Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1934/17 („Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Zastara
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1934/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1934/17, rješavajući apelaciju „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 040977 17 Gž 2 od 13. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor O. Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 040977 17 Gž 2 od 13. februara 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Mal 040977 16 Mal 2 od 7. oktobra 2016. godine, u ponovnom postupku, obavezan je apelant da tužitelju S. Z. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade materijalne štete i nematerijalne štete (pretrpljeni bolovi i pretrpljeni strah) isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tužitelj sa svojim vozilom 6. maja 2008. godine učestvovao u saobraćajnoj nezgodi, te da je vođen krivični postupak u kojem je Osnovni sud donio presudu broj 85 0 K 001873 09 K od 19. jula 2012. godine kojom je tužitelj oslobođen od optužbe. Osnovni sud je naveo da je uvidom u ovu presudu utvrđeno da je tužitelj oslobođen optužbe da je, na način kako je navedeno u presudi, iz nehata kao učesnik u saobraćaju na putevima ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj, usljed čega je nastupila smrt jednog lica čime je učinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ).
4. Dalje, Osnovni sud je naveo da je vozilo tužitelja u trenutku saobraćajne nezgode bilo osigurano kod apelanta polisom osiguranja kojom je utvrđeno osiguranje vozača i putnika od posljedica nesrećnog slučaja.
5. Osnovni sud je ukazao na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u kojem je konstatovano da je prilikom saobraćajne nezgode kod tužitelja nastala teška tjelesna povreda zbog čega je pretrpio strah. Osim toga, ukazao je i na vještačenje po vještaku medicinske struke - hirurg koji je u nalazu i mišljenju konstatovao da je tužitelj doživio tešku tjelesnu povredu, što je za posljedicu imalo umanjenje opšte životne sposobnosti za 20%. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu. Osnovni sud je naveo da je prilikom utvrđivanja visine pojedinih vidova naknade nematerijalne štete vodio računa o jačini i trajanju pojedine vrste bola i straha, kao i stepenu umanjenja životne aktivnosti, odnosno da je kod tužitelja nastala trajna posljedica (trajni invaliditet) i cijenio vrstu ugovora između tužitelja i apelanta, slijedom čega je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu nematerijalne štete.
6. Imajući u vidu utvrđenje da je tužitelju umanjeno osiguranje, odnosno premija, kao i činjenicu da su tužitelj i apelant zaključili ugovor kojim je osiguran i tužitelj kao učesnik u saobraćaju, Osnovni sud je naveo da je apelant neosnovano umanjio premiju, te je usvojio i tužbeni zahtjev u pogledu materijalne štete. Osnovni sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj utemeljio tužbeni zahtjev i na odredbama čl. 61. do 71. Zakona o osiguranju imovine i lica i da iz navedenih razloga nije prihvatio apelantov prigovor u pogledu zastare potraživanja. Osnovni sud je ukazao da je obavezao apelanta na naknadu troškova postupka u skladu sa odredbama čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio presudu od 13. februara 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda.
8. Okružni sud je naveo da iz sadržine spisa proizilazi da je vozilo kojim je upravljao tužitelj u vrijeme saobraćajne nezgode bilo osigurano kod apelanta po polisi osiguranja i da je u krivičnom postupku utvrđeno da je tužitelj sa svojim vozilom prešao na suprotnu kolovoznu traku (došlo do kontakta vozila), kojom prilikom su oštećeni pretrpjeli štetu, a koji su se pravilno kretali iz suprotnog smjera. Okružni sud je naveo da je apelant iz osnova osiguranja platio štetu trećim oštećenim licima, dok je tužitelja odbio za naknadu dijela premije osiguranja nalazeći da je irelevantna činjenica što je tužitelj pravosnažnom sudskom presudom oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, jer su treća lica prilikom štetnog događaja pretrpjela štetu upotrebom vozila kojim je upravljao tužitelj, a na strani oštećenih nije utvrđen doprinos navedenoj nezgodi.
9. Okružni sud je naveo da iz polise osiguranja proizilazi da je tom polisom osiguran i tužitelj kao vozač taksija i putnici u njegovom vozilu, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da postoji osnov za dosuđenje naknade štete koju tužitelj potražuje i koja se odnosi na nematerijalnu štetu za pretrpljene bolove i pretrpljeni strah i materijalnu štetu za umanjenje premije osiguranja, s obzirom da su kritične prilike i tužitelj i treća lica pretrpjela štetu upotrebom vozila kojim je upravljao tužitelj, a na strani oštećenih nema doprinosa nastanku saobraćajne nezgode. Imajući u vidu da je vozilo tužitelja u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod apelanta po polisi osiguranja kojom je obuhvaćeno i njegovo osiguranje kao vozača i osiguranje putnika u njegovom vozilu od posljedica nesretnog slučaja, a pravosnažnom sudskom presudom u krivičnom postupku je utvrđeno da nema krivice tužitelja nastanku štetnog događaja, Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud dosudio tužitelju nematerijalnu štetu po svim osnovima.
10. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, te je istakao da se na konkretnu situaciju imaju primijeniti odredbe člana 377. stav 1. ZOO kojima je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužitelju stavljeno na teret krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ za koje je propisana kazna zatvora od 2 do 12 godina, tako da je prema odredbama člana 111. KZ rok zastarjelosti krivičnog gonjenja 20 godina od nastanka saobraćajne nezgode u kojoj je povrijeđen tužitelj, koja se desila 6. maja 2008. godine koji rok još nije istekao iz čega proizilazi da je neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja.
11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je pogrešno tumačena polisa osiguranja, odnosno nije pravilno utvrđeno o kojoj vrsti polise osiguranja je riječ. Dalje je naveo da nije jasno na osnovu čega i po kom osnovu su dosuđene predmetne naknade. Takođe, smatra da tužitelj koji je kriv za nastanak nezgode ne može imati pravo na bilo kakav vid naknade štete, te da bi se obavezivanjem apelanta na isplatu štete koju osiguranik sam sebi nanese izgubila svrha osiguranja i samog rizika koji je osnovni element ugovora o osiguranju. Apelant je naveo „da je osnovano istakao prigovor zastare o čemu sud nije napisao u presudi niti jednu riječ“. Apelant je prigovorio obračunu troškova postupka.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud nalazi da apelant ukazuje da su proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da su proizvoljno utvrđene činjenice, te da je proizvoljno primjenjeno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne i jasne razloge za odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević