Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-656/17 (A. D., H. D. i F. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obustava postupka - apelant umro
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-656/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 656/17, rješavajući apelaciju Amira Duratovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačke b) i d), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 63. stav (1) tačka c) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Amira Duratovića i Fehima Duratovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3. novembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Amiru Duratoviću i Fehimu Duratoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Amiru Duratoviću i Fehimu Duratoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Duratovića i Fehima Duratovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3.
novembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 002098 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 002098 14 P 2 od 19. novembra 2014.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Halide Duratović koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3. novembra 2016.
godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 002098 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 002098 14 P 2 od 19. novembra 2014. godine zbog toga što je apelantica umrla.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Duratović, Halida Duratović i Fehim Duratović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3. novembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 002098 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 002098 14 P 2 od 19. novembra 2014. godine.
2. Punomoćnik apelanata je podneskom od 20. februara 2019. godine dostavio punomoć za zastupanje prvoapelanta i trećeapelanta pred Ustavnim sudom, te ujedno obavijestio Ustavni sud da je drugoapelantica Halida Duratović preminula, pa je predložio da se postupak po apelaciji u odnosu na drugoapelanticu obustavi.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od pravnog zastupnika tužiteljice A. Đ. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 30. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su 11. i 12. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužiteljica je 20. augusta 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv prvoapelanta i drugoapelantice radi utvrđenja bračne stečevine.
7. Općinski sud je donio Presudu broj 22 0 P 002098 08 P od 31. augusta 2010. godine kojom je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant tokom trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu pobliže označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: bračna stečevina), na kojoj je izgrađena porodična kuća, upisana na ime drugoapelantice sa dijelom 1/1. Stavom II izreke presude je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na bračnoj stečevini sa dijelom 1/2, da je drugoapelantica dužna trpjeti upis suvlasničkog dijela tužiteljice i nadoknaditi joj parnične troškove. Tužiteljicin tužbeni zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu čini pokretna imovina (putnički automobil), te preostali zahtjev za dosudu parničnih troškova je odbijen (stav III izreke). Tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu zaključen 22. marta 2007. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu) između prvoapelanta kao poklonodavca i drugoapelantice kao poklonoprimca, kojim je prvoapelant poklonio drugoapelantici porodičnu kuću, iznad 1/2 dijela i utvrđenje da je drugotužena suvlasnik sa 1/2 dijela na predmetnoj kući je odbačen (stav IV izreke).
8. Odlučujući o žalbama apelanata, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 22 0 P 002098 10 Gž od 18. marta 2014. godine kojim je, po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu u pobijanom dijelu, u izreci st. I i II ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da svi članovi porodične zajednice kao sticaoci moraju biti obuhvaćeni tužbom jer je njihovo prisustvo u parnici nužno. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica tužbom nije obuhvatila trećeapelanta kao lice koje je stjecalo u spomenutoj porodičnoj zajednici.
9. Kantonalni sud je rješenjem od 28. aprila 2014. godine pozvao tužiteljicu da tužbu od 20. augusta 2008. godine dopuni u skladu sa uputama iz rješenja od 18. marta 2014. godine. Tužiteljica je 13. maja 2014. godine postupila po nalogu suda na način da je kao tuženog označila i trećeapelanta.
10. Općinski sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj 22 0 P 002098 14 P 2 od 19. novembra 2014. godine kojom je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant tokom trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu na kojoj je izgrađena porodična kuća koja je upisana na ime drugoapelantice sa dijelom 1/1. Stavom II izreke presude je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na bračnoj stečevini sa dijelom 1/2, slijedom čega je drugoapelantica dužna trpjeti upis suvlasničkog dijela tužiteljice i nadoknaditi joj parnične troškove. Istom presudom Općinski sud je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da bračnu stečevinu čini i pokretna imovina (putnički automobil) i na utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu i određivanje brisanja uknjižbe prava vlasništva drugoapelantice na porodičnoj kući iznad 1/2 dijela i utvrđenje da je drugoapelantica suvlasnik porodične kuće sa 1/2 dijela u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanticu odbacio, a u odnosu na trećeapelanta odbio.
11. Općinski sud je naveo da je tužiteljica u činjeničnom opisu tužbe navela da je sa prvoapelantom 6. februara 1997. godine sklopila brak i da su u toku bračne zajednice kupili građevinsku parcelu i na njoj sagradili porodičnu kuću. Tužiteljica je navela da je bračna zajednica trajala do 28. septembra 2007. godine kada je brak razveden. Tužiteljica je dalje navela da su ona i prvoapelant u vrijeme gradnje porodične kuće bili u radnom odnosu i da su svoju zaradu u cijelosti ulagali u izgradnju porodične kuće. Osim toga, navela je da je prvoapelant u navedenom periodu podigao više manjih kredita koje je utrošio u izgradnju porodične kuće pored svoje plaće, da je izgradnja trajala 6-7 godina, da je ona sve vrijeme fizički učestvovala u gradnji kuće, te da su predmetnu kuću dovršili 2007. godine. Nadalje, tužiteljica je u tužbi navela da je prvoapelant, nakon razvoda braka, u namjeri da osujeti ili oteža ostvarivanje njenih prava po osnovu bračne stečevine, sa drugoapelanticom, svojom majkom, zaključio ugovor o poklonu kojim joj je poklonio porodičnu kuću. Smatra da je predmetni ugovor ništav. Apelanti su u odgovoru na tužbu naveli da je prvoapelant bio zaposlen sve vrijeme trajanja bračne zajednice, a tužiteljica svega oko godinu dana, te da su oboje ostvarivali minimalnu zaradu, zbog čega nisu mogli graditi kuću vlastitim sredstvima. Smatraju da tužiteljica time što nije ulagala u gradnju kuće, niti je imala bilo kakav drugi doprinos, nije mogla steći suvlasništvo na porodičnoj kući.
12. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, utvrdio da su tužiteljica i prvoapelant radom, za vrijeme trajanja bračne zajednice, stekli bračnu stečevinu uz finansijsku pomoć drugoapelantice i trećeapelanta, da je ta pomoć u naravi bila poklon učinjen za tužiteljicu i prvoapelanta za vrijeme trajanja bračne zajednice u smislu člana 251. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ). Općinski sud je, na osnovu izjava parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, stekao uvjerenje da je porodična kuća građena za tužiteljicu i prvoapelanta u namjeri da sa njima nastave živjeti i drugoapelantica i njena majka, kao i da su predmetnu kuću gradili sa problemom oko osiguravanja novčanih sredstava zbog čega je bila neophodna pomoć bliže porodice, kao i pomoć prijatelja prilikom izgradnje porodične kuće. Takvom uvjerenju suda doprinijela je i činjenica da je prvoapelant sklopio ugovor o kupovini predmetne parcele, da se uknjižio kao vlasnik, ishodio sve neophodne saglasnosti za izgradnju porodične kuće, nabavljao materijal i radnike i podizao kredite. Osim toga, takvom uvjerenju suda doprinijelo je i nesporno ulaganje tužiteljice i prvoapelanta u predmetnu imovinu svojim vlastitim radom i zaradama. Općinski sud je ocijenio da je, bez obzira na nespornu okolnost, finansijsku pomoć drugoapelantice i trećeapelanta, ta finansijska pomoć bila poklon tužiteljici i prvoapelantu jer to proizlazi iz svih dokazanih i relevantnih činjenica tokom postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da iz namjene poklona ne proizlazi da su drugoapelantica i trećeapelant željeli učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova, odnosno prvoapelantu.
13. Tužiteljicin tužbeni zahtjev koji je bio usmjeren na utvrđenje da bračnu stečevinu čini i pokretna imovina – jedan automobil, kao i na utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu, Općinski sud je odbacio u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanticu, s obzirom na to da je o tim tužbenim zahtjevima pravosnažno presuđeno presudom tog suda od 31. augusta 2010. godine. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećeapelanta zbog nepostojanja pasivne legitimacije.
14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 22 0 P 002098 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3. novembra 2016. godine, kojom je žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u st. I i II izreke tako što je utvrdio da bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta čini 1/2 porodične kuće, te utvrdio da je tužiteljica suvlasnik te imovine sa dijelom 1/4 (umjesto sa dijelom 1/2), te u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezao svaku stranku da snosi svoje troškove koje su imale u predmetnoj parnici. U ostalom dijelu je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
15. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ocijenivši da je prvostepeni sud zauzeo pogrešan pravni stav o tome za koga je kuća građena. Naime, prvostepeni sud smatra da trećeapelant jeste učestvovao u izgradnji porodične kuće sa svojim novčanim sredstvima i radom kada bi dolazio, da je i drugoapelantica doprinijela u izgradnji kuće obavljajući uobičajene poslove za ženu, a da je opisani doprinos poklon roditelja prvoapelantu i tužiteljici kao sinu i snahi. U navedenoj situaciji neuvjerljiv je stav prvostepenog suda da su drugoapelantica i trećeapelant doprinosili pri gradnji kuće samo za prvoapelanta i tužiteljicu, da je njihovo učešće u izgradnje kuće njihov poklon sinu i snahi, jer je logičnije da su kuću gradili i za sebe, jer drugi stambeni prostor za život u Sanskom Mostu nisu imali.
16. Kantonalni sud je ocijenio da provedeni dokazi ukazuju da je predmetna imovina bračna stečevina tužiteljice i prvoapelanta kao supružnika, te drugoapelantice i trećeapelanta kao supružnika, koju su stjecali u porodičnoj zajednici. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju postojala porodična zajednica, što proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, tužiteljica i prvoapelant su prije izgradnje porodične kuće živjeli zajedno sa drugoapelanticom i njenom majkom, da je tužiteljica stjecala prihode po osnovu rada oko pet godina, a prvoapelant je bio konstantno u radnom odnosu, a da je trećeapelant bio na radu u Njemačkoj. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su tužiteljica i apelanti obavljali zajedno poslove u jednom domaćinstvu, jedno vrijeme držali ovce, da su planirali i realizirali kupovinu zemljišta namijenjenog za izgradnju porodične kuće, da je kuća građena s namjerom da u njoj žive tužiteljica, prvoapelant, drugoapelantica, njena majka, a od 2003. godine kada je penzioniran u kući živi i trećeapelant.
17. Nakon što je bračna zajednica prestala, tužiteljica je ovlaštena da prema ostalim članovima porodične zajednice traži svoj udio u stečenoj imovini kada je on postao sporan, a koji se utvrđuje prema kriterijima za stjecanje suvlasništva (dokazani faktički doprinos) prema čl. 15, 21. i 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, u vezi sa čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. PZ. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta čini 1/2 predmetnih nekretnina, tj. kuće i zemljišta na kojem je kuća izgrađena, što je detaljno označeno u pobijanoj presudi, a druga polovina je bračna stečevina drugoapelantice i trećeapelanta, koja imovina je stjecana u porodičnoj zajednici. Izražen suvlasnički dio samo tužiteljice u odnosu na cijelu kuću i zemljište iznosi 1/4 (a ne 1/2 kako je odlučeno prvostepenom presudom), pa je u skladu sa navedenim Kantonalni sud uvažio žalbu apelanata.
18. Pri tome, Vrhovni sud je posebno ukazao da je sporno pitanje da li je predmetna imovina bračna stečevina (u presuđenom dijelu) ili je imovina porodične zajednice i u kojem obimu je tužiteljica doprinosila toj zajednici. Imajući u vidu činjenicu da je predmetna imovina bila upisana na prvoapelanta koji je bio tužiteljicin suprug, Vrhovni sud je ocijenio da je ta imovina bračna stečevina jer je stečena radom bračnih drugova. Međutim, u odnosu na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica 1/2 dijela nekretnine koji je bračna stečevina, tj. 1/4 dijela na cijeloj nekretnini, nasuprot navodima iz revizije, Vrhovni sud je zaključio da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđen jednak dio prava tužiteljice sa prvoapelantom na bračnoj stečevini, posebno zato što se ne radi o zajedničkoj imovini bračnih drugova pa doprinos bračnih drugova nije trebalo ni utvrđivati, jer nije relevantna činjenica, budući da se na imovini koja je bračna stečevina suvlasništvo stječe po zakonu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da niti jedan od sudova nije utvrdio šta su to tužiteljica i prvoapelant stekli svojim radom u toku braka. Smatraju da su njihovi navodi potvrđeni izvedenim dokazima, ali su ih sudovi zanemarili ili pogrešno utvrdili, a time i pogrešno primijenili materijalno pravo na njihovu štetu.
20. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelanti su, između ostalog, istaknuli da je predmetni postupak pokrenut 2008. godine pa su predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju i ukine osporene presude zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Osim toga, apelanti zahtijevaju i naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od po 4.000,00 KM za svakog apelanta. b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
22. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata jer je o svim odlučnim prigovorima iznijetim u žalbi dao argumentirane i logične razloge i upravo iz tih razloga, a uz pravilnu primjenu PZ, tužiteljicin tužbeni zahtjev usmjeren protiv apelanta je bio djelimično osnovan, pa je predložio da se apelacija odbije.
23. Općinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom, a naročito prava na koje se apelanti pozivaju u apelaciji, jer su odlučne činjenice u potpunosti utvrđene, obrazložene i na njih su primijenjene odredbe materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 i 31/14; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
Član 251. st. 1. i 2.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Član 252. stav 1.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu (Halidu Duratović)
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Član 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u toku postupka:
d) apelant umro, ili kada je apelant koji je pravno lice prestao da postoji
31. Punomoćnik apelanata je podneskom od 20. februara 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je drugoapelantica Halida Duratović preminula, te je predložio da se postupak po apelaciji u odnosu na nju obustavi.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke, u smislu odredbe člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada apelant umre.
b)Dopustivost u odnosu na prvoapelanta i trećeapelanta
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 002098 15 Rev od 3. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja bračne stečevine, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Suđenje u razumnom roku
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
41. Ustavni sud konstatira da je tužiteljica u predmetnom postupku podnijela tužbu 20. augusta 2008. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina.
42. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje bračne stečevine. Naime, tokom predmetnog postupka je saslušano više svjedoka, te su izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog uvid u ugovor o poklonu, zk. uložak za predmetnu nekretninu, podatke o plaćama prvoapelanta i trećeapelanta, te uvid u nalaz i mišljenje vještaka geodetske i građevinske struke). Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini trajanja postupka. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje bračne stečevine, koja u naravi predstavlja porodičnu kuću u kojoj žive apelanti, Ustavni sud zaključuje da je postupak za njih značajan. Ustavni sud zapaža i da je Općinski sud presudu donio nakon dvije godine (31. augusta 2010. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata i po službenoj dužnosti, tek nakon tri i po godine donio procesno rješenje (18. marta 2014. godine) kojim je uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u ponovnom postupku, donio presudu nakon osam mjeseci (19. novembra 2014. godine), dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko četiri mjeseca (9. aprila 2015. godine), a postupak povodom revizije jednu i po godinu (3. novembra 2016. godine). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prije svega da je Kantonalni sud, u jednoj fazi postupka, odlučujući o žalbi tužene, tek nakon tri i po godine donio procesno rješenje, da se radilo o postupku koji je značajan za apelante, dok se, s druge strane, Kantonalni sud nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka, Ustavni sud prigovore apelanata usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je predmetni postupak utvrđenja bračne stečevine trajao oko osam godina, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
44. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da prvoapelantu i trećeapelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti ukupan iznos od 600,00 KM.
46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
47. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
48. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba; te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su opravdani prigovori u vezi s proizvoljnom primjenom prava.
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoje tvrdnje o tome da su sudovi na osnovu izvedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenice relevantne za odlučenje. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su sudovi na osnovu izvedenih dokaza dali jasno i argumentirano obrazloženje da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta u dijelu 1/2, te da je tužiteljica suvlasnik te imovine sa 1/4 dijela. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe čl. 250, 251. stav 1. i 252. stav 1. PZ budući da se u konkretnom slučaju faktički doprinos bračnih drugova nije trebao ni utvrđivati jer se na imovini koja je bračna stečevina suvlasništvo stječe po zakonu. Konačno obrazloženje, koje je dao Vrhovni sud, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim jer iz odredbe člana 252. stav 1. PZ jasno proizlazi: „Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili“. S obzirom na to da je bilo nesporno da prvoapelant i tužiteljica kao bračni partneri za vrijeme trajanja bračne zajednice nisu „drugačije ugovorili“, onda nema ni proizvoljnosti kada su redovni sudovi utvrdili da su prvoapelant i tužiteljica suvlasnici nekretnine sa jednakim dijelovima.
51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda, te u vezi s tim Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava.
Pravo na imovinu
52. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao oko osam godina pri čemu iz relevantnih dokumenata ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način tome doprinijeli, već da odgovornost za prekomjernu dužinu leži na redovnim sudovima, u najvećoj mjeri na Kantonalnom sudu.
54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava kada su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su presudama koje su osporene apelacijom djelimično usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev i pri tome utvrdili da je jednak dio njenog prava sa prvoapelantom na bračnoj stečevini i pri tome primijenili relevantne zakonske odredbe, i to čl. 250, 251. stav 1. i 252. stav 1. PZ.
55. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti su činjenice pogrešno utvrđene.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 63. stav (1) tačka c) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević