Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1446/17 (D. M.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Sudska nagodba
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1446/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-1446/17, rješavajući apelaciju Dragane Mijić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Mijić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 086252 15 Rev od 9. februara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 086252 14 Gž od 17. septembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Mijić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Krupe na Vrbasu, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnijela je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 086252 14 Gž od 17. septembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju protiv Presude Okružnog suda od 17. septembra 2014. godine, ali da iz navoda apelacije proizilazi da osporava i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 086252 15 Rev od 9. februara 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 086252 10 P od 21. februara 2014. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Sporazum o vansudskom poravnanju (u daljnjem tekstu: vansudsko poravnanje) zaključen 22. decembra 2009. godine sa tuženom Krajina osiguranjem a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena). Tužena je obavezana da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantičin zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom tužena je obavezana apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je naveo da je apelantica u činjeničnom opisu tužbe navela da je 27. oktobra 2008. godine povrijeđena kao pješak u saobraćajnom udesu kada je zadobila teške tjelesne povrede, nakon čega je 15. decembra 2008. godine dala punomoć Advokatskoj kancelariji Desimir i Velimir Kevac (u daljnjem tekstu: punomoćnici) da je zastupaju prilikom ostvarivanja naknade štete iz štetnog događaja. Apelantica je navela da su nakon toga punomoćnici 22. decembra 2009. godine u njeno ime zaključili vansudsko poravnanje sa tuženom bez njenog saznanja i prisustva na iznos od 5.720,00 KM. Pored toga, apelantica je navela da iz sadržaja predmetne punomoći jasno proizilazi da nije ovlastila punomoćnike da u njeno ime mogu zaključiti vansudsko poravnanje nego se punomoć odnosila samo na zastupanje kod nadležne zajednice osiguranja državnih organa i sudova. Osim toga, apelantica je navela da je tužena na ime naknade štete punomoćnicima nesporno isplatila 5.720,00 KM, ali da ona trpi materijalnu i nematerijalnu štetu koja je znatno veća od isplaćenog iznosa. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost tužbe navodeći da je sa apelantičinim punomoćnikom zaključila vansudsko poravnanje, te joj isplatila iznos od 5.720,00 KM, na koji način je izvršila isplatu naknadu štete u cijelosti.
4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, kao nesporno utvrdio da je apelantica punomoćnicima dala punomoć kojom ih je ovlastila da je zastupaju kod nadležnih zajednica osiguranja i državnih organa, kao i sudova, te da preduzimaju sve pravne radnje u parničnom postupku u svrhu ostvarivanja naknade štete iz predmetnog štetnog događaja. Osnovni sud je ocijenio da punomoćnici nisu dobili posebno ovlaštenje za zaključivanje vansudskog poravnanja sa zajednicom osiguranja, već da su dobili samo ovlaštenje da zaključe poravnanje u sudskom sporu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, pozivom na odredbe člana 85, 87, 88, 89. i 91. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje vansudskog poravnanja. Osnovni sud je, na osnovu priloženih računa i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, apelantici dosudio naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
5. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 086252 14 Gž od 17. septembra 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 086252 15 Rev od 9. februara 2017. godine, kojom je žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda od 21. februara 2014. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu, preinačio i odbio apelantičin tužbeni zahtjev i istovremeno odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Okružni sud i Vrhovni sud su, za razliku od prvostepenog suda, smatrali da punomoć sadrži i ovlaštenje za zaključivanje vansudskog poravnanja. S tim u vezi su naveli, da je predmetnom punomoći između apelantice i punomoćnika zaključen ugovor o nalogu u smislu odredbe člana 749. ZOO, da su o izvršenom poslu i zaključenom vansudskom poravnanju punomoćnici kao nalogoprimci obavijestili apelanticu i predali joj novčani iznos, što je ona prihvatila. Okružni i Vrhovni sud su saglasni da se zaključenim vansudskim poravnanjem, apelantica odrekla bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz konkretnog štetnog događaja od tužene, na koji način su razriješena njena potraživanja iz predmetne saobraćajne nezgode, sa čime se ona saglasila prihvatanjem ugovorenog iznosa, imajući u vidu da se zaključenim poravnanjem uređuju međusobna prava i obaveze uzajamnim popuštanjem (član 1089. ZOO).
7. Pri tome, Vrhovni sud je posebno ukazao da, prema odredbi člana 91. ZOO, punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten. Odnos između punomoćnika i vlastodavca jeste mandatni odnos, pa je punomoćnik dužan postupati po nalogu vlastodavca u smislu člana 749. ZOO. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istaknuo da je, prema sadržaju date punomoći, apelantica ovlastila punomoćnike da ju zastupaju kod nadležnih zajednica osiguranja, kod državnih organa i suda, u svrhu „ostvarivanja naknade štete iz štetnog događaja od 27. oktobra 2008. godine“ , te ih je ovlastila „na prijem isplate cjelokupnog iznosa naknade štete koji bude nagođen ili presuđen“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je datom punomoći apelantica dala ovlaštenje i za zaključenje sudskog i vansudskog poravnanja. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da su, kod zaključenja vansudskog poravnanja, punomoćnici postupali u okviru datog ovlaštenja, zbog čega nisu prihvatljivi revizioni navodi da nije bilo dato izričito ovlaštenje za navedeno i da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 91. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da nisu osnovani ni revizioni navodi da je zaključak Okružnog suda zasnovan na nepravilnoj ocjeni izvedenih dokaza koja je suprotna odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Apelacioni navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbe člana 91. ZOO-a i nesavjesnom ocjenom i iznošenjem činjenica i dokaza, preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio kao neosnovan njen tužbeni zahtjev. Smatra da je drugostepeni sud pogrešnom ocjenom dokaza i zanemarivanjem istih zasnovao odluku suprotno članu 8. ZPP-a. Ističe da nije dala saglasnost na zaključivanje vansudskog poravnanja, niti je punomoćnik imao navedenu odredbu u spornoj punomoći kojim bi tako postupio bez njene volje, jer je imao opću punomoć za zastupanje, bez mogućnosti zaključivanja vansudskog poravnanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi vansudsko poravnanje, kao i da joj tužena naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelantica ovlastila punomoćnike da ju zastupaju kod nadležnih zajednica osiguranja, kod državnih organa i suda, u svrhu „ostvarivanja naknade štete iz štetnog događaja od 27. oktobra 2008. godine“, te ih je ovlastila „na prijem isplate cjelokupnog iznosa naknade štete koji bude nagođen ili presuđen“. Pri tome, Okružni i Vrhovni sud su, ocjenom sadržaja predmetne punomoći, zaključili da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu (u smislu člana 749. ZOO-a), na osnovu kojeg su punomoćnici zaključili vansudsko poravnanje (u smislu člana 1089. ZOO-a), kojim su u potpunosti izmirena apelantičina potraživanja iz predmetne saobraćajne nesreće. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Okružnog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog i Vrhovnog suda, kao i njihovom zaključku da je apelantica datom punomoći dala ovlaštenje i za zaključenje sudskog i vansudskog poravnanja, te da su punomoćnici, kod zaključenja vansudskog poravnanja, postupali u okviru datog ovlaštenja. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević