Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4789/18 (M.V.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4789/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4789/18, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 224129 18 Rev od 6. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ognjen D. Đurić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 224129 18 Rev od 6. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog („Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka) o otkazu ugovora o radu iz tehnoloških, organizacionih i ekonomskih razloga, da se tuženi obaveže da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto „savjetnik direktora za poreze i predstavnik kompanije za odnose sa državnim institucijama“ ili drugo radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom, da joj isplati naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose po osnovu rada, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. (Osim toga, drugostepenom presudom je ukinuta prvostepena presuda, u dijelu u kojem je apelantica obavezana da tuženom vrati otpremninu u određenom novčanom iznosu, shodno odredbama člana 227a. Zakona o parničnom postupku).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženi Pravilnikom o sistematizaciji i organizacijih radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 19. marta 2015. godine ukinuo radno mjesto na kojem je apelantica bila zaposlena, nakon čega joj je ponudio zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima na radno mjesto „računovođa“, koje apelantica nije prihvatila. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantica u reviziji istakla da je mogla biti raspoređena na druga radna mjesta, ali da nije dokazala da su radna mjesta na koja se pozvala bila slobodna u momentu kada je njoj otkazan ugovor o radu, odnosno da su na tim radnim mjestima ostali zaposlenici koji ne ispunjavaju uslove stručne spreme utvrđene za ta radna mjesta. Vrhovni sud je istakao da nisu tačni navodi revizije da iz iskaza svjedoka M. S. proizilazi da su sva ta radna mjesta bila slobodna, jer je svjedok naveo da je jedino slobodno bilo radno mjesto koje je i ponuđeno apelantici, dok za radna mjesta „načelnika za analize" i „šefa računovodstva", nije naveo da su bila slobodna, već da se za ta radna mjesta tražilo poznavanje ruskog jezika, odnosno posjedovanje sertifikata za računovođu, što apelantica nije tvrdila da poznaje, odnosno da posjeduje. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da Pravilnikom iz 2015. godine jeste predviđen veći broj zaposlenika u odnosu na Pravilnik iz 2012. godine, ali da to, samo po sebi, ne znači da je postojalo slobodno radno mjesto na koje je apelantica mogla biti raspoređena. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je tuženi, u roku od godine dana od otkazivanja ugovora o radu apelantici, primio u radni odnos lica koja su imala istu stručnu spremu kao i apelantica, ali da obaveza poslodavca da se otpuštenom radniku ponudi zaposlenje u slučaju kada namjerava da zaposli nove radnike postoji kada je ugovor o radu otkazan za više od 10 % ukupnog broja zaposlenih, što u konkretnom nije bio slučaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te smatra da je povrijeđen član 7. tačka i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 23. stav 2. Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Apelantica, između ostaloga, navodi da je izjavljivanje revizije inicirala proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane drugostepenog suda, ali da je Vrhovni sud ispitivao pobijanu presudu na štetu apelantice, van granica razloga navedenih u reviziji i da je utvrdio novo činjenično stanje na temelju činjeničnog i dokaznog materijala koji nije stajao na raspolaganju prvostepenom i drugostepenom sudu. Apelantica ističe da se navedeno ogleda u tome da je Vrhovni sud u revizionom postupku vršio „preocjenu“ ranije utvrđenih činjenica, te izveo zaključak da apelantica nije dokazala da je bilo slobodnih radnih mjesta koja odgovaraju njenoj stručnoj spremi, odnosno da nije dokazala da ispunjava propisane uslove za navedena radna mjesta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom,dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Što se tiče navoda apelantice kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisana u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević