Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6917/18 (I.Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6917/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-6917/18, rješavajući apelaciju I. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. Š.

protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 056757 18 Gž od 29. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojković advokat iz Doboja, podnio je 24. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 056757 18 Gž od 29. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da tužitelju (S.Š.) pripada pravo posjeda u idealnom dijelu od 7/24 na nekretnini označenoj po novom premjeru sa "Kućište grad", kuća i zgrade i dvorište, što su prvotuženi (apelant) i drugotuženi (J.Š.) dužni priznati te trpiti da se tužitelj uknjiži na predmetnoj nekretnini sa navedenim suposjedničkim dijelom, na način što će se upisani suposjednički dio apelanta na predmetnoj nekretnini smanjiti i apelant upisati sa suposjedničkim dijelom od 5/8 (odnosno 15/24), dok će drugotuženi ostati upisan sa dijelom od 1/12 (odnosno 2/24). Također, obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo da je predmet spora stambeno poslovni objekat (prizemlje i sprat), da tužitelj i drugotuženi na spratu kuće drže i koriste ½ kuće a da apelant koristi drugu polovinu sprata kuće i dograđeni dio (iznad radionice i prolaza), da je u prizemlju navedenog objekta na desnoj strani poslovni prostor tužitelja i drugotuženog a na lijevoj strani apelantov poslovni prostor. Dalje je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj na predmetnoj nekretnini u zemljišnokjnižnom ulošku upisan sa suvlasničkim dijelom 7/24, te apelant sa dijelom 5/8 i drugotuženi sa dijelom 1/12, dok je na istoj nekretnini u posjedovnom listu tužitelj upisan kao suposjednik sa dijelom 2/12, apelant sa dijelom 9/12, te drugotuženi sa dijelom 1/12. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik bila upisana majka apelanta sa dijelom 1/1, te da se na osnovu ugovora od 28. decembra 1970. godine na 1/8 predmetne nekretnine uknjižio Dž.H, a apelantova majka ostala sa dijelom 1/8. Također, prvostepeni sud je utvrdio da je Z.H. (nasljednica Dž.H. sa dijelom 1/1) ugovorom od 11. oktobra 2000. godine prodala majci tužitelja i drugotuženog (R.Š.) poslovni prostor u prizemlju predmetne nekretnine, te da je tužitelj nakon smrti majke proglašen za njenog zakonskog nasljednika sa dijelom 1/1. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da su na predmetnoj nekretnini tužitelj i drugotuženi na osnovu ugovora o poklonu od 28. oktobra 1982. godine upisani sa po 1/12 dijela, a njihova majka sa dijelom 1/12, te da je apelant na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 1984. godine upisan kao suvlasnik sa dijelom 5/8. Prvostepeni sud je utvrdio da ugovori od 28. decembra 1970. godine i od 11. oktobra 2000. godine nisu sadržavali oznake predmetne nekretnine po novom premjeru i da nisu provedeni u katastarskom operatu, već samo u zemljišnoj knjizi, te da je zbog toga došlo do razlike u upisanim suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima parničnih stranaka. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da tužitelju na osnovu navedenih ugovora pripada pravo suposjeda u istom idealnom dijelu kako je upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, te da je tužitelj dokazao da i sada ima uknjiženo pravo suposjeda kako na dograđenom dijelu objekta tako i na preostalom dijelu nekretnine, ali sa manjim udjelom od onog koji mu pripada po osnovu navedenih ugovora (čl. 26. i 28. Zakona o stvarnim pravima).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nemoguće da stranke budu upisane u katastarskom operatu na „starom“ i dograđenom dijelu objekta sa istim obimom prava s kojim su upisane u zemljišnoj knjizi na „starom“ dijelu objekta, budući da tužitelj i drugotuženi nisu vlasnici i posjednici dograđenog dijela objekta. Apelant navodi da su on i tužitelj troškove geodetskog vještačenja platili u iznosu od po 300,00 KM, a da je Okružni sud obavezao apelanta da tužitelju na ime troškova vještačenja plati iznos od 600,00 KM, kao i PDV iako tužitelj i njegov punomoćnik nisu obveznici PDV-a niti je punomoćnik tužitelja postavio zahtjev za plaćanjem PDV-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6917/18 (I.Š.) | Sudska praksa | Aktio