Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2934/18 (G.P., A.M., Z.R., M.M., R.B., M.R., N.R. i Lj.P.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2934/18

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP 2934/18, rješavajući apelaciju G. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju su podnijeli G.P., A.M., Z.R., M.M.,

R.B., M.R., N.R. i Lj.P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 050063 16 I od 3. februara 2016. godine.

Ova odluka dostavlja se Općini Stolac kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i osigurala poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Općine Stolac naplate svoja potraživanja u razumnom roku.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općini Stolac da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G.P., A.M., Z.R., M.M., R.B., M.R., N.R. i Lj.P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 050063 16 I od 3. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 24. jula 2018. godine zatražen je odgovor na apelaciju od Općinskog suda i od Općine Stolac.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. augusta i 3. septembra 2018. godine.

4. Općina Stolac je putem Općinskog javnog pravobranilaštva Stolac odgovor na apelaciju dostavila 7. augusta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Postupajući po prijedlogu za izvršenje apelanata na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude (Presuda Općinskog suda broj 53 0 Rs 050063 13 Rs od 4. oktobra 2013. godine), Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, navedeno u izreci ove odluke, kojim je određeno predloženo izvršenje na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika Općine Stolac koji se vodi kod UniCredit Bank d.d. Mostar.

7. Općinski sud je rješenje o izvršenju dostavio navedenoj poslovnoj banci kod koje izvršenik ima transakcijski račun.

8. Prema stanju spisa predmeta, rješenje o izvršenju nije provedeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te, između ostalog, istakli da Općina Stolac i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze da omogući djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravosnažne sudske presude. Apelanti su naveli da Općina Stolac duže od četiri godine u budžetu nije planirala izvršenje predmetnog rješenja o izvršenju, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka u kojem je, kako navodi, preduzimao procesne radnje u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da nije povrijedio prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju.

11. U odgovoru na apelaciju Općina Stolac je, između ostalog, navela da se, prema članu 138. stav 6. ZIP-a, sredstva za isplatu po izvršnim sudskim presudama planiraju i utvrđuju u proračunima svih nivoa vlasti u FBiH, a izvršenja nad tim sredstvima se dalje provode u skladu sa stavom 4. istog člana i čl. 166. i 167. ZIP-a. Nadalje, Općina Stolac je istakla da u skladu sa navedenim zakonskim odredbama svake godine, u skladu sa objektivnim mogućnostima, u proračunu planira određena sredstva za isplate po izvršnim sudskim presudama, pa je tako u proračunu za 2018. godinu u tu svrhu utvrđen iznos od 30.000,00 KM o čemu je obaviještena i UniCredit Bank d.d. Mostar kod koje se vodi transakcijski račun. Nadalje, Općina Stolac navodi da u postupcima izvršenja sudskih odluka postupa u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-A, zbog čega nije povrijedila prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te smatra da im Ustavni sud ne treba dosuditi naknadu nematerijalne štete.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16, u daljnjem tekstu: ZIP) relevantne odredbe glase: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 138. st. 3. i 6.

3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.

6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu.

Član 167. st. 1, 2. i 3.

(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

13. Budžet Općine Stolac za 2018. godinu ( „Službeni glasnik Općine Stolac“ br. 6/17, 3/18, 4/18, 6/18 i 8/18) u relevantnom dijelu glasi:

614817 Izvršenje pravomoćnih sudskih presuda 30.000,00 KM.

VI. Dopustivost

14. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonā – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

VII.Meritum

15. Apelanti su naveli kako ne mogu da realiziraju svoja novčana potraživanja utvrđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom i pored toga što je Općinski sud donio rješenje o prinudnom izvršenju iz budžetskih sredstava, jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u budžetu. Smatraju da su im zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

k) Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...] Pravo na imovinu Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantni principi i praksa Evropskog suda i Ustavnog suda

16. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu

1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava Općine Stolac, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti.

17. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su opći principi koji se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret budžeta utvrđeni u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Evropski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje svojih obaveza proisteklih iz presude (vidi, ibid., § 39, vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije, br. 2269/06 et al., § 114, 15. januar 2008, i Arbačiauskienė protiv Litvanije, br. 2971/08, § 87, 1. mart 2016.). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1. (vidi, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III, i Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, § 41, 30. juni 2005.).

18. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravosnažne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40, Jasiūnienė protiv Litvanije, br. 41510/98, § 45, 6. mart 2003, i Voytenko protiv Ukrajine, br. 18966/02, § 53, 29. juni 2004.).

19. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu u kpojoj je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta raznih nivoa vlasti i u kojoj je odgovarajućim nivoima vlasti nalagao da preduzmu adekvatne i dovoljne mjere koje će osigurati da imaoci pravosnažnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. juna 2013 godine, AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

20. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. februara 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Srednjobosanskog kantona (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret budžeta Zeničko-dobojskog kantona (vidi, Evropski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.

21. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istakao da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Evropski sud je, također, istakao da su nepreduzimanjem potrebnih mjera u značajnom periodu, u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima, vlasti lišile odredbe člana 6. stav 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzrokovao nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. decembar 2009, i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. juli 2015.).

22. Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. januara 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. oktobra 2011. godine i osam drugih odluka u vezi s istom stvari nisu provedene. Evropski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štaviše, iz podataka koje je dostavila Vlada čini se da kantonalna vlada podstiče nagodbe kojima se predviđa da povjerioci odustanu od dijela njihovih zahtjeva. Stoga je Evropski sud zaključio da je situacija podnosilaca zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi navedeno, Jeličić, stav 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, stav 21). Evropski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Evropski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. oktobra 2018. godine (aplikacije br. 4954/15 i šest drugih), dosljedno svojoj praksi, usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravosnažnih sudskih odluka [na teret budžeta Vlade Federacije BiH] iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno, jer je bila suočena sa velikim brojem pravosnažnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Evropski sud se pozvao na svoju, već navedenu, praksu s tim u vezi, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Evropski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da preduzete mjere nisu adekvatne i dovoljne, budući da je dužina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava.

23. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. marta 2017. godine Evropski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret budžeta Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast preduzimala radi ispunjenja svoje pozitivne obaveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem preduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske, u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila i prilagodila Plan izvršenja navedenih sudskih odluka standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen Plan izvršenja, koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To je, također, bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, što Evropski sud smatra da je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.

U presudi Evropskog suda Burmych protiv Ukrajine br. 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017, razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio grupe od ukupno 12.143 slične aplikacije pred Evropskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakasnjelog izvršavanja pravomoćnih sudskih odluka domaćih sudova u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva preduzimanje opsežnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnom nivou. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i načelom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je u tome da se opće mjere koje treba preduzeti država za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tokom posljednjih 16 godina, Evropski sud je zaključio kako njegova opetovana utvrđenja povreda u grupama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok, s druge strane, takvi predmeti značajno opterećuju rad Evropskog suda i povećavanju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Evropske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Evropski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje treba preduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Evropske konvencije. Time je Evropski sud ispunio svoju dužnost iz člana 19. Evropske konvencije. U skladu s načelom supsidijarnosti, koje se odnosi na cijelu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu s članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov treba da ostvare kroz postupak izvršenja te presude, a ne kroz postupke pred Evropskim sudom.

Trenutna situacija u vezi sa istovrsnim slučajem

24. Ustavni sud ističe da je, i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o navedenom pitanju i mjera preduzetih od javne vlasti, Ustavni sud i dalje suočen sa izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da preduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate, budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svaka osoba unutar određene grupe u načelu ovlaštena podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba preduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih osoba, a ne samo podnosilaca apelacije.

25. U tom smislu potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obavezu da riješi probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda date indikacije u pogledu općih mjera koje je potrebno preduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćem nivou uspostavi djelotvoran pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih lica u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U suprotnom, kada nije osiguran djelotvoran pravni lijek, građani su sistematski primorani da se obraćaju Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo, prije svega, rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sistem zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacionom nadležnosti Ustavnog suda, jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija, podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.

Analiza konkretne apelacije

26. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravosnažnih odluka nije provedeno, a rješenje o izvršenju koje je doneseno 3. februara 2016. godine dostavljeno je UniCredit Bank d.d. Mostar 19. maja 2016. godine.

27. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedene presude došlo zbog primjene odredbe člana 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret budžeta, ograničava obim izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci budžeta, a da je kao zakonski minimum predviđena obaveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti ispitati da li su mjere koje preduzima javna vlast adekvatne i dovoljne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnosti izvršenja na teret njenog budžeta, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata i drugih povjerilaca koji imaju izvršne sudske presude na teret budžeta javne vlasti da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.

28. Ustavni sud zapaža da je Općina Stolac u odgovoru na apelaciju navela da u postupcima izvršenja pravosnažnih sudskih presuda postupa u skladu sa odredbama člana 138. ZIP-a, te da je za 2018. godinu za te namjene planirala novčani iznos od 30.000,00 KM, a što predstavlja zakonski minimum planiranog prihoda budžeta u skladu sa odredbama ZIP-a. Osim toga, Općina Stolac nije uz odgovor dostavila tabelu UniCredit Bank d.d. Mostar (banke kod koje Općina ima otvoren račun) iz koje se može vidjeti kada je zaprimljeno i pod kojim rednim brojem se vodi predmetno rješenje o izvršenju, navedeno u izreci ove odluke, u jedinstvenoj bazi navedene banke. Ustavni sud, također, primjećuje da Općina Stolac u navedenom odgovoru na apelaciju nije konkretizovala u kom vremenskom okviru apelanti kao imaoci izvršnog naslova mogu očekivati isplatu svojih potraživanja.

29. U datoj situaciji nije izvjesno kada će pravosnažna presuda koja je donesena u korist apelanata i drugih povjerilaca na teret budžeta biti izvršena. Naime, Ustavni sud primjećuje da je presuda Općinskog suda koja se razmatra u ovom predmetu postala pravosnažna prije četiri godine i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršena. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi, Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stav 40, Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 et al., 10. novembar 2009, stav 15, i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28735/06 et al., 15. novembar 2011, stav 21).

30. Nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda radi izvršenja pravosnažnih presuda u ovom predmetu nadležne vlasti su lišile odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije, br. 31761/04, stav 69, 1. decembar 2009, i Voronkov protiv Rusije, br. 39678/03, stav 57, 30. juli 2015.). Dakle, došlo je do kršenja člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršenja pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova u korist apelanata.

Neophodne mjere

31. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni da sami iznađu optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obaveze poštivanja individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao budžetski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelanti i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret budžeta odgovarajućeg nivoa javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dovoljnee mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbir svih potraživanja na teret budžeta po osnovu sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista povjerilaca po osnovu tih odluka, planirala neophodna sredstva u budžetu za isplatu potraživanja po osnovu sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravosnažnih sudskih odluka o ažuriranoj listi povjerilaca i redoslijedu naplate.

32. Pri tome Ustavni sud naglašava da cilj ove odluke nije da se apelanti dovode u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti da uspostavi efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata, tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret budžeta, te omogućila ubuduće imaocima sudskih odluka na teret budžeta naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanata u rokovima koji se, u datim konkretnim okolnostima, mogu smatrati razumnim.

33. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret budžeta svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija, kojim se preopterećuje Ustavni sud istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te općenito ne bi vodilo efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Ustavni sud primjećuje da je predmetno rješenje o izvršenju doneseno po prijedlogu apelanata kao tražilaca izvršenja u okviru kojih je određena i isplata zakonskih zateznih kamata od tačno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, Općina Stolac kao dužnik, tj. izvršenik, obavezana je, pored glavnice, izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što duže traje period neizvršenja pravosnažnih odluka uvećavaju se obaveze Općine Stolac, a, s druge strane, omogućava se određena zaštita apelantima, odnosno povjeriocima. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da se odluka dostavlja Općini Stolac kako bi u skladu s ranijim nalozima preduzela adekvatnije mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio preduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret budžeta koji bi zadovoljavao te standarde kako za apelante, tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret budžeta. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelantima u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti preduzimanje generalnih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelante, tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je, također, razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da preduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. decembra 2008. godine) u kojoj je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz člana 8. Evropske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neosnovano zadržani, vezano za zahtjev aplikanata za naknadu nematerijalne štete, Evropski sud zauzeo stav da utvrđivanje povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju, budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih lica u istoj poziciji ( u navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi, Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000. VIII, i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28957/95, stav 120, ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Evropski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i porodični život s nalogom da se preduzmu mjere koje će osigurati poštivanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu. U skladu s tim, Evropski sud je odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također, u svojoj odluci „Inicijativa mladih za ljudska prava“ protiv Srbije, presuda broj 48135/06 od 25. juna 2013. godine, utvrđena je povreda člana 10. Evropske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnosiocima aplikacije o broju osoba koje su podvrgnute elektronskom nadzoru u 2005. godini, Evropski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članu 46. Evropske konvencije obaveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obavezale da će poštivati pravosnažne presude Evropskog suda u svakom predmetu u kome su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Proizlazi, između ostalog, da presuda kojom Evropski sud nađe povredu nameće tuženoj državi obavezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i /ili prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sistemu kako bi se povrede utvrđene od Evropskog suda okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi, Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII ). Cilj je da se podnosilac dovede, što je više moguće, u položaj u kome bi bio da zahtjevi Evropske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum). Tako je Evropski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz člana 10. Evropske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da preduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

36. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje ustavnih prava apelanata, jer su apelanti u neizvjesnoj situaciji kada će se pravosnažne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se kroz isplatu zateznih kamata omogućava određena zaštita apelantima, odnosno povjeriocima, odnosno da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dati nalog za preduzimanje adekvatnijih generalnih mjera s ciljem da apelanti i svi ostali povjerioci naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata koje su direktno proporcionalne vremenu čekanja na naplatu svog potraživanja, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelante i ostale imaoce sudskih odluka na teret budžeta odgovarajuća satisfakcija za apelante.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda radi izvršenja pravosnažne presude nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo prema pravosnažnim sudskim presudama. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje ustavnog prava na imovinu.

39. Ustavni sud naglašava da cilj ove odluke nije da se apelanti dovedu u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.

40. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Općine Stolac u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret budžeta Općine Stolac naplatu dosuđenih potraživanja, jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Općine Stolac žurno postupanje u tim predmetima, jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te uopćeno ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.

41. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2934/18 (G.P., A.M., Z.R., M.M., R.B., M.R… | Sudska praksa | Aktio