Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5983/18 (V. Č.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5983/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-5983/18, rješavajući apelaciju Velibora Čukovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velibor Čuković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 170103 17 Rev od 20. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170103 15 Gž od 22. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170103 13 P od 28.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velibor Čuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 170103 17 Rev od 20. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170103 15 Gž od 22. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170103 13 P od 28. septembra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine predugovor o kupoprodaji stana u Banjaluci, zaključen između apelanta i M.T. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kod notara Lj.M, te je obavezan prvotuženi da apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu (koji predstavlja razliku između traženog iznosa od 20.230,00 KM i dosuđenog iznosa) apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi notar Lj.M. (u daljnjem tekstu: drugotužena) i „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) solidarno isplate iznos od 20.230,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi solidarno na ime zakupnine za određeni period isplate iznos od 11.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant kao kupac sa prvotuženim kao prodavcem zaključio predugovor o kupoprodaji stana, na osnovu kojeg je apelant prvotuženom na ime dijela kupoprodajne cijene isplatio iznos od 20.000,00 KM, te da su predugovor naknadno ovjerili kod drugotužene. Nadalje je utvrđeno da je predugovorom stipulisano da će se kupoprodajni ugovor zaključiti nakon ishodovanja upotrebne dozvole za stambeni poslovni objekat u kom se nalazi predmetni stan, da će se dio cijene u iznosu od 20.000,00 KM isplatiti odmah, a ostatak cijene po realizaciji kredita koju je apelant bio dužan ishodovati kod neke od banaka i nakon što predmetni stan bude uknjižen na ime prodavca. Nadalje je utvrđeno da je predmetni stan izgrađen na zemljištu u vlasništvu J.V, na kom je u vrijeme zaključenja ugovora bila upisana zabilježba prvenstvenog reda za uknjižbu založnog prava na predmetnom stanu nakon izgradnje, te zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina bez saglasnosti založnog povjerioca, na koje činjenice drugotužena prilikom ovjere ugovora nije upozorila apelanta, a što je bila obavezna, pa je apelant za postojanje navedene zabilježbe saznao neposredno nakon zaključenja predmetnog predugovora. Nadalje je utvrđeno da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na osnovu predugovora nikad nije zaključen, da prvotuženi nije vratio apelantu iznos od 20.000,00 KM koji mu je predat na ime dijela kupoprodajne cijene, te da je protiv njega vođen krivični postupak za krivično djelo prevare u kojem je oglašen krivim. Takođe je utvrđeno da je protiv drugotužene vođen disciplinski postupak koji je u konačnom završen obustavom postupka kao i da je drugotužena osigurana kod trećetuženog od odgovornosti iz djelatnosti. U pogledu odgovornosti drugotužene i trećetuženog za štetu nastalu apelantu isplatom dijela kupoprodajne cijene, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je drugotužena postupala protivno odredbama člana 75. i člana 76. Zakona o notarima. Međutim, istakao je da između nepravilnog postupanja drugotužene i isplate dijela kupoprodajne cijene ne postoji uzročna veza, s obzirom da je apelant novac isplatio prvotuženom prije ovjere predugovora kod drugotužene. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji odgovornost za štetu na strani drugotužene, pa samim tim ni odgovornost na strani trećetuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prevara od strane prvotuženog, kao i nepravilna ovjera ugovora od strane drugotužene, iako predstavljaju protivpravne radnje, nisu u uzročnoj vezi sa nemogućnošću rješavanja apelantovog stambenog pitanja i plaćanja zakupnine za iznajmljeni stan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević