Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6157/18 (S. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6157/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6157/18, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 690306 18 Pžp od 9. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 690306 18 Pr od 13. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Tomislav Brekalo advokat iz Mostara, podnio je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 690306 18 Pžp od 9. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 690306 18 Pr od 13. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom ostvario kontakt sa metalnom ogradom mosta, pri čemu se ograda srušila a apelantovo vozilo sletilo u rijeku, te je nastupila materijalna šteta na vozilu i ogradi (koje činjenice apelant nije ni osporavao). Naime, Općinski sud je naveo da je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je na kolovozu bilo snijega, te da apelant prilikom ulaska u blagu krivinu nije prilagodio brzinu motornog vozila stanju puta, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i drugim saobraćajnim uslovima kako bi se vozilo moglo blagovremeno zaustaviti pred ogradom mosta kao preprekom koju je u takvim uslovima mogao predvidjeti (a kojoj je prethodilo suženje kolovoza), te zaključio da je iz tog razloga i došlo do pomenute saobraćajne nezgode.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon ocjene kako dokaza optužbe (zapisnika o izvršenom uviđaju, print trake alko testa, fotodokumentacije, saslušanja policijskog službenika A.H, pregleda izrečenih kazni i zaštitnih mjera) tako i dokaza odbrane (vještačenja i iskaza vještaka saobraćajne struke F.K, iskaza svjedoka Dž.P. i apelantovog iskaza) iznio jasne razloge zbog kojih smatra da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, te istakao da taj sud prihvata razloge prvostepenog suda. U vezi sa vještačenjem putem vještaka saobraćajne struke F.K, koje je predloženo i provedeno od strane apelanta, Kantonalni sud je naveo da to vještačenje nije obavljeno u skladu sa odredbom člana 110. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), s obzirom da nije izvršeno na osnovu pisane naredbe izdate od strane optužbe ili suda, pa se iz tog razloga ne može koristiti kao dokaz u postupku, niti se na takvom dokazu može zasnivati sudska odluka, te naglasio da bi suprotno postupanje, u skladu sa odredbom člana 11 stav 2. ZKP, predstavljalo bitnu povredu odredaba ZKP. Takođe, Kantonalni sud je naveo da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo niti načelo jednakog postupanja, s obzirom da je sud postupao sa jednakim tretmanom i prema optužbi kao i prema odbrani, kao i da je odbrana imala mogućnosti da iznosi svoje dokaze, te s tim u vezi još jednom ukazao da je vještačenje po vještaku F.K. nezakonit dokaz i da se na njemu ne može zasnovati sudska odluka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o prekršajima Federacije BiH i odredbe ZKP.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6157/18 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio