Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4593/18 (E. O.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4593/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-4593/18, rješavajući apelaciju Elvisa Osmanovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvis Osmanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 103806 18 Kž od 4. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvis Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Senada Kusturica, advokat iz Brčkog, podnio je 9. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 103806 18 Kž od 4. jula 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Napad na službeno lice u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 353. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo je prvostepeni sud pravilno utvrdio da molotovljev koktel predstavlja oružje, a time i da je ostvarena kvalifikatorna okolnost iz člana 353. stav 2. Krivičnog zakona. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 2. stav 1. tačka a) Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju i municiji) propisano da je oružje, između ostalog, i svaka druga naprava koja je namijenjena za samoodbranu, te da u članu 4. istog zakona, kojim je propisano šta se ne smatra oružjem, nije naveden molotovljev koktel. Pri tome, Apelancioni sud je zaključio da molotovljev koktel odgovara navedenoj definiciji oružja, a uzimajući u obzir svrhe u koje se koristi, kao i njegove karakteristike koje je pojasnio vještak kriminalističke struke u svom nalazu i mišljenju. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantu izrekao kaznu u minimalnom zakonom propisanom trajanju za predmetno krivično djelo, te da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne utvrdio sve okolnosti koje realno postoje na strani apelanta, a koje utiču na to da kazna bude manja ili veća (uključujući i olakšavajuće okolnosti da apelant nije ranije osuđivan, da je mlađe lice, nezaposlen, lošeg imovnog stanja i da živi u domaćinstvu zajedno sa drugim članovima svoje porodice). Apelacioni sud je istakao da se ne može cijeniti kao olakšavajuća okolnost to što nije nastupila nikakva posljedica, jer je povrijeđivanje policijskih službenika izbjegnuto iz razloga što su se policijski službenici skolnili u stanu kada su vidjeli da apelant prema njima baca molotovljev koktel. Također, Apelacioni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost pravilno cijenio upornost apelanta u izvršenju krivičnog djela, jer je policijski službenik E. M. dva puta glasno izdao naredbu apelantu da odbaci molotovljev koktel, po kojoj naredbi apelant nije postupio. U konačnici, Apelacioni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio propuste na koje se žalbom neosnovano ukazuje, kao ni povrede Krivičnog zakona.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da redovni sudovi nisu mogli utvrditi da je molotovljev koktel oružje i da je apelant počinio navedeno krivično djelo, jer nisu primijenili odredbu člana 6. Zakona o oružju i municiji, kojom je utvrđeno šta je oružje. Nadalje, apelant smatra da je visina kazne prestroga, te da redovni sudovi od olakšavajućih okolnosti nisu cijenili da nije nastupila nikakva posljedica, da je apelant neosuđivan, da je jedini hranilac porodice i da se izdržavaju od njegovog povremenog rada. Također, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu mogli kao otežavajuću okolnost utvrditi upornost apelanta izraženu prilikom ugrožavanja zaštićenog dobra, odnosno javnog reda, jer službeno lice nije izreklo dva upozorenja. Osim toga, apelant ističe da je navedenim radnjama učinjena povreda odredaba Krivičnog zakona na njegovu štetu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na način koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević