Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/17 (N.B.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Suvlasništvo
  • Društveno vlasništvo
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1735/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12, ožujka 2019. godine, u predmetu broj AP-1735/17, rješavajući apelaciju N.B., na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 063942 16 Gž 2 od 27.

rujna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Admir Hadžić, odvjetnik iz Advokatskog društva „Petrušić & Co“ d.o.o. Zenica, podnio je 4. svibnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 063942 16 Rev od 9. ožujka 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 063942 16 Gž 2 od 27. rujna 2016. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4339/16 od 7. ožujka 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelaciju apelanta broj AP 4366/16 koju je 18. studenog 2016. godine bio podnio protiv presude Kantonalnog suda (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 43 0 P 063942 14 P 3 od 26. veljače 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da apelantu i ostalim etažnim vlasnicima preda u posjed slobodnu od osoba i stvari, podrumsku prostoriju u kojoj se nalazi smještena toplotna podstanica za grijanje, te je naloženo tuženom da podrumsku prostoriju oslobodi od toplovodne podstanice za grijanje te da je preda apelantu i ostalim etažnim vlasnicima. Također, navedenom presudom odlučeno je o troškovima postupka kao u izreci presude.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Dalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se u podrumskim prostorijama zgrade u kojoj je apelant etažni vlasnik nalazi smještena podstanica namijenjena za distribuciju toplotne energije. Također, nesporno je da je apelant zajedno sa ostalim etažnim vlasnicima vlasnik posebnog dijela zgrade, odnosno stana u kojoj je smještena podstanica za toplotnu energiju. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da polažući pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade, apelant kao etažni vlasnik sukladno odredbama članka 22. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) ima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo zajedničko pravo trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom te pravo vlasništva na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. Također, pravo zajedničkog vlasništva na zajedničkim prostorijama zgrade apelantu je priznato i ugovorom od 27. travnja 2000. godine zaključenim sa prodavateljem prilikom otkupa stana gdje je u članku 2 ugovora navedeno da kupac kupuje zajedno sa stanom i pripadajući dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini kao i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade. Sukladno navedenom, Općinski sud je naveo da proizlazi jasan zaključak da je apelant upisom u zemljišnim knjigama prava vlasništva na stanu kao posebnom dijelu zgrade stekao i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva i na pripadajućem dijelu zajedničkih prostorija i uređaja zgrade zemljišno knjižnom ulošku.

5. Dalje, odlučujući o utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva Općinski sud je naveo da je apelant dokazao pravno odlučnu činjenicu propisanu člankom 43. stavak 2. ZOVO i to da na podrumskim prostorijama u kojim je smještena i podstanica za grijanje, zajedno sa ostalim vlasnicima posebnih dijelova zgrade ima nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva. Obzirom da tuženi drži instaliranu podstanicu u navedenim podrumskim prostorijama koje čine zajedničko vlasništvo apelanta i ostalih vlasnika posebnih dijelova zgrade čime bez pravnog osnova ostvaruje faktičku vlast nad spornim dijelom nekretnine (podrumskih prostorija), Općinski sud je zaključio da su kumulativno ispunjeni uvjeti za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva koji su propisani člankom

43. ZOVO. Naime, apelant shodno upisanom vlasničkom pravu u zemljišnoj knjizi ima pravo da u smislu odredbe članka 2. ZOVO spornu nekretninu drži u posjedu i da je koristi kao i da njome raspolaže, u skladu sa njenom prirodom i namjenom, a što trenutno nije slučaj. Također, apelant kao vlasnik posebnog dijelova zgrade (etažni vlasnik) zajedno sa ostalim etažnim vlasnicima ima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade, iz čega proizlazi jasan zaključak da apelant ima nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na podrumskim prostorijama, pa samim tim i na dijelu podrumskih prostorija u kojim je smještena toplotna podstanica tuženog, a koje podrumske prostorije čine i predstavljaju sastavni dio zgrade.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 063942 16 GŽ 2 od 27. rujna 2016. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se nalaži tuženom da njemu i ostalim etažnim vlasnicima preda u posjed slobodnu od lica i stvari - toplovodne podstanice za grijanje, podrumsku prostoriju.

7. Kantonalni sud je naveo da tuženi utemeljeno ukazuje da prvostupanjski sud nije imao osnova za donošenje prvostupanjske presude. Naime, prvostupanjski sud gubi iz vida da je u periodu prije stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, raniji titular prava raspolaganja, upravljanja i korištenja na zgradi u društvenoj svojini bilo društvo „Željezara Zenica“ d.o.o. Zenica. Ta pravna osoba je kod stavljanja zahtijeva za priključenje objekta na vrelovodnu mrežu radi zagrijavanja objekta, preuzela obvezu da predniku tuženog radi smještaja postrojenja toplinske podstanice za grijanje osigura prostor o svom trošku. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 121. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže iz 1972. godine (u daljnjem tekstu: Uvjeti), kojom je propisano da prostoriju za smještaj toplinske podstanice osigurava i adaptira prema zahtjevima iz ovih uvjeta investitor potrošač o svom trošku. Prema tome, obzirom da raniji nositelji stanarskog prava, pa tako i apelant, u konkretnom slučaju otkupom stanova stupaju u poziciju u kojoj se prije otkupa nalazio davatelj stana na korištenje, pa tako i u poziciju investitora za priključenje na vrelovodnu mrežu grijanja na stambeni objekt, tada slijedi sasvim jasan zaključak da ukoliko žele da se iz ovih podrumskih prostorija izmjesti postrojenje instalirane podstanica za grijanje, to mogu tražiti samo o svom trošku, pa tako i sam apelant. Upravo to proizlazi iz odredbe članka 121. Uvjeta, jer je na investitoru, odnosno potrošaču obveza da osigura prostoriju za smještaj toplinske podstanice. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, jer apelant nije ničim dokazao da je u skladu sa Uvjetima osigurao novi prostor za smještaj postrojenja podstanice.

8. Pored navedenog, Kantonalni sud je naveo da je bitno istaći da se potpunim napuštanjem koncepta društvene svojine i zasnivajući društveno ekonomske odnose na pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima, stvaraju pretpostavke da se međusobni odnosi između distributera toplinske energije (tuženog) i osoba koja su korisnici usluge grijanja, a istovremeno su vlasnici ili suvlasnici zajedničkih prostorija u kojima su smještena postrojenja podstanice za grijanje, urede na novim osnovama. Da je to tako, proizlazi iz odredbi Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) jer smještaj postrojenja podstanice u nečiji prostor zapravo predstavlja ograničenje za vlasnika, odnosno suvlasnika toga prostora u ostvarenju njegovih prava. Kantonalni sud je dalje istakao da bi sukladno 8. stavak 5. ZSP vlasnici imali pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva ali ta oblast tek trebati biti uređena posebnim zakonom u kojem će vlasnik, odnosno suvlasnik imati pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva. Također, Kantonalni sud je istakao da bi i u tom slučaju tužbeni zahtjev apelanta bio neutemeljen jer se zahtjeva uklanjanje postrojenja toplinske podstanice i predaja podrumske prostorije slobodne od sporne toplinske podstanice.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 063942 16 Rev od 9. ožujka 2017. godine revizija apelanta je odbačena.

Apelacijski navodi

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant tvrdi da tuženi bez ikakvog pravnog osnova drži u posjedu spornu podrumsku prostoriju, u kojoj je smještena toplotna podstanica a Kantonalni sud unatoč tome, na štetu apelanta, tuženom odobrava bespravno korištenje imovine apelanta i to samo iz razloga što je tuženi “javno poduzeće”. Dalje, apelant smatra da sama činjenica da je toplotna stanica instalirana 1972. godine, ne uskraćuje pravo apelantu na podnošenje vlasničke tužbe kada to god poželi a što je i učinio u ovom postupku. Dalje, apelant smatra da se povreda prava apelanta na pravično suđenje ogleda i u tome što je Kantonalni sud primijenio ZSP koji je stupio na snagu nakon podnošenja tužbe apelanta. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno odlučio o tužbenom zahtjevu koji apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije ni postavio niti je istovjetan sa tužbenim zahtjevom kojeg je prvostupanjski sud usvojio. U svezi sa povredom prava na imovinu, apelant tvrdi da je miješanje u pravo na imovinu nije bilo u skladu za zakonom, da oduzimanje i ograničavanje njegovog prava vlasništva nikada nije provedeno u zemljišnim knjigama, niti je izvršena eksproprijacija sporne prostorije niti je utvrđen javni interes niti je tuženi pružio dokaz u tom smjeru, zbog čega smatra da mu se na neustavan način onemogućava da koristi svoju imovinu. Najzad, apelant smatra da se povreda prava na nediskriminaciju ogleda u tome da je apelant u odnosu na druge vlasnike stanova i zajedničkih prostorija – podruma onemogućen u korištenju jer je tu podrumsku prostoriju uzurpirao tuženi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud prvo konstatira da je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da stoga konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 063942 16 GŽ 2 od 27. rujna 2016. godine protiv koje je apelant 18. studenog 2016. godine, tj u roku od 60 dana propisanom člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, podnio apelaciju broj AP 4366/16 .

15. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito što iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda jasno slijedi da je sporna podrumska prostorija sukladno članku 121. Uvjeta tuženom predana u posjed od strane ranijeg nositelja prava raspolaganja, upravljanja i korištenja na zgradi, da su apelant i drugi etažni vlasnici otkupom stanova na kojima su imali stanarsko pravo stupili u poziciju u kojoj se prije otkupa nalazio davatelj stana na korištenje, te da se toplotna podstanica, koja je kao to navodi apelant instalirana 1972. godine, iz sporne podrumske prostorije može izmjestiti o trošku etažnih vlasnika ali da apelant nije ničim dokazao da je u skladu sa Uvjetima osigurao novi prostor za smještaj postrojenja podstanice. Navedeno se, kako proizilazi iz obrazloženja osporene odluke, zapravo pojavljuje kao preduvjet udovoljavanju tužbenom zahtjevu apelanta. Zbog toga su neutemeljene apelantove tvrdnje da se tuženi nalazi bez osnova u posjedu sporne prostorije te da se apelantu onemogućava da koristi svoju imovinu. Nadalje, glede tvrdnji da je Kantonalni sud primijenio odredbe ZSP koji je stupio na snagu nakon podnošenja tužbe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda slijedi da su odredbe toga zakona korištene samo u cilju prikaza kako je sporno pitanje regulirano u trenutno važećem ZSP, ali da se ne može zaključiti da su te odredbe predstavljale osnov za donošenje osporene odluke. U kontekstu apelantovih tvrdnji da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev, Ustavni sud iz sadržaja izreke odluka Kantonalnog i Općinskog suda nije mogao zaključiti da postoji bilo što da ukazuje da su ti sudovi odlučivali izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva koji je u konačnici odbijen kao neutemeljen. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i obrazloženje presude Kantonalnog suda koja je dovoljno jasno i argumentirano obrazložena, kako u pogledu relevantnih odredbi procesnog, tako i materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

18. Naposljetku, glede navoda koje je apelant istakao u svezi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije iz kojih proizlazi da ih apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, uz obrazloženje da je u odnosu na druge vlasnike stanova i zajedničkih prostorija onemogućen u korištenju tih prostorija, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/17 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio