Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2144/18 (Z. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2144/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2144/18, rješavajući apelaciju Zdenka Baja, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Bajo protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 057426 15 Gž od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 057426 15 Gž od 26. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji glasi:
-da je tužena (Republika Srpska) putem svog organa OT Bijeljina izdala neustavnu i nezakonitu usmenu naredbu, koju je sprovodila putem sudske policije „da se tužiocu zabrani pristup u OT Bijeljina“ čime je nezakonito oduzela apelantova prava, garantovana članovima 16. i 48. Ustava RS, te da se obaveže da apelantu isplati novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti;
-da je tužena 5. septembra 2012. godine putem svojih organa OT Bijeljina, Sudske policije i MUP-a spriječila apelanta da na zakonitom propisan način podnese krivičnu prijavu u OT Bijeljina, lišila ga slobode i nezakonito zadržala u pritvoru od 14:10 do 01:30 sati 6. septembra 2012. godine, ne izvedevši ga pred sud u roku od najkasnije 12 sati, čime je prekršila pravo ličnosti, te da se obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove;
-da je tužena 23. juna 2011. godine putem svojih organa OT Bijeljina, Sudske policije i MUP-a spriječila apelanta da na zakonom propisan način podnese krivičnu prijavu u OT Bijeljina, lišila ga slobode i nezakonito zadržala u pritvoru od 14:30 do 19:00 sati, ne izvedevši ga pred sud u roku od najkasnije 12 sati, čime je prekršila pravo ličnosti, te da se obaveže da apelantu isplati novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove;
-da je tužena kreirala i pustila u promet dokument, presudu prekršajnog suda 801 Pr 000670 10 Pr od 12. avgusta 2010. godine, sa lažno ovjerenim sadržajem, odnosno lažnim pečatom pravosnažnosti, te da se obaveže da isplati apelantu novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti; -da se naredi tuženoj da prekine sa radnjama koje povređuju apelantovo pravo ličnosti, odnosno sa primjenom neustavne i nezakonite naredbe o zabrani pristupa u OT Bijeljina u skladu sa članom „Zahtjev da se prestane sa povredom prava ličnosti “ZOO pod prijetnjom plaćanja određenog novčanog iznosa po svakom danu nepoštovanja naredbe, te je odbačen utvrđujući dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji glasi:
-da je Osnovni sud u Bijeljini utvrdio da tužena nikada nije uručila apelantu pismeno rješenje o zabrani pristupa u OT Bijeljina, niti je omogućila pravo žalbe na takvu odluku; -da je Osnovni sud u Bijeljini utvrdio da je rješenje 801 Pr 00670 10 Pr od 12. avgusta 2010. godine nikada nije postalo pravosnažno, s obzirom da je 22. decembra 2010. godine odlukom Okružnog suda u Bijeljini 801 Pr 000670 10 Pžp postupak obustavljen.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio odluku kao u izreci, te da taj sud prihvata kao pravilne razloge koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju svoje odluke. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio kao neosnovan prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva jer nije dokazao navode o postojanju predmetne štete, da mu je štetu pričinila tužena, te visinu štete, a što je bio u obavezi shodno čl. 7. i čl 123. Zakona o parničnom postupku. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbacio utvrđujući dio apelantovog tužbenog zahtjeva, jer shodno članu 54. Zakona o parničnom postupku nije našao u čemu se ogleda apelantov pravni interes da se utvrdi postojanje usmene naredbe Tužilaštva, kao i činjenice da navedeno rješenje prekršajnog odjeljenja Osnovnog suda u Bijeljini nije postalo pravosnažno, budući da navedene činjenice tužena a ni Glavni okružni tužilac ne osporavaju, a postojanje pravnog interesa je neophodno za postavljanje utvrđujućeg tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelantovih navoda proizlazi da je apelant, u suštini, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, te da smatra da su te odluke rezultat nezakonitog rada sudije Ž.V., sudskog vijeća Okružnog suda, policije i Okružnog tužilaštva u Bijeljini. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., pravo na imovinu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni i prava garantovana članom 16. i 48. Ustava RS itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge ta svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnsot u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević