Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6071/18 (R. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6071/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6071/18, rješavajući apelaciju Raifa Salamovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Raif Salamović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 030679 15 Gž od 17. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 030679 14 P 2 od 17. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raif Salamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tinje Gornje, kojeg zastupa Mihada Bašić advokat iz Srebrenika, podnio je 31. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 030679 15 Gž od 17. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 030679 14 P 2 od 17. februara 2015. godine.
2. Na prijedlog sutkinje Seade Palavrić, Ustavni sud je donio odluku da ona neće učestvovati u radu i odlučivanju, zbog postojanja razloga iz člana 90. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (M.Č.) na način da je ustanovljeno pravo služnosti puta prolazom pješice i provozom motornih vozila (nužni prolaz) za određenu tužiteljevu nekretninu preko određene apelantove nekretnine, što je apelant dužan trpjeti, te je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu da se predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu upišu kao svojina i posjed tužitelja sa dijelom ½. Takođe, određena je mjera osiguranja kojom je obavezan apelant da se uzdržava od bilo kakvog ometanja tužitelja da pješice i provozom motornih vozila prolazi od magistralnog puta do svoje nekretnine, te je određeno da mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj kupio određenu nekretninu koja nije imala pristupni put sa regionalnog puta Orašje-Tuzla, da je prilikom kupovine parcele tužitelj postigao dogovor sa apelantom da mu doveze iz inostranstva putničko vozilo marke, a da će mu apelant zauzvrat dozvoliti stalni prolaz do njegove nekretnine, te da je došlo i do realizacije tog dogovora. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj koristio apelantovu nekretninu radi prolaza do svoje nekretnine sve dok mu to apelant nije zabranio, zbog čega je tužitelj protiv njega vodio postupak radi smetanja posjeda puta, u kom postupku je utvrđeno navedeno smetanje i naloženo apelantu da se uzdrži od daljeg smetanja tužitelja u prolazu do svoje nekretnine, što apelant nije ispoštovao te je tužitelj podnio tužbu radi utvrđivanja prava služnosti nužnog prolaza. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj sa javnog puta Tuzla-Orašje do svoje nekretnine jedino može doći preko apelantove nekretnine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da to ne predstavlja nepotrebno i preveliko opterećenje apelantovog poslužnog dobra, s obzirom da se jedino na taj način može postići svrha tužiteljeve nekretnine na kojoj je izgradio porodičnu kuću i pomoćne objekte, iz razloga što su alternativni pravci kojim bi tužitelj mogao pristupiti na svoju nekretninu znatno duži i zahtjevali bi da tužitelj napravi most preko rijeke, što bi od njega iziskivalo velika materijalna ulaganja. Kantonalni sud je pritom naglasio da navedeno nije u suprotnosti sa principom da stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina, sadržanim u odredbi člana 56. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, s obzirom da je apelantova nekretnina u naravi pristupni put, te da se osnivanjem stvarne služnosti nužnog prolaza u korist tužitelja ne umanjuje vrijednost apelantove nekretnine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević