Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6126/18 (S. K.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6126/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-6126/18, rješavajući apelaciju Slavka Kopuza, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Kopuz protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 085563 18 Rev od 20. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 085563 17 Gž 2 od 9. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 085563 15 P 3 od 27.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Kopuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Dane Končar advokat iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 085563 18 Rev od 20. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 085563 17 Gž 2 od 9. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 085563 15 P 3 od 27. marta 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu kao vlasniku, zbog nemogućnosti da mu vrati i preda u posjed privremeno oduzeti putnički automobil, isplati njegovu novčanu vrijednost od 37.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između apelanta kao kupca i S.T. kao prodavca zaključen ugovor o prodaji predmetnog motornog vozila za cijenu od 37.000,00 KM, da je vozilo predato apelantu na korištenje i u svojinu ali je ostalo registrovano na ime S.T. Nadalje je utvrđeno da je predmetno vozilo oduzeto na osnovu naredbe suda u krivičnom postupku o čemu je izdata potvrda o oduzimanju vozila za S.K, pa je apelant podnio krivičnom sudu zahtjev za vraćanje u posjed oduzetog vozila, koji zahtjev je sud odbio uz obrazloženje da je vozilo bilo predmet krađe, te da je vraćeno stvarnom vlasniku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 127. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da se vozilo ne nalazi u posjedu tužene, pa se samim tim tužena ne može obavezati ni da nadoknadi apelantu punu vrijednost predmetnog motornog vozila. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 138. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da će se predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti, vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne služe kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje zakonom propisani razlozi za njihovo oduzimanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetno vozilo vraćeno stvarnom vlasniku od kojeg je ukradeno, iz kog razloga nema odgovornosti tužene da apelantu nadoknadi štetu temeljem odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bez obzira na činjenicu što apelant niti neko teće lice nije u krivičnom postupku oglašeno krivim za krađu. Takođe je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 132. stav 3. ZKP, koja propisuje da se predmet oduzet od fizičkog odnosno pravnog lica ne može prodati, pokloniti niti se može s njim na drugi način raspolagati, obzirom da to in concreto nije bio slučaj, nego je vozilo vraćeno vlasniku od kojeg je i ukradeno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da predmetno vozilo nije moglo biti trajno oduzeto bez pravosnažne osuđujuće presude u krivičnom postupku. Osim toga, apelant smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi ih potkrijepio, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević