Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1225/17 („Agrovojvodina Autouniverzal“ a.d. Novi Sad)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1225/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1225/17, rješavajući apelaciju „Agrovojvodina autouniverzal“ a.d. Novi Sad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Agrovojvodina autouniverzal“ a.d. Novi Sad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 021483 15 Pž 3 od 23. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Agrovojvodina autouniverzal“ a.d. Novi Sad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Borislav Jamina, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 30. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 021483 15 Pž 3 od 23. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Tvornice automobila Sarajevo d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20. decembra 2018. i 15. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 27. decembra 2018. do 21. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 Ps 021483 14 Ps 3 od 8. januara 2015. godine kojom je odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantu da mu isplati određeni novčani iznos, pobliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom tužilac je obavezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac 2. marta 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate određenog novčanog iznosa. U tužbi je navedeno da su na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava za proizvodnju i promet vozila (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum) apelant i tužilac zaključili (28. septembra 1991. godine) ugovor o uvjetima i načinu prometa, servisiranja i pružanja usluga na proizvodima TAS, VW, AUDI (u daljnjem tekstu: ugovor od 28. septembra 1991. godine) i (24. februara 1992. godine) ugovor o ostavi. Prema navedenom ugovoru o ostavi tužilac bi isporučivao određeni broj vozila apelantu na ostavu, a ta vozila bi i nakon isporuke ostala tužiočevo vlasništvo, sve dok ih tužilac ne zatraži nazad ili dok ih apelant ne otkupi. Navedeno je da je po osnovu tog ugovora tužilac poslao apelantu tri vozila marke „Golf“ (u daljnjem tekstu: predmetna vozila), kao i rezervne dijelove. Dalje je navedeno da je tužilac istakao da su sva otpremljena vozila prodata, a apelant mu nikada nije isplatio cijenu za njih.

7. Općinski sud je dalje naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakao prigovor zastarjelosti potraživanja jer je od zaključenja pravnog posla do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine, koliko iznosi zastarni rok za potraživanja između privrednih subjekata. Osim toga, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da tužiocu ništa ne duguje jer je, prema njegovoj finansijskoj dokumentaciji, sve dugove tužiocu izmirio 1992. godine, o čemu posjeduju urednu dokumentaciju.

8. Općinski sud je dalje naveo da je 11. jula 2007. godine tužilac preinačio tužbeni zahtjev i predložio da sud naloži apelantu da mu preda predmetna vozila ili, u nemogućnosti predaje, da mu po tom osnovu isplati naknadu štete u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Dalje je navedeno da je tužilac na ročištu od 26. februara 2013. godine opredijelio tužbeni zahtjev tako da je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti apelantu da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka.

9. Općinski sud je, između ostalog, istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je sporno potraživanje zastarjelo. Naime, Općinski sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da tužilac, prije podnošenja tužbe, nije pozvao apelanta da predmetna vozila vrati, niti da isplati protivvrijednost tih vozila datih na ostavu. Nadalje, Općinski sud je naveo da ugovorom od 28. septembra 1991. godine nije regulirana obaveza vraćanja, niti je utvrđeno do kada taj ugovor važi, od kada bi se eventualno počeo računati rok za ispunjenje apelantove obaveze u pogledu vraćanja predmetnih vozila ili naknade štete u visini vrijednosti vozila. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju, pitanje zastare treba cijeniti prema odredbi člana 324. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužilac pozvao apelanta da mu vrati predmetna vozila 11. jula 2007. godine, a tužbom od 2. marta 2001. godine je tražio da mu isplati protivvrijednost tih vozila, od kada i počinje teći zastarni rok, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Kako od dana dolaska apelanta u docnju podnošenjem tužbe 2. marta 2001. godine i preinakom tužbenog zahtjeva 11. jula 2007. godine nije protekao zastarni rok Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare, shodno odredbi člana 374. ZOO. Općinski sud je također ocijenio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ni kada bi se prigovor cijenio primjenom odredbe člana 376. stav 3. ZOO jer obaveza i rok za vraćanje predmetnih vozila, kao ni plaćanje cijene vozila u slučaju daljnje prodaje nisu ugovoreni ugovorom od 28. septembra 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 324. stav 2. ZOO jer je tužilac od apelanta tražio da vrati vozila tek 1. jula 2007. godine kada je preinačio tužbeni zahtjev, odnosno tužbom od 2. marta 2001. godine tražio isplatu novčanog iznosa na ime vrijednosti predmetnih vozila.

10. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužilac i apelant stupili u obligacioni odnos na osnovu ugovora od 28. septembra 1991. godine, da je tužilac uskladištio predmetna vozila kod apelanta radi daljnje prodaje tih vozila. Nadalje je naveo da je apelant izvršio prodaju predmetnih vozila trećim licima, te da je nalozima – virmanima (od 28. februara, 12. i 27. marta 1992. godine) izvršio uplatu kupoprodajne cijene tužiocu, na koji način je izvršio svoju obavezu prema tužiocu. Općinski sud je istakao da činjenica da navedeni nalozi ne sadrže apelantov pečat, niti pečat Službe društvenog knjigovodstva, ne utječu na valjanost ispunjenja obaveze. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u pogledu toga da li su valjani navedeni nalozi i da li je apelant valjano izvršio obavezu jer vještak finansijske struke nije kompetentan da se bavi pravnim pitanjem u pogledu pravne valjanosti izvršenja obaveze od strane apelanta, niti da se bavi ocjenom tih dokaza da li se ti nalozi odnose na plaćanje tri predmetna vozila.

11. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 021483 15 Pž 3 od 23. septembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. decembra 2016. godine, kojom je žalbu tužioca djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu naložio da tužiocu isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Kantonalni sud je nakon saslušanja vještaka, a s ciljem pravilnog utvrđivanja sporne činjenice izvršenog plaćanja prodajne cijene vozila tužiocu, utvrdio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je na tužiočev račun uplatio sredstva dobivena prodajom predmetnih vozila. Naime, Kantonalni sud je naveo da na dostavljenim nalozima za plaćanje nije navedeno koja se vozila plaćaju, odnosno da se ne može sa sigurnošću utvrditi da se sporna uplata, ukoliko je i izvršena, odnosi upravo na predmetna vozila. Kantonalni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio realnu vrijednost jednog vozila, iskazanu u stranoj valuti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora.

13. Vrhovni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav drugostepenog suda. Pri tome je Vrhovni sud naročito ukazao da apelant pri iznošenju revizionih tvrdnji u vezi s prigovorom zastarjelosti zanemaruje da je tužilac konačnim tužbenim zahtjevom (11. jula 2007. godine) predložio da sud naloži apelantu da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. marta 2001. godine pa do isplate, u odnosu na koji zahtjev se i sagledava osnovanost istaknutog prigovora zastarjelosti takvog zahtjeva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je sud proizvoljno utvrdio da je od 2. marta 2001. godine, kada je tužilac tužbom tražio isplatu, apelant pao u docnju i da je od tada počeo teći zastarni rok, zbog čega je proizvoljno primijenio odredbu člana 324. stav 2. i člana 361. stav 1. ZOO. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u privredi, zbog čega je sud morao usvojiti prigovor zastarjelosti potraživanja zasnovan na odredbi člana 374. stav 1. ZOO. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i ukine osporene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.

16. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena pravila Evropske konvencije koja se odnose na član 6. Evropske konvencije.

17. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) glase: Kad dužnik dolazi u docnju Član 324. stav 2.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Potraživanje naknade štete Član 376. stav 3.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud primjećuje da su odluke koje apelant osporava donesene u postupku u kojem se odlučivalo o isplati duga proizašlog iz poslovnih odnosa stranaka, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud je zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog zakona kojima je regulirano pitanje zastare. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio tužiočev tužbeni zahtjev ocijenivši da je apelant svoju obavezu prema tužiocu izvršio, dok su Kantonalni i Vrhovni sud djelimično uvažili tužiočevu žalbu, preinačili prvostepenu presudu i naložili apelantu da mu isplati određeni novčani iznos na ime duga. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku sudovi na sve tri instance bili saglasni da nije osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja i pri tome se pozvali na odredbe člana 324. stav 2. ZOO u vezi sa članom 361. stav 1. ZOO.

30. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da su stranke zaključile ugovor o ostavi, da je tužilac na osnovu tog ugovora ostavio predmetna vozila kod apelanta, da ta vozila apelant nije vratio, da ga tužilac nije pozivao da ih vrati prije podnošenja tužbe, niti da isplati njihovu protivvrijednost, te da ugovorom nije regulirana obaveza vraćanja, niti do kada ugovor važi. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da tokom postupka nije utvrđeno do kada je predmetni ugovor važio (od kada bi se eventualno počeo računati rok za ispunjenje apelantove obaveze u pogledu vraćanja predmetnih vozila ili naknade štete u visini vrijednosti vozila), redovni sudovi su ocijenili da se pitanje zastare cijeni prema odredbi člana 324. stav 2. ZOO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka istakli da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ni primjenom odredbe člana 376. stav 3. ZOO jer obaveza i rok za vraćanje predmetnih vozila, kao ni plaćanje cijene vozila u slučaju daljnje prodaje nisu ugovoreni ugovorom od 28. septembra 1991. godine. Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužilac pozvao apelanta da mu vrati predmetna vozila 11. jula 2007. godine, a tužbom od 2. marta 2001. godine je tražio da mu isplati protivvrijednost tih vozila, od kada je i počeo teći rok zastarjelosti u smislu odredbe člana 361. stav 1. ZOO. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi nisu proizvoljno zaključili da nije protekao zastarni rok iz člana 374. ZOO za nastupanje zastare potraživanja budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantova obaveza iz predmetnog ugovora nije dospjela sve do momenta dok tužilac od njega nije zatražio da mu vrati predmetna vozila, dok su u predmetnom postupku utvrđene činjenice kada je tužilac zahtijevao od apelanta povrat predmetnih vozila, te da je nesporno da od tog datuma nisu protekli zastarni rokovi iz člana 374. ZOO. Osim toga, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi nisu proizvoljno zaključili da nije nastupila zastara niti primjenom odredbe člana 376. stav 3. ZOO budući da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlaze utvrđene činjenice da ugovorom od 28. septembra 1991. godine nije određeno vrijeme za zastarjelost te obaveze koju apelant ima izvršiti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova iz kojeg proizlazi da tužiočevo pravo na predaju stvari nije zastarjelo budući da u konkretnom slučaju apelantova obaveza iz predmetnog ugovora nije dospjela sve do momenta dok tužilac od njega nije zatražio da mu vrati predmetna vozila, a što je učinio preinačenjem tužbe 11. jula 2007. godine, u kom slučaju je primijenjen član 324. stav 2. ZOO u vezi sa članom 361. stav 1. ZOO.

31. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO, koje su redovni sudovi imali u vidu u konkretnom postupku, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava kada su redovni sudovi, čije su presude osporene apelacijom, usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i pri tome odbili apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja budući da u konkretnom slučaju apelantova obaveza iz predmetnog ugovora nije dospjela sve do momenta dok tužilac od njega nije zatražio da mu vrati predmetna vozila, a kao činjenica je nesporno utvrđeno da relevantnim ugovorom od 28. septembra 1991. godine nije određeno vrijeme za zastarjelost te obaveze jer nisu određeni rokovi u kojim bi apelant trebao ispuniti svoje obaveze, u kom slučaju je primijenjen član 324. stav 2. ZOO u vezi sa članom 361. stav 1. ZOO, odnosno član 376. stav 3. ZOO.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1225/17 („Agrovojvodina Autouniverzal“ a.d… | Sudska praksa | Aktio