Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4832/18 (D. M.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4832/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-4832/18, rješavajući apelaciju Dževida Mujkića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževid Mujkić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026273 16 U od 21. juna 2018. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-1-11137- 2/15 od 29. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževid Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, podnio je 24. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026273 16 U od 21. juna 2018. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj FZ3/2/2-35-1-11137-2/15 od 29. februara 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantu, kao vojniku Vojske FBiH, određen je novi mjesečni iznos prijevremene povoljnije starosne penzije, počev od 1. avgusta 2013. godine, koja penzija predstavlja zakonski iznos penzije-isplatni koeficijent jedan.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni organ pokrenuo postupak u kome je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. Također, da je utvrđeno da je apelant u momentu prvog priznavanja prava imao čin vojnika Vojske FBiH, da je na dan ponovnog određivanja visine penzije imao navršenih 58 godina života, te da ukupan penzijski staž u momentu ranijeg priznavanja prava iznosi 23 godine 10 mjeseci i osam dana, u koji staž mu je priznato i vrijeme provedeno u Oružanim snagama RBiH u dvostrukom trajanju. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantovu penziju odredio množenjem iznosa jedinstvene osnovice sa pripadajućim koeficijentom lični čin vojnik Vojske FBiH, jer je to čin koji je apelant posjedovao u momentu prvog ostvarivanja prava na penziju. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant ostvario penziju 29. januara 2009. godine, kao vojnik Vojske FBiH, a iz orginalne radne knjižice i uvjerenja Ministarstva odbrane BiH od 3. jula 2008. godine nesporno proizlazi da je apelantu vojna služba prestala 31. oktobra 1997. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant, prema uvjerenju Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, grupa za pitanja za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Čelić od 27. oktobra 2014. godine, u vremenskom periodu od 30. marta 1994. do 22. septembra 1995. godine obavljao dužnost za koju je određen formacijski čin poručnik, ali da je to bez uticaja, budući da je u momentu prvog ostvarivanja prava na penziju apelant imao lični čin vojnika Vojske F BiH, pa, stoga, taj dokaz ne može uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegova tužba odbijena jer je rješenjem Federalnog zavoda za PIO utvrđeno da je prilikom odlaska u penziju imao čin vojnika, a da mu tom prilikom nije dostavljen dokaz na te okolnosti, dok je on u spis dostavio uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 27. oktobra 2014. godine kojim je dokazao da je na dan odlaska u penziju imao čin poručnik/kapetan. Apelant navodi da mu je na taj način utvrđena penzija u iznosu od 290,00 KM mjesečno, primjenom koeficijenta 1, umjesto koeficijenta 1,5 na osnovicu za izračunavanje penzije koja iznosi 414,30 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, odlučujući o apelantovim navodima iz tužbe da je posjedovao čina poručnika/kapetana u momentu ostvarivanja prava na penziju, dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4832/18 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio