Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5885/18 (H. Z.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5885/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5885/18, rješavajući apelaciju Hasiba Zekotića, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka
a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasib Zekotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 O 005001 18 Gž 4 od 13. rujna 2018. godine i Dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 O 005001 18 O5 od 9. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Zekotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, koga zastupa Hajrudin Pokvić, odvjetnik iz Bugojna, podnio je 23. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 O 005001 18 Gž 4 od 13. rujna 2018. godine i Dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 O 005001 18 O5 od 9. travnja 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno dopunsko rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 9. travnja 2018. godine kojim je utvrđeno da novopronađenu imovinu iza ostavitelja H.Z. čine određene nekretnine, pobliže navedene u izreci rješenja, te su za zakonske nasljednike proglašeni apelant i ostala lica sa dijelovima kako je to pobliže opisano u izreci rješenja.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, na prijedlog pojedinih zakonskih nasljednika, donio dopunsko rješnje o nasljeđivanju kojim je prema ranijem rješenju o nasljeđivanju uručio naknadno pronađene nekretnine zakonskim nasljednicima prema zakonskim nasljednim dijelovima, s obzirom da su se svi zakonski nasljednici primili nasljednih dijelova. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 251. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem sud neće ponovo provoditi ostavinsku raspravu, nego će imovinu novim (dopunskim) rješnjem rasporediti na osnovu prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika nije odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku. Također, da je stavkom 2. istog članka propisano da u situaciji kad prije nije vođena ostavinska rasprava, sud će je provesti po službenoj dužnosti samo ako su pronađene nekretnine ili sa njima izjednačena prava. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su se svi zakonski nasljednici primili svojih zakonskih nasljednih djelova, da je nakon provedenog ostavinskog postupka doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim je uručena imovina zakonskim nasljednicima prema pripadajućim zakonskim nasljednim djelovima, kao i da je rješenje o nasljeđivanju pravomoćno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostupanjski sud trebao zakazati i održati ročište prije donošenja dopunskog rješenja, kako bi se nasljednici mogli očitovati po prijedlogu za donošenje dopunskog rješenja. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant je naveo da je zanemarena činjenica da se raniji ostavinski postupak, u kome su uvažavane žalbe apelanta, vodio dugi niz godina, te iako se svaki nasljednik u ranijim postupcima prihvatio svoga dijela, apelant je tijekom postupka osporavao pravo ostalih nasljednika, iz kog razloga je skupa sa ostalim nasljednicima trebao biti pozvan da se izjasni na podneseni prijedlog za donošenje dopunskog rješenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević