (M. Š.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Mirno uživanje imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4369/18
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine, u predmetu broj AP 4369/18, rješavajući apelaciju M. Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio M. Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 027031 14 I od 2. rujna 2014.
godine.
Ova odluka dostavlja se Općini Domaljevac-Šamac kako bi izvršila svoje ustavne obveze i osigurala poštovanje ljudskih prava tako što će poduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/vjerovnici koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Općine Domaljevac-Šamac naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općini Domaljevac-Šamac da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. Š. (u daljnjem tekst: apelant), kojeg zastupa Anto Lukač, odvjetnik iz Orašja, podnio je 31. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 027031 14 I od 2. rujna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 7. rujna 2018. godine, a od Općine Domaljevac-Šamac 17. siječnja 2019. godine zatražen odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. rujna 2018. godine, a Općina Domaljevac-Šamac nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Postupajući po apelantovom prijedlogu na temelju izvršne isprave – pravomoćne presude (Presuda Općinskog suda broj 25 0 Rs 027031 11 Rs od 12. ožujka 2014. godine, koja je djelomično preinačena Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 027031 14 Rsž od 10. srpnja 2014. godine), Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, navedeno u izreci ove odluke, kojim je određeno predloženo izvršenje na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika Općine Domaljevac-Šamac koji se vodi kod preciziranih poslovnih banaka.
6. Općinski sud je rješenje o izvršenju dostavio poslovnim bankama (Hypo Alpe Adria banka d.d. Mostar i UniCredit banka d.d. Mostar) kod kojih izvršenik ima transakcijski račun.
7. Prema stanju spisa predmeta, rješenje o izvršenju nije provedeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo kronologiju predmetnog postupka te, između ostalog, istaknuo da Općina Domaljevac-Šamac i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obveze da omogući učinkovito izvršenje sudskih odluka time što u proračunu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravomoćnih sudskih presuda. Apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog izvršnog postupka, te je istaknuo da je procesne radnje poduzimao u skladu s relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
10. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 5.
Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.
(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je zaprimio, osim ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje.
Članak 64.
Dovršenje ovrhe Postupak ovrhe smatra se okončanim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.
Članak 138. st. 3. i 6.
Ograničenje ovrhe (3) Ovrha na teret sredstava proračuna Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Zakonu o izvršavanju proračuna.
(6) Sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju ovršne sudske presude dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih ovršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u proračunu.
Članak 167. st. 1., 2. i 3.
Redoslijed naplate (1) Banka naplatu obavlja slijedom, prema vremenu dostave rješenja o ovrsi, ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o ovrsi po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju ovrhe, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegove tražbine u tome redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog ovršenika prije isplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
11. Proračun Općine Domaljevac- Šamac za 2017., 2018. i 2019. godinu Na službenoj stranici Općine Domaljevac-Šamac www.domaljevac.ba nije objavljen proračun budžeta za 2017., 2018. niti za 2019. godinu.
VI. Dopustivost
12. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava proračuna kantonā – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. lipnja 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku na temelju pravomoćnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 glede dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
VII.Meritum
13. Apelant je naveo kako ne može realizirati svoja novčana potraživanja utvrđena pravomoćnom i izvršnom sudskom odlukom i pored toga što je Općinski sud donio rješenje o prinudnom izvršenju iz proračunskih sredstava jer javna vlast nije osigurala dostatan iznos sredstava za ovu namjenu u proračunu. Smatra da su mu zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
14. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. [...] (k) pravo na imovinu.
15. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Pravo na imovinu
16. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantna načela i praksa Europskog suda i Ustavnog suda
17. Ustavni sud napominje da su, prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članku 1. Europske konvencije, sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravomoćne sudske odluke prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da su pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret proračunskih sredstava Općine Domaljevac-Šamac, te da, uslijed velikog broja vjerovnika, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti.
18. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su opća načela koja se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret proračuna utvrđena u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (broj 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Europski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštovanje svojih obveza proisteklih iz presude (vidi ibid., § 39; vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije broj 2269/06 et al., § 114, 15. siječnja 2008. i Arbačiauskienė protiv Litvanije broj 2971/08, § 87, 1. ožujka 2016.). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti članak 6. stavak 1. (vidi Burdov protiv Rusije broj 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III i Teteriny protiv Rusije broj 11931/03, § 41, 30. lipnja 2005.).
19. Osim toga, prema praksi Europskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravomoćne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40; Jasiūnienė protiv Litvanije, broj 41510/98, § 45, 6. ožujka 2003. i Voytenko protiv Ukrajine broj 18966/02, § 53, 29. lipnja 2004.).
20. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu gdje je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna raznih razina vlasti i gdje je odgovarajućim razinama vlasti nalagao da poduzmu adekvatne i dostatne mjere koje će osigurati da imaoci pravomoćnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. lipnja 2013 godine, AP 1544/08 od 27. svibnja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. listopada 2011. godine, AP 3713/10 od 16. svibnja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Europski sud 14. studenog 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. veljače 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna Srednjobosanskog kantona (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret proračuna Zeničko-dobojskog kantona (vidi Europski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Europski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.
22. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Europski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istaknuo da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Europski sud je također istaknuo da su nepoduzimanjem potrebnih mjera u značajnom razdoblju u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe članka 6. stavak 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzročio nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. prosinca 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. srpnja 2015.).
23. Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Europski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. siječnja 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. listopada 2011. godine i osam drugih odluka u svezi s istom stvari nisu provedene. Europski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štoviše, iz podataka koje je dostavila Vlada, čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da vjerovnici odustanu od dijela svojih zahtjeva. Stoga je Europski sud zaključio da je situacija podnositelja zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Europski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40., Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. studenog 2009., § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. studenog 2011., stavak 21.). Europski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Europski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. listopada 2018. godine (aplikacije broj 4954/15 i šest drugih), dosljedno svojoj praksi, usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu duljinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravomoćnih sudskih odluka [na teret proračuna Vlade Federacije BiH] iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno jer je bila je suočena s velikim brojem pravomoćnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Europski sud se pozvao na svoju već navedenu praksu u svezi s tim, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Europski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da poduzete mjere nisu adekvatne i dostatne budući da je duljina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava.
24. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. ožujka 2017. godine Europski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret proračuna Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast poduzimala s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Europskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem poduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske u dostatnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila plan izvršenja navedenih sudskih odluka i prilagodila ga standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen plan izvršenja koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa člankom 6. stavak
1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. To je također bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, što Europski sud smatra da je u skladu sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.
25. U presudi Europskog suda Burmych protiv Ukrajine broj 46852/13 i dr, presuda Velikog vijeća od 12. listopada 2017., razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio skupine od ukupno 12 143 slične aplikacije pred Europskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Europski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravomoćnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Europski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva poduzimanje opsežnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Europski sud, niti je uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnoj razini. Europski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i načelom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je da se opće mjere koje država treba poduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Europske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tijekom posljednjih 16 godina, Europski sud je zaključio kako njegova opetovana utvrđenja povreda u skupinama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok s druge strane takvi predmeti značajno opterećuju rad Europskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Europske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Europski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Europske konvencije, te dao smjernice glede općih mjera koje treba poduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Europske konvencije. Time je Europski sud ispunio svoju dužnost iz članka 19. Europske konvencije. U skladu s načelom supsidijarnosti, koje se odnosi na čitavu Europsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu s člankom 46. Europske konvencije. Europski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti kroz postupak izvršenja te presude, a ne kroz postupke pred Europskim sudom.
Trenutna situacija u svezi s istovrsnim slučajem
26. Ustavni sud ističe da je i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Europskog suda o navedenom pitanju i mjera koje je poduzela javna vlast, Ustavni sud i dalje suočen s iznimno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da poduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate budući da apelacijska nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svaka osoba unutar određene skupine, u načelu, ovlaštena podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba poduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih osoba, a ne samo podnositelja apelacije.
27. U tom smislu, potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obvezu riješiti probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda dane indikacije glede općih mjera koje je potrebno poduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćoj razini uspostavi učinkovit pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih osoba u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U protivnom, kada nije osiguran učinkovit pravni lijek građani su sistematski primorani obraćati se Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo, prije svega, rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacijskom nadležnošću Ustavnog suda jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.
Analiza konkretne apelacije
28. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravomoćne odluke nije provedeno, a rješenje o izvršenju koje je doneseno 2. rujna 2014. godine je odmah po donošenju dostavljeno Hypo Alpe Adria banci d.d. Mostar i UniCredit banci d.d. Mostar na provedbu.
29. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedene presude došlo zbog primjene odredbe članka 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret proračuna ograničava opseg izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci proračuna, a da je kao zakonski minimum predviđena obveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda proračuna. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse ispitati jesu li mjere koje poduzima javna vlast adekvatne i dostatne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnost izvršenja na teret njezinog proračuna s jedne strane i pojedinačnih prava apelanata i drugih vjerovnika koji imaju izvršne sudske presude na teret proračuna javne vlasti, da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.
30. U svezi s tim, Ustavni ističe da Općina Domaljevac-Šamac nije dostavila odgovor na apelaciju u kojem bi, eventualno, predočila Ustavnom sudu mjere koje poduzima s ciljem ispunjenja obveza na račun svog proračuna, a također ni na službenoj internetskoj stranici navedenog izvršenika nije objavljen proračun za relevantno razdoblje iz kojeg bi se vidjelo jesu li planirana sredstva za izvršenje sudskih odluka na teret proračuna. U danoj situaciji nije izvjesno kada će pravomoćna presuda koja je donesena u korist apelanta i drugih vjerovnika na teret proračuna Općine Domaljevac-Šamac biti izvršena. Naime, Ustavni sud primjećuje da je presuda koja se razmatra u ovom predmetu postala pravomoćna prije pet godina i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršena. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stavak 40.; Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 et al., 10. studenog 2009., stavak 15. i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 et al., 15. studenog 2011., stavak 21.).
31. Nepoduzimanjem neophodnih mjera tijekom duljeg vremenskog razdoblja s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda u ovom predmetu, nadležne vlasti su lišile odredbe članka 6. stavak 1. Europske konvencije svakog korisnog učinka i onemogućile apelanta da dobije novac na koji ima pravo. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njegovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, stavak 69., 1. prosinca 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, stavak 57., 30. srpnja 2015.). Dakle, došlo je do kršenja članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog neizvršenja pravomoćne i izvršne presude domaćeg suda u korist apelanta.
Neophodne mjere
32. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni sami pronaći optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obveze poštovanja individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao proračunski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelant i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret proračuna odgovarajuće razine javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodljive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodljiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbroj svih potraživanja na teret proračuna po osnovi sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista vjerovnika po osnovi tih odluka, planirala neophodna sredstva u proračunu za isplatu potraživanja po osnovi sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravomoćnih sudskih odluka o ažuriranoj listi vjerovnika i redoslijedu naplate.
33. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke dovesti apelanta u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sustava realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti uspostaviti efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovi sudskih odluka na teret proračuna, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret proračuna, te ubuduće omogućila imaocima sudskih odluka na teret proračuna naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanta u rokovima koji se, u danim konkretnim okolnostima, mogu smatrati razumnim.
34. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret proračuna svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija, kojim se Ustavni sud preopterećuje istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obvezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, apelant nije zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog čega, u smislu naprijed navedenog, utvrđivanje povrede ovih ustavnih prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4461/16 od 20. prosinca 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
37. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju nepoduzimanjem neophodnih mjera tijekom duljeg vremenskog razdoblja s ciljem izvršenja pravomoćne presude nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog učinka i onemogućile apelanta da dobije novac na koji ima pravo prema pravomoćnoj sudskoj presudi. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njegovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.
38. Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke dovesti apelanta u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sustava realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.
39. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Općine Domaljevac-Šamac u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret proračuna Općine Domaljevac-Šamac naplatu dosuđenih potraživanja jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Općine Domaljevac-Šamac žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obvezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
40. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević