Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6394/18 (M. I., R. M. i F. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6394/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6394/18, rješavajući apelaciju Muhameda Islamovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Muhamed Islamović, Radenko Miličić i Fikret Hujdur protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016671 14 Rsž od 12.

aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Islamović, Radenko Miličić i Fikret Hujdur (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijeli su 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 Rs 016671 17 Rev od 18. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016671 14 Rsž od 12. aprila 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena revizija apelanata protiv osporene presude Kantonalnog suda, te da je revizija kao vanredni pravni lijek bila neefektivan pravni lijek, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 449/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-2102/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade plata za prekovremeni i noćni rad u utuženom periodu, u mjesečnim iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, te su apelanti obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 84,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 99. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakona o policijskim službenicima) propisano da je policijski službenik obavezan raditi u posebnim uslovima, koji inter alia podrazumijevaju prekovremeni rad i rad noću. Takođe, Kantonalni sud je naveo da policijskom službeniku u tom slučaju pripada dodatak koji iznosi do 30% od osnovne plaće, kako je to propisano odredbom člana 87. navedenog zakona. Kantonalni sud je nadalje naveo da u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke utvrđeno da je apelantima u utuženom periodu obračunata i isplaćena plata na način da im je osnovna plata uvećana za 30% po osnovu posebnih uslova rada, te zaključio da bi dosuđenje apelantima potraživane naknade za prekovremeni i za noćni rad značilo da im se dva puta priznaje pravo na uvećanje plate po istom osnovu. Nadalje je naveo da je odredbama člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima propisano da će se u slučaju potrebe za prekovremenim radom policijskim službenicima izdati naredba, te s tim u vezi naglasio da apelanti nisu dokazali da im je takva naredba izdata, pa je shodno odredbi člana 126. u vezi sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu. U vezi sa troškovima parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 397. tačka 2. u vezi sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP dosudio tuženom troškove prevoza sopstvenim automobilom na relaciji Tuzla-Kalesija, radi pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom, a na osnovu odredbe člana 31. stav 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već ih zasnivaju na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su takođe naveli da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku i s tim u vezi istakli da je od dana podnošenja predmetne tužbe do donošenja odluke Kantonalnog suda proteklo više od četiri godine i tri mjeseca. Takođe su iznijeli hronologiju procesnih radnji preduzetih od strane redovnih sudova, ukazali da je u pitanju radni spor koji je hitne prirode, te zahtjevali naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.500,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5355/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od tri i po godine, u kom periodu su donesene dvije odluke na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6394/18 (M. I., R. M. i F. H.) | Sudska praksa | Aktio