Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1472/17 (B. B. i R. M.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1472/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1472/17, rješavajući apelaciju Bogdana Blagojevića i Ratke Makić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Bogdana Blagojevića i Ratke Makić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119996 16 Rev od 15.

veljače 2017. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Bogdanu Blagojeviću i Ratki Makić isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Bogdana Blagojevića i Ratke Makić podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119996 16 Rev od 15. veljače 2017. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 119996 16 Gž 2 od 22. rujna 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 119996 15 P 2 od 17. veljače 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bogdan Blagojević i Ratka Makić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Darko Vidović, odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su 13. travnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 119996 16 Rev od 15. veljače 2017. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 119996 16 Gž 2 od 22. rujna 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 119996 15 P 2 od 17. veljače 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Lj. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa odvjetnik Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banje Luke, zatraženo je 29. siječnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 31. siječnja do 21. veljače 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tijek postupka

5. Tužitelj je 11. ožujka 2002. godine podnio tužbu protiv apelanta kojom je tražio da se utvrdi su on i apelant suvlasnici jednakih dijelova na određenim nekretninama detaljnije navedenim u prvostupanjskoj presudi.

6. Podneskom od 2. lipnja 2003. godine tužitelj je preinačio tužbu na način da je kao tužene označio apelanta i M. I., te je tražio utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora. Apelant je odgovor na tužbu dostavio 14. travnja 2006. godine.

7. Rješenjem Osnovnog suda od 26. srpnja 2006. godine prekinut je parnični postupak jer je tuženi M. I. preminuo.

8. Podneskom od 17. svibnja 2011. godine tužitelj je predložio nastavak postupka, te je preinačio tužbeni zahtjev na način da je umjesto M. I. kao tuženu označio Općinu Laktaši kao njegovog pravnog sljednika.

9. Tužitelj je 30. svibnja 2011. godine uredio tužbeni zahtjev u kojem je kao tužene konačno odredio apelanta, apelanticu i Općinu Laktaši (u daljnjem tekstu: trećetužena). Tužbenim zahtjevom je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je pravno ništav pravni posao nazvan dopuna kupoprodajnog ugovora koji su potpisali prodavatelj M. I. i apelant kao kupac od 12. lipnja 1981. godine; da su ništavi darovni ugovori zaključeni između apelanta i apelantice (njegove kćerke) od 9. kolovoza 1990. godine i 4. lipnja 2002. godine; te da se utvrdi da je preminuli otac tužitelja i apelanta N. B. na temelju pravno valjanog ugovora od 18. kolovoza 1958. godine vlasnik i posjednik određenih nekretnina preciznije označenih u prvostupanjskoj presudi.

10. Trećetužena je 24. svibnja 2012. godine dostavila odgovor na tužbu.

11. Osnovni sud je rješenjem od 6. studenog 2013. godine odbio kao neutemeljen zahtjev apelanata da sud naloži tužitelju da predujmi troškove parničnog postupka, a Okružni sud je rješenjem od 12. studenog 2014. godine odbio žalbu apelanata.

12. Osnovni sud je 27. listopada 2015. godine održao pripremno ročište, a ročite za glavnu raspravu 7. prosinca 2015. godine, na kojem je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev. Pobijane presude

13. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 119996 15 P 2 od 17. veljače 2016. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelante i utvrđeno da je apsolutno pravno ništav pravni posao nazvan dopuna kupoprodajnog ugovora od 12. lipnja 1981. godine, te da su apsolutno pravno ništavi darovni ugovori zaključeni između apelanata 9. kolovoza 1990. godine i 4. lipnja 2002. godine (točke 1. i 2. izreke presude). Utvrđeno je i da je (B. N.) otac tužitelja i apelanta na temelju pravno valjanog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. kolovoza 1958. godine vlasnik i posjednik nekretnina detaljnije navedenih u izreci presude, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se njihova imena brišu iz zemljišnoknjižnih evidencija te da se u tim evidencijama upiše N. B. (točka 3. izreke presude). Osim toga, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu (točka 4. izreke presude), te su apelanti i tužitelj obvezani nadoknaditi troškove parničnog postupka kako je navedeno u izreci presude (točke 5. i 6. izreke presude).

14. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da su sporne nekretnine prvo bile predmet kupoprodajnog ugovora koji je 18. kolovoza 1958. godine zaključen između V. I. kao prodavatelja i N. B. oca tužitelja i apelanta, zatim da su sporne nekretnine bile predmet dopune kupoprodajnog ugovora od 12. lipnja 1981. godine koji je zaključen između M. I. (sina V. I.) kao prodavatelja i apelanta kao kupca, te da je apelant spornim nekretninama raspolagao darovnim ugovorima od 9. kolovoza 1990. godine i 4. lipnja 2002. godine. Osnovni sud je dalje istaknuo da je utvrđujući pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora zaključenog između N. B. i I. V. od 18. kolovoza 1958. godine utvrdio da taj ugovor ispunjava uvjete iz članka 455. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da nije ništav. Naime, nakon zaključenja ugovora koji su potpisale obje ugovorne strane i koji je ovjeren kod nadležnog organa, N. B. je ušao u posjed spornih nekretnina, odnosno imao je faktičku vlast na njima, ali je preminuo prije uknjižbe vlasništva u zemljišnim knjigama, zbog čega se u odnosu na te nekretnine nije provela ostavinska rasprava iza njega. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je bez značaja da N. B. nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornih nekretnina u periodu od stupanja u posjed pa do njegove smrti jer je faktičkim ulaskom u posjed i predajom ugovorene cijene realiziran kupoprodajni ugovor, a sam upis vlasništva u zemljišne knjige nema konstitutivno, već samo deklarativno djelovanje. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je utemeljen tužbeni zahtjev da se utvrdi vlasničko pravo na spornim nekretninama na ime N. B., oca tužitelja i prvoapelanta.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornih ugovora, Osnovni sud je naveo da je i taj tužbeni zahtjev utemeljen. Naime, nesporno je da je u ostavinskoj raspravi iza N. B. doneseno rješenje o neraspravljanju zaostavštine iz razloga što prema izvješću Zemljišnoknjižnog ureda tog suda i prema izjavi apelanta, koji je zastupao i tužitelja u skladu s punomoći od 29. rujna 1982. godine, ostavitelj nije bio vlasnik spornih nekretnina. U nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke konstatirano je da je na temelju rješenja o nasljeđivanju od 28. veljače 1967. godine umjesto V. I. kao vlasnik nekretnina iz kupoprodajnog ugovora iz 1958. godine upisan njegov sin M. I. Nesporno je i da su apelant i M. I. zaključili dopunu kupoprodajnog ugovora 18. kolovoza 1958. godine, a na temelju te dopune kupoprodajnog ugovora apelant je pokrenuo parnični postupak u kojem je Osnovni sud donio Presudu broj P-1382/81 od 26. studenog 1981. godine kojom je utvrđeno da je apelant vlasnik spornih nekretnina koje su bile u posjedu N. B., pa se apelant na temelju te presude upisao kao vlasnik. U svezi s tim, Osnovni sud je istaknuo da je dopuna kupoprodajnog ugovora od 18. kolovoza 1958. godine u osnovi fiktivan ugovor kojim se prikrila stvarno izvršena prodaja spornih nekretnina na temelju ugovora koji je N. B. zaključio sa V. I., a fiktivan ugovor, prema članku 66. ZOO-a, nema djelovanje među ugovornim stranama. Imajući u vidu da je utvrđeno da je dopuna kupoprodajnog ugovora ništav ugovor koji ne proizvodi pravna djelovanja, a da je na temelju tog ništavog ugovora apelant stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, Osnovni sud je naveo da se poništavaju i pravna djelovanja navedene dopune ugovora. Osnovni sud je zaključio i da su ništavi darovni ugovori od 9. kolovoza 1990. godine i 4. lipnja 2002. godine kojim je apelant darovao nekretnine svojoj kćerki – apelantici jer nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sam ima.

16. U pogledu prigovora presuđene stvari, Osnovni sud je naveo da i iz spisa predmeta Osnovnog suda broj P-1554/00 proizlazi da je između tužitelja i apelanta vođen i okončan postupak u kojem su predmet bile sporne nekretnine. Postojanje presuđene stvari podrazumijeva subjektivni i objektivni identitet, pri čemu objektivni identitet podrazumijeva da je ranijom presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu koji je utemeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a subjektivni identitet postoji ukoliko je presuda donesena u postupku koji se vodio između istih parničnih stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi. U svezi s tim, Osnovni sud je istaknuo da ne postoji podudarnost u pogledu pravne osnove na kojoj se temelje tužbeni zahtjevi iz razloga što je postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Rev-215/2002 od 25. listopada 2002. godine utemeljen na tužbenom zahtjevu koji je imao stvarnopravni karakter i temeljio se na nasljednom pravu, odnosno zahtijevano je utvrđenje stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovi nasljedstva, dok se u ovom predmetu raspravlja o utvrđivanju ništavosti ugovora, što u osnovi ima obligacijskopravni karakter, te se tužitelj obraća sudu zahtjevom da stanje stvari dovede u ono stanje koje je postojalo prije eventualnog zaključivanja ništavih ugovora. Ovaj postupak ima i imovinskopravni karakter u svezi s uspostavom prava vlasništva na predmetnim nekretninama na ime N. B., preminulog oca tužitelja i apelanta, te i u tom dijelu ne postoji podudarnost spornih tužbenih zahtjeva. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje tužbe predviđeni člankom

196. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu navoda apelanata da je zahtjev za predaju zaostavštine iza N. B. zastario u skladu s odredbama Saveznog zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine, Osnovni sud je naveo da predmet ovog postupka nije utvrđivanje imovine stečene na temelju nasljedstva, zbog čega se neće upuštati u raspravljanje toga je li zastarjelo pravo na zahtijevanje zaostavštine u skladu s odredbama tog zakona. U svezi s tim, Osnovni sud je istaknuo da je odlučujući o prigovoru zastare imao u vidu odredbu članka 110. ZOO-a koja propisuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, iz čega je jasno da tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu nije obuhvaćeno zastarom.

17. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 119996 16 Gž 2 od 22. rujna 2016. godine žalba apelanata je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

18. Okružni sud je u obrazloženju naveo da u cijelosti prihvaća utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda da je N. B. na temelju kupoprodajnog ugovora od 18. kolovoza 1958. godine, predajom u posjed spornih nekretnina od prodavatelja I. V. i isplatom kupoprodajne cijene prodavatelju, postao vanknjižni vlasnik. Na temelju pravomoćne presude N. B. će se upisati kao vlasnik kupljenih nekretnina, što je bila i volja ugovornih stranaka iz tog ugovora. Okružni sud je istaknuo da pri tome treba imati u vidu da se apelant upisao kao vlasnik na spornim nekretninama na temelju Presude Osnovnog suda broj P-1382/81 od 26. studenog 1981. godine, koja svoje materijalnopravno djelovanje ne proteže na N. B. jer on nije bio stranka u postupku u kojem je ta presuda donesena, zbog čega je tužitelj mogao postaviti zahtjev u odnosu na svog prednika. Dalje, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni i žalbeni prigovori da je pravomoćnom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-215/2002 od 25. listopada 2002. godine odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva i trpljenje fizičke diobe predmetnih nekretnina. Naime, u prethodnom parničnom postupku tužbeni zahtjev je imao stvarnopravni karakter i temeljio se na pravu na nasljedstvo jer je, u biti, tužitelj tražio predaju zaostavštine koja je pripadala ostavitelju N. B., a koja se nakon smrti nalazi u posjedu apelanta (a sada i apelantice), a predmetnom tužbom tužitelj je postavio obligacijskopravni zahtjev da se utvrde ništavim ugovor koji su zaključili apelant i M. I. i koji su imenovali kao dopuna kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. kolovoza 1958. godine između I. V. kao prodavatelja i N. B. kao kupca, te darovni ugovori zaključeni između apelanata, te je postavljen stvarnopravni zahtjev za stjecanje i upis prava vlasništva N. B. U svezi s tim, Okružni sud je istaknuo da ne postoji identitet pravnih osnova na kojima se temelje tužbeni zahtjevi iz prethodne i predmetne parnice, zbog čega se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari na koju se žalba poziva.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 119996 16 Rev od 15. veljače 2017. godine revizija apelanata je djelomično usvojena i presuda Okružnog suda preinačena tako što je žalba apelanata djelomično usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu stavka 3. izreke te presude tako što je utvrđeno da je N. B. na temelju pravno valjanog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. kolovoza 1958. godine stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva i posjeda sa 1/1 na nekretninama bliže označenim u stavku 3. izreke prvostupanjske presude. U preostalom dijelu revizija apelanata je odbijena.

20. Vrhovni sud je prvenstveno naveo da su odluke nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je utvrđeno da je N. B. vlasnik i posjednik nekretnina označenih u stavku 3. izreke prvostupanjske presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, pravo vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla stječe se uknjižbom u javne knjige, u skladu s odredbom paragrafa 431. tada važećeg Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a prema odredbi paragrafa 432. OGZ-a, uknjižba prava vlasništva kod stjecanja ugovorom vrši se na temelju ovjerene isprave sastavljene u formi koja je za njezinu valjanost, propisana odredbom paragrafa

433. OGZ-a. Kako i pored ispunjenja uvjeta u pogledu zakonom propisane forme ugovora N. B. u zemljišnim knjigama nije proveo ugovor od 18. kolovoza 1958. godine, on nije, za života, stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet tog ugovora jer se pravo vlasništva u skladu s navedenim odredbama OGZ-a stječe upisom u zemljišne knjige, nego je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva i posjeda na tim nekretninama i za uknjižbu tih nekretnina u javnim knjigama na njegovo ime u skladu sa člankom 52. stavak 2. u svezi sa člankom 344. stavak

2. Zakona o stvarnim pravima.

21. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjske presude u preostalom dijelu pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da pobijana presuda nema nedostataka u dijelu kojim je utvrđena ništavost pravnog posla nazvanog dopuna kupoprodajnog ugovora i pobijanih darovnih ugovora, zbog čega je revizija apelanata u tom dijelu odbijena kao neutemeljena. U pogledu prigovora apelanata o presuđenoj stvari, a u svezi s tim i prigovora u pogledu tužiteljeve aktivne legitimacije, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi u svojim odlukama dali dovoljne i valjane razloge koje kao pravilne prihvaća i taj sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti tvrde da tužitelj tijekom postupka nikad nije podnio zahtjev koji odgovara izreci odluke Vrhovnog suda kojom je preinačio nižestupanjske presude, zbog čega smatraju da je Vrhovni sud donio odluku mimo tužiteljevog tužbenog zahtjeva i da je sam formulirao tužbeni zahtjev, te da je postupao pristrano prema drugoj strani u postupku, čime je povrijedio pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju i da su trenutkom smrti N. B. njegovi obveznopravni zahtjevi postali nasljednopravni zahtjevi njegovih nasljednika, zbog čega smatra da ni tužitelj ne može imati obligacijskopravni zahtjev jer nije ugovorna strana u tom ugovoru, a kako je presudom Vrhovnog suda od 25. listopada 2002. godine utvrđeno da je tužiteljev nasljednopravni zahtjev zastario, smatraju da su pobijane odluke proizvoljne i narušavaju načelo pravne sigurnosti apelanata. Također, apelanti su istaknuli da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao 19 godina, računajući i parnični postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. listopada 2002. godine, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku pa postavljaju i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da su proizvoljni i neutemeljeni navodi apelanata da je donio odluku mimo tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da, čak i kada bi to bilo tako, na to bi po redovitom tijeku i prirodi stvari trebao ukazivati tužitelj, a ne apelanti u čiju korist je djelomičnim usvajanjem revizije preinačena drugostupanjska presuda kao u izreci revizijske odluke. Tako preinačena presuda je utemeljena na zakonu i apelanti nisu mogli ostvariti u ovoj parnici više prava nego što im to po samom zakonu pripada, a svako drugačije tumačenje apelanata je pravno neutemeljeno. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je pobijana presuda obrazložena jasnim, valjanim i argumentiranim razlozima, pa svako dalje navođenje tih razloga svodilo bi se na ponavljanje već navedenog, naročito jer se u apelaciji ne iznosi niti jedna pravno relevantna činjenica koja bi bila od utjecaja na drugačiji ishod ovog spora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Okružni sud je naveo da je odluka tog suda pravilno preinačena presudom Vrhovnog suda zbog čega smatra da donošenjem odluka nisu učinjene povrede prava na koje se apelanti pozivaju. Okružni sud je također istaknuo da, s obzirom na broj predmeta kojima je sud zadužen, smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Osnovni sud je naveo da je postupajuća sutkinja postupala po zaduženju predmeta i da je u razumnom roku donijela odluku.

26. Tužitelj je istaknuo da u konkretnom slučaju nisu proizvoljno primijenjene odredbe na koje se apelanti pozivaju, te da je očito da apelanti isključivo ističu pitanje spora oko pravnih shvaćanja redovitih sudova i to podvode pod načelo proizvoljne primjene propisa. Također, tužitelj smatra da je u ranijoj odluci Vrhovnog suda, na koju se apelanti pozivaju, zauzet stav da je u tom postupku tužbeni zahtjev imao karakter nasljednopravne tužbe, a da je suprotno toj pravnoj osnovi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora koji je prvoapelant zaključio sa M. I. Imajući u vidu navedeno, tužitelj je predložio da se apelacija u cijelosti odbije. V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Propis je objavljen na srpskom jeziku i latiničnom pismu, a za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 1. i 3.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 67. stav 1.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena;

Član 196. stav 2.

Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona kako je objavljivan u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan „prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima“ ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Posljedice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

29. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ broj 20/55 i „Službeni list SFRJ“ broj 12/65), kao propis koji je važio u trenutku smrti N. B.

Propis je objavljen na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, a za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi:

Zastarelost prava zahtevati zaostavštinu Član 144 Pravo zahtevati zaostavštinu kao naslednik ostavioca zastareva prema savesnom držaocu za godinu dana od kada je naslednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog naslednika od smrti ostaviočeve a za testamentalnog naslednika od proglašenja testamenta.

Prama nesavesnom držaocu ovo pravo zastareva za dvadeset godina.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelanti apelacijom pobijaju Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 119996 16 Rev od 15. veljače 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je pobijana presuda Vrhovnog suda donesena 15. veljače 2017. godine, a da su apelanti podnijeli apelaciju 13. travnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da je pobijanim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

36. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora kojim je vršeno raspolaganje spornim nekretninama i radi uknjižbe, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

a)U odnosu na pobijane odluke

38. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno zaključili da u predmetnoj pravnoj stvari nije pravomoćno presuđeno ranijom odlukom Vrhovnog suda od 25. listopada 2002. godine, te smatraju da tužitelj ne može imati obligacijskopravni zahtjev, već da može imati samo nasljednopravni zahtjev o kojem je odlučeno da je Vrhovni sud u ranijoj odluci utvrdio da je zastario. Također, apelanti tvrde da tužitelj nikada nije podnio zahtjev koji odgovara odluci Vrhovnog suda kojom je preinačio nižestupanjske presude, iz čega proizlazi da je Vrhovni sud sam formulirao tužbeni zahtjev i da je postupao pristrano prema drugoj strani u postupku, čime je povrijedio pravo na pravično suđenje.

39. Razmatrajući navode apelanata da je o predmetnoj pravnoj stvari već pravomoćno odlučeno u parničnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. listopada 2002. godine, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim tvrdnjama nastoje izjednačiti postupak za utvrđivanje stjecanja prava vlasništva na temelju nasljedstva koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. listopada 2002. godine sa parničnim postupkom za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora. U svezi s tim pravnim pitanjem, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud, čije je obrazloženje prihvatio i Vrhovni sud, dali detaljno i jasno obrazloženje u kojem su posebnu pozornost posvetili identifikaciji predmeta spora iz navedenih presuda (kako je prikazano u točkama 16., 18. i 21.), pri čemu su jasno naveli koji se rokovi primjenjuju na računanje rokova zastarjelosti, a u obrazloženju tih odluka Ustavni sud, imajući u vidu odredbe ZOO-a, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o nasljeđivanju kojima je regulirana materijalnopravna osnova za podnošenje navedenih tužbi, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode apelanata da im je uslijed proizvoljne primjene pravila postupka u svezi s prigovorom presuđene stvari povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

40. Dalje, u pogledu navoda kojima apelanti ukazuju da tužitelj tijekom postupka nije podnio zahtjev koji odgovara dijelu izreke presude Vrhovnog suda kojim su preinačene nižestupanjske presude, Ustavni sud zapaža da je tužitelj u tužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi da je N. B. na temelju pravno valjanog ugovora od 18. kolovoza 1958. godine postao vlasnik i posjednik spornih nekretnina, što su redoviti sudovi naveli u izreci prvostupanjske i drugostupanjske presude, ali da je, odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud utvrdio da je u tom pogledu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, pa je zaključio da je pokojni N. B. na temelju pravno valjanog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. kolovoza 1958. godine stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva i posjeda sa 1/1 na nekretninama. Razmatrajući ove navode apelanata, Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 2. stavak 1. ZPP, kojom je propisano načelo procesne dispozicije stranaka u postupku, proizlazi da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, što znači da sud stranci ne može dosuditi više od onoga što je ona tražila, niti joj može dosuditi ono što stanka nije tražila. Također iz navedene odredbe ne proizlazi da odluka suda u svakom slučaju mora biti identična zahtjevu stranke, već da odluka mora biti u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne proizlazi da je Vrhovni sud preinačavajući nižestupanjske presude tužitelju dosudio više od onoga što je on tražio spornim dijelom tužbenog zahtjeva. Također, u okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da je Vrhovni sud tužitelju odredio ono što nije tražio, s obzirom na to da sadržaj tužbenog zahtjeva za utvrđivanje stjecanja prava vlasništva na temelju ugovora prema prirodi stvari podrazumijeva utvrđivanje predstavlja li ugovor valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva i je li ispunjen drugi kumulativni uvjet koji se odnosi na upis tog stjecanja u zemljišne knjige, što je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio utvrđujući da N. B. nije za života stekao pravo vlasništva na nekretninama, nego je stekao samo valjanu pravnu osnovu za stjecanje tog prava, što je i utvrdio u izreci pobijane odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa člankom 2. stavak 3. ZPP, redoviti sudovi u postupku primjenjuju materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nisu vezani za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Stoga, kod činjenice da je preinačavanje nižestupanjskih presuda bilo vezano za pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu Ustavni sud nije mogao utvrditi da je Vrhovni sud odlučivao izvan granica tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi kojima ukazuje na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda prilikom preinačavanja nižestupanjskih presuda. Također, Ustavni sud zapaža da izuzev paušalnih tvrdnji apelanata da je Vrhovni sud prilikom preinačavanja odluka postupao pristrano prema drugoj strani u postupku, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje na pristranost u postupanju Vrhovnog suda, zbog čega su i ti navodi apelanata neutemeljeni. Ovo tim prije što takve paušalne tvrdnje apelanti nisu obrazložili nikakvim drugim razlozima koji bi eventualno mogli pokrenuti pitanje pristranog postupanja Vrhovnog suda u smislu objektivne ili subjektivne pristranosti.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama kojima apelanti, u biti, ukazuju na proizvoljnost u primjeni procesnog prava nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b)Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak protiv apelanta započet 11. ožujka 2002. godine kada je tužitelj podnio tužbu Osnovnom sudu protiv njega, a protiv apelantice 30. svibnja 2011. godine kada je uređenim tužbenim zahtjevom kao tužena označena i apelantica. Prema tome, imajući u vidu da je parnični postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 15. veljače 2017. godine, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste 14 godina i 11 mjeseci u odnosu na apelanta i pet godina u odnosu na apelanticu.

Analiza razumnosti trajanja postupka

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora kojim je vršeno raspolaganje spornim nekretninama i radi uknjižbe, te u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu broj tužbenih zahtjeva o kojima je odlučivano, te u skladu s tim pravnih pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo, te radnjama dokazivanja koje je trebalo provesti. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se ticao imovine apelanata, Ustavni sud zapaža da je predmet bio od značaja za apelante.

45. Ocjenjujući postupanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao približno 13 godina i 11 mjeseci u odnosu na apelanta i četiri godine u odnosu na apelanticu. U svezi s tim razdobljem, Ustavni sud najprije zapaža da je Osnovni sud u početnom stadiju postupka imao razdoblje neaktivnosti u trajanju duljem od četiri godine. Zatim, Ustavni sud uočava da su u daljnjem tijeku postupka postojala razdoblja u kojima Osnovni sud objektivno nije mogao poduzimati procesne radnje, a odnose se na razdoblje od 26. srpnja 2006. godine do 17. svibnja 2011. godine u kojem je parnični postupak bio prekinut zbog smrti tuženog M. I. (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 925/16 od 6. lipnja 2018. godine, točka 47., dostupna na www.ustavnisud.ba), te razdoblje od 6. studenog 2013. godine do 12. studenog 2014. godine u kojem je Okružni sud odlučivao o žalbi protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev apelanata da sud naloži tužitelju da predujmi troškove parničnog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je i nakon tužiteljevog podnošenja prijedloga za nastavak postupka od 17. svibnja 2011. godine Osnovni sud ponovno imao značajnija razdoblja neaktivnosti, s obzirom na to da iz činjeničnog stanja proizlazi da je trećetužena dostavila odgovor na tužbu 24. svibnja 2012. godine, te da je sljedeća procesna radnja bilo donošenje rješenja od 6. studenog 2013. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tužitelj više puta preinačavao tužbeni zahtjev (2. lipnja 2003. godine, 17. svibnja i 30. svibnja 2011. godine, 7. prosinca 2015. godine), čime je koristio svoje procesne ovlasti. Ta okolnost objektivno je doprinijela duljini postupka, ali ona nije bila od ključnog utjecaja na duljinu trajanja postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3064/16 od 11. listopada 2018. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). Naposljetku, Ustavni sud uočava da nakon što je Okružni sud odlučio o žalbi apelanata (12. studenog 2014. godine) protiv rješenja kojim je odbijen njihov zahtjev da sud naloži tužitelju da predujmi troškove parničnog postupka, Osnovni sud je prvostupanjsku presudu donio 17. veljače 2016. godine, odnosno nakon proteka nešto više od godinu dana. Prema tome, imajući u vidu razdoblja neaktivnosti u postupanju Osnovnog suda koja su, prema stanju u spisu, trajala više od šest godina za koja Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo opravdanje ili objašnjenje, Ustavni sud smatra da se, unatoč razdobljima zbog kojih taj sud zbog objektivnih razloga nije mogao poduzimati procesne radnje, radi o značajnom doprinosu ukupnoj duljini trajanja postupka koja se može u odlučujućoj mjeri pripisati postupanju Osnovnog suda. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud u ovom predmetu postupao u dva navrata, te da je prvu odluku, odluku o predujmljivanju troškova postupka, donio u roku od godinu dana, a odluku o žalbi protiv prvostupanjske presude donio u roku od osam mjeseci, navedeni rokovi se sami po sebi ne mogu smatrati nerazumnim. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku kraćem od pet mjeseci, a taj rok promatran samostalno u potpunosti korespondira standardu razumnog roka, pa nije bilo moguće zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka. Najzad, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelanti, koristeći procesne mogućnosti u parničnom postupku, značajnije doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka.

46. Stoga, cijeneći duljinu predmetnog postupka u njezinoj ukupnosti, imajući u vidu navedene čimbenike, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelante, kao i činjenicu da je ukupnoj duljini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao značajna razdoblja neopravdane neaktivnosti, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka u iznosu od po 5.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74 stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je navedeni postupak okončan i da je trajao 14 godina i 11 mjeseci, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo apelantima isplatiti ukupan iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

48. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje su istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju toga prava, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak trajao dulje od 14 godina, pri čemu je ukupnoj duljini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao značajna razdoblja neaktivnosti za koja nije ponudio bilo kakvo opravdanje.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o usvajanju tužiteljevog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora i određujući pravne posljedice takve ništavosti za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost prilikom odlučivanja o prigovoru apelanata da je o istoj stvari ranije pravomoćno presuđeno, niti u pogledu načina na koji je Vrhovni sud preinačio nižestupanjske odluke.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se tvrdnje o kršenju tog prava temelje na istim navodima koje su apelanti istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.

52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1472/17 (B. B. i R. M.) | Sudska praksa | Aktio