Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4995/18 (P. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4995/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4995/18, rješavajući apelaciju Pana Šavije, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pane Šavija protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 002409 18 Rev od 29. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pane Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 31. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002409 18 Rev od 29. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena (Federacija BiH) obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznosi na ime naknade štete na uništenim privrednim i stambenim objektima, na nekretninama, te na voćnim kulturama, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena 14. maja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske FBiH kojom je objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta obuhvaćenog Odlukom i da je ušla u posjed predmetnih nekretnina, te da je navedenom izgradnjom devastirala apelantovu imovinu. Također, Vrhovni sud je naveo da je tužena 6. novembra 2003. godine donijela odluku kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona Središta za borbenu obuku Vojske FBiH na području općine Glamoć. Dalje je Vrhovni sud naveo da su Dom za ljudska prava 5. decembra 2002. godine u predmetu broj CH/99/2434 i dr. (apelant i dr. protiv tužene), a potom i Ustavni sud 13. decembra 2007. godine u istom predmetu, donijeli odluke o daljnjim pravnim lijekovima, naredivši tuženoj da angažovanjem vještaka dostavi strankama u postupku izvještaj u kojem će predložiti iznos naknade u vezi sa svakim pojedinim podnosiocem prijave, pa tako i za apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su redovni sudovi utvrdili da je tužena u cijelosti postupila po navedenim odlukama Doma za ljudska prava i Ustavnog suda i isplatila apelantu utvrđeni novčani iznos na ime glavnice (277.625,00 KM) i zakonskih zateznih kamata (27.443,69 KM). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da je tužena apelantu namirila cjelokupnu pričinjenu štetu (pa i onu koja je predmet spora), a da apelant nije dokazao suprotno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije pogriješio kada je odluku donio u sjednici vijeća, s obzirom da će drugostepeni sud donijeti odluku na osnovu održane rasprave samo ako ocijeni da je potrebno zakazati i održati raspravu pred tim sudom (član 4. u vezi sa članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drogostepeni sud svoju odluku donio prihvatajući kao pravilna i potpuna utvrđenja prvostepenog suda, odnosno nije utvrdio drugačije činjenično stanje od onog u prvostepenoj presudi, te da s tog aspekta ne postoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, te da nije bio dužan cijeniti sve istaknute žalbene navode (čl. 221. i 231. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio da su apelantove nekretnine izvlaštene, bez da je zakazao glavnu raspravu na kojoj bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje od onoga u prvostepenoj presudi, te da je proizvoljno naveo da je apelantu isplaćena cjelokupna šteta. Apelant navodi da je plaćanje izvršeno samo u odnosu na štetu nastalu „nekorištenjem objekata“, što nije predmet ovog spora, te da nije tačno da je apelant bio dužan dokazati da tužena nije isplatila štetu. Apelant navodi da drugostepeni sud nije ocijenio žalbeni navod da tuženi dokaze o isplati štete nije predložio na pripremnom ročištu, a nije učinio vjerovatnim postojanje opravdanih razloga zbog kojih te dokaze nije predložio na pripremnom ročištu, te da zbog toga nije jednak pred zakonom sa tuženim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4995/18 (P. Š.) | Sudska praksa | Aktio