Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5358/17 (S. V.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Dokaz
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5358/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5358/17, rješavajući apelaciju Save Vujinovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Vujinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 155948 16 Rev od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Vujinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 155948 16 Rev od 14. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 155948 15 P 2 od 20. jula 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP „Autoputevi RS“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu na ime naknade štete za zemljište, u određenoj površini, isplate određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve bliže precizirano u izreci presude).

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da u predmetnoj parnici apelant zahtijeva da mu prvotužena i drugotuženi naknade štetu koju je pretrpio na svojoj nekretnini uslijed izvođenja radova na proširenju nadvožnjaka (tzv. „faktička eksproprijacija“). Nadalje, istaknuto je da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant u zemljišnoknjižnim knjigama evidentiran kao posjednik sa 1/1 dijela parcele (precizirana u obrazloženju presude), te da je u toku 1977. godine izvršena eksproprijacija susjedne parcele u svrhu izgradnje autoputa Banjaluka - Klašnice, a tadašnjem vlasniku je isplaćena naknada. Također, ukazano je da je zahtjev tadašnjeg vlasnika da se eksproprijacijom obuhvati i sporna parcela odbijen uz obrazloženje da zbog izgradnje puta neće biti umanjena mogućnost ekonomskog iskorištavanja te parcele, imajući u vidu njen položaj i veličinu. Isto tako, istaknuto je da je naknadno proširen nadvožnjak koji se nalazi iznad eksproprisane parcele tako što je u svakom smjeru izgrađena još jedna saobraćajna traka, a proširenjem nadvožnjaka nije zauzet prostor iznad parcele apelanta već prostor iznad susjedne eksproprisane parcele, dok dio parcele apelanta u blizini nadvožnjaka, koji ima površinu od 512 m2, predstavlja zeleni zaštitni pojas.

4. Imajući u vidu navedeno, odnosno utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog istakao da drugotuženi nije pasivno legitimisan s obzirom da je predmetni put registrovan kao magistralni put još 1984. godine, pa bi u konkretnom slučaju s obzirom da se radi o magistralnom putu za štetu bilo odgovorno preduzeće JP „Putevi RS“ u skladu sa članom 11. stav 1. Zakona o javnim putevima, te je u odnosu na tog tuženog tužbeni zahtjev odbijen. Također, Osnovni sud je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, ukazao da apelant nije dokazao da proširenjem dijela nadvožnjaka magistralnog puta iznad nekretnine apelanta, trpi štetu koja se ogleda u nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine. Nadalje, navedeno je da je Osnovni sud zaključio da s obzirom da je predmetni dio parcele regulacionim planom označen kao zeleni zaštitni pojas koji ne predstavlja dio puta i da zaštitni pojas nije postao svojina vlasnika puta, to je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 155948 15 Gž od 12. februara 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 155948 16 Rev od 14. septembra 2017. godine odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da izgradnja ili dogradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda nekretnine fizičkog lica predstavlja faktičko deposjediranje koje je osnov za ostvarenje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, obzirom da je pravo svojine jedno od osnovnih ustavom zaštićenih vrijednosti. Međutim, navedeno je da u konkretnom slučaju zbog proširenja nadvožnjaka apelantu nije oduzeto pravo svojine na predmetnoj parceli niti mu je oduzet posjed te parcele pa mu ne pripada pravo na naknadu zbog tzv. „faktičke eksproprijacije“.Naime, istaknuto je da prema regulacionom planu, sporno zemljište u navedenoj površini pripada zelenom zaštitnom pojasu u smislu člana 5. tačka 19. Zakona o javnim putevima i člana 3. stav 1. tačka m) Zakona o uređenju prostora i građenju, te to nije putni pojas u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 8. Zakona o javnim putevima, o čemu su se nedvosmisleno izjasnili i vještaci geodetske i poljoprivredne struke. Nadalje, ukazano je da je prema podacima u spisu, sporno zemljište bilo dio zelenog zaštitnog pojasa i prije nego što je nadvožnjak proširen, što znači da je apelant kupio nekretninu koja je jednim svojim dijelom predstavljala zaštitni pojas uz javni put obzirom da se nalazila uz samu saobraćajnicu.

8. Isto tako, navedeno je da se proširenjem nadvožnjaka stanje nekretnina apelanta nije promijenilo obzirom da je prošireni dio zahvatio površinu zemljišta koja ne pripada apelantu i za koje je ranijem vlasniku isplaćena naknada po osnovu eksproprijacije izvršene 1977. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra nesumnjivo proističe da se nadvožnjak ne nalazi iznad apelantove parcele već iznad susjedne eksproprisane parcele pa su bez argumentacije revizioni prigovori da je apelant deposjediran odnosno da sporno zemljište ne može koristiti iz bezbjedonosnih razloga jer iznad njegove parcele prolaze vozila. U vezi s tim, ukazano je da ne postoje dokazi da je zbog proširenja nadvožnjaka apelant onemogućen da koristi svoju parcelu, a iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da zbog proširenja nadvožnjaka nije umanjena vrijednost apelantove parcele jer je on nikada nije ni koristio za poljoprivrednu proizvodnju. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da na strani tuženih ne postoji odgovornost za naknadu štete u smislu odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa čl. 155., 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanta sa zahtjevom za naknadu štete.

9. Također, istaknuto je da se ne može se prihvatiti revizijski prigovor da apelantu nije bilo omogućeno da raspravlja pred sudom jer je sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke iako je on predložio da se provede građevinsko vještačenje. Naime, navedeno je da apelant jeste u ovom sporu predložio provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, ali je od tog prijedloga odustao i prepustio sudu da odluči kojeg vještaka će odrediti na okolnost utvrđenja visine štete. U vezi s tim, navedeno je da je prvostepeni sud odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, budući da sporno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, čemu se apelant nije protivio niti je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke. Vrhovni sud je ukazao da se stoga ne mogu prihvatiti njegovi prigovori da je angažovanjem vještaka poljoprivredne struke, umjesto vještaka građevinske struke, prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju ni drugostepeni sud nije otklonio.

10. Najzad, istaknuto je da neosnovano apelant smatra da drugotuženi ima pasivnu legitimaciju u predmetnoj parnici. Naime, ukazano je da je izvedenim dokazima utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o magistralnom putu, a ne o autoputu, a članom 11. stav 1. Zakona o javnim putevima je propisano da upravljanje, građenje i održavanje magistralnih puteva vrši JP „Putevi RS", dakle, drugo pravno lice, a ne drugotuženi.

11. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO, Zakona o javnim putevima i Zakona o uređenju prostora i građenju. Naime, apelant tvrdi da sporno zemljište spada u put (putni pojas), a ne u zaštitni pojas, te da postoji pasivna legitimacija drugotuženog. Osim toga, apelant navodi da su mu sudovi onemogućili da raspravlja u postupku jer su odredili vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, umjesto vještačenja po vještaku građevinske struke kako je prvobitno predloženo, čime su povrijedili član 5. Zakona o parničnom postupku.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji u jednom dijelu odnose na uskraćivanje prava na raspravljanje od strane redovnih sudova, odnosno da je određeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, umjesto vještačenja po vještaku građevinske struke kako je prvobitno predloženo.

15. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakom pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud dalje podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Osim toga Ustavni sud podsjeća da kada redovni sud ne prihvati dokaze i prigovore jedne strane u postupku, to samo po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja Vrhovnog suda slijedi da apelant jeste u ovom sporu predložio provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, ali je od tog prijedloga odustao i prepustio sudu da odluči kojeg vještaka će odrediti na okolnost utvrđenja visine štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, budući da sporno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, čemu se apelant nije protivio niti je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke. Stoga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim ove apelantove prigovore. Proizlazi da je ove apelantove navode analizirao i Vrhovni sud koji je naveo dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoj stav. Ustavni sud posebno naglašava da apelant, osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, ničim nije dokazao svoje navode da mu je uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji u preostalom dijelu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena presuda sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je naveo jasne i precizne razloge zbog kojih je utvrđeno da sporno zemljište u navedenoj površini pripada zelenom zaštitnom pojasu, te da to nije putni pojas, a o čemu su se nedvosmisleno izjasnili i vještaci geodetske i poljoprivredne struke, odnosno razloge zbog kojih je utvrđeno da drugotuženi nema pasivnu legitimaciju u predmetnoj parnici. Osim toga, ne postoje dokazi da je zbog proširenja nadvožnjaka apelant onemogućen da koristi svoju parcelu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5358/17 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio