Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-841/17 (M. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-841/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 841/17, rješavajući apelaciju Milana Radovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Radovanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 029592 14 Rev od 5. decembra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 029592 14 Rev od 5. decembra 2016. godine.

2. Apelant je tražio izuzeće sudije Ustavnog suda Miodraga Simovića jer je kum Branka Krstića, referenta i pomoćnika direktora trećetužene u predmetnom postupku, pa je „ozbiljno dovedena u pitanje njegova nepristrasnost“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Verice Jokić (u daljnjem tekstu: prvotužena), „Baukompanije AG“ d.o.o. Velika Obarska (u daljnjem tekstu: drugotužena) i „LD“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je u periodu od 10. do 31. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, te sve tri tužene su u periodu od 15. januara do 4. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Osnovni sud 19. marta 2019. godine i dodatne informacije.

5. Ustavni sud je odbio apelantov prijedlog za izuzeće sudije Miodraga Simovića od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji jer je zaključio da za izuzeće ne postoji niti jedan razlog u smislu člana 90 Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 30. decembra 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, a zatim podneskom od 30. decembra 2009. godine preinačio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Apelant je zajedno sa „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina podnio tužbu protiv istih tuženih Okružnom privrednom sudu u Bijeljini, koji je rješenjem od 7. februara 2011. godine razdvojio parnični postupak po preinačenoj apelantovoj tužbi u dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva, proglasio se stvarno nenadležnim i primjerak rješenja i preinačene tužbe dostavio Osnovnom sudu. Apelant je nakon toga svojim podneskom od 12. aprila 2011. godine uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev. Konačni tužbeni zahtjev apelant je postavio podnescima od 6. februara i 19. maja 2012. godine.

8. Drugotužena je u martu 2009. godine podnijela protivtužbu protiv apelanta.

9. Osnovni sud je presudom od 6. jula 2012. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio, te istovremeno odbio protivtužbeni zahtjev. Postupajući po žalbi tuženih, Okružni sud je rješenjem od 18. februara 2013. godine ukinuo navedenu presudu u dosuđujućem dijelu po apelantovom zahtjevu i odbijajućem dijelu po protivtužbenom zahtjevu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te predmet vratio na ponovno suđenje.

10. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 029592 13 P 2 od 10. jula 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je na osnovu ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora – lokala u izgradnji, zaključen 22. juna 2006. godine između apelanta kao kupca i drugotužene kao prodavca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji), stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na tri poslovna prostora, bliže opisana u izreci presude, što su sve tri tužene dužne priznati, te trećetužena trpjeti da se apelant upiše kao posjednik i vlasnik u nadležnim evidencijama i preda ih apelantu u posjed (tačka 1). Presudom je dalje određeno da se trećetužena može osloboditi obaveze da apelantu preda u posjed predmetne poslovne prostore i obaveze trpljenja na uknjižbu ukoliko apelantu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude (tačka 2). Presudom je dalje obavezana trećetužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade protivvrijednosti podrumskih prostorija, sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana na naknadu troškova parničnog postupka (jedan dio samostalno a jedan dio solidarno sa drugotuženom, tačka 3). Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev drugotužene kojim je tražila utvrđenje da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji, što je apelant dužan priznati te trpjeti, kao i primiti kupoprodajnu cijenu i nadoknaditi troškove parničnog postupka. Dalje je obavezana drugotužena da nadoknadi troškove parničnog postupka (jedan dio samostalno a jedan dio solidarno sa trećetuženom), dok je u odnosu na apelanta i prvotuženu određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su prvotužena i drugotužena kao suinvestitori 27. avgusta 2002. godine zaključili ugovor o građenju, kao i aneks navedenog ugovora, nakon čega je drugotužena počela gradnju predmetnog građevinskog objekta do četvrtog sprata, nakon čega je obustavila dalju gradnju zbog nemogućnosti da dalje finansira završetak objekta. Dalje je naveo da su prvotužena i drugotužena 7. jula 2008. godine zaključili ugovor o raskidu ugovora o građenju, te da je prvotužena 11. jula 2008. godine zaključila ugovor o građenju sa trećetuženom, tj. o nastavku gradnje istog objekta, kao i ugovor o zajedničkoj izgradnji i njegov aneks. Istaknuto je da je u međuvremenu predmetni stambeno-poslovni objekat sagrađen u cijelosti, da je trećetužena upisana kao vlasnik predmetnih poslovnih prostora, a podrumskim prostorijama (koji je apelant kupio od drugotužene) promijenjena namjena i da one čine garažni prostor. Osnovni sud je istakao da ni u ugovoru o raskidu ugovora o građenju niti u ugovoru o građenju koji su zaključili prvotužena i trećetužena nije izričito ugovoreno da novi izvođač - trećetužena preuzima prava i obaveze ranijeg izvođača – drugotužene. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, više provedenih dokaza ukazuje na to da je trećetužena kao novi izvođač radova na predmetnoj stambeno-poslovnoj zgradi preuzela i prava i obaveze ranijeg izvođača - drugotužene (između ostalog, na to ukazuju apelantov iskaz, iskaz zakonskog zastupnika drugotužene, okolnost da prema ugovoru o zajedničkoj izgradnji prvotuženoj su pripali isti stambeno-poslovni prostori kao i po aneksu na ugovor o gradnji koji je ona zaključila sa drugotuženom, a trećetuženoj pripao isti stambeno-poslovni prostor koji je po pomenutom ugovoru trebao da pripadne drugotuženoj, ostali kupci koji su dali avans ili eventualno isplatili u cijelosti cijenu za kupovinu stambeno-poslovnih prostora u predmetnoj zgradi trećetuženoj su doplaćivali razliku kupoprodajne cijene, a pojedinim kupcima trećetužena vraćala iznose koje su oni prethodno uplatili ranijem izvođaču i dr.).

12. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da je trećetužena preuzela prava, ali i obaveze prema ranijim kupcima koji su djelimično ili potpuno isplatili kupoprodajne cijene za poslovne prostore i stanove u predmetnom objektu ranijem izvođaču – drugotuženoj, Osnovni sud je zaključio da je shodno članu 448 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u obavezi da ispuni sve ono na šta se prethodno obavezao raniji izvođač (drugotužena). U vezi s tim, istaknuo je da predmetni ugovor o kupoprodaji ispunjava sve uslove za pravnu valjanost iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. Kako je apelant predmetnim ugovorom o kupoprodaji stekao pravni osnov za sticanje svojine na predmetnim poslovnim prostorima koji se nalaze u posjedu trećetužene, Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu (tačka 1 izreke). Imajući u vidu odredbu člana 178 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je usvojio i dio tužbenog zahtjeva kojim je omogućeno trećetuženoj da umjesto predaje u posjed navedenih poslovnih prostora apelantu isplati pomenute novčane iznose. U pogledu podrumskih prostorija, Osnovni sud je naveo da su uknjižene kao svojina trećetužene, koja je u njihovom posjedu, a nije moguća njihova predaja u posjed apelantu. Stoga je zaključio da se trećetužena neosnovano obogatila za dio kupoprodajne cijene koju je apelant isplatio za podrumske prostore, te na osnovu člana 210 ZOO-a obavezao trećetuženu da apelantu isplati određeni novčani iznos. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan, detaljno obrazlažući razloge za svoju odluku na str. 14 i 15 prvostepene presude.

13. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 029592 13 Gž 3 od 24. oktobra 2013. godine uvažena je žalba trećetužene i prvotužene, a odbijena žalba drugotužene, pa je djelomično preinačena presuda Osnovnog suda u dosuđujućem (očitom omaškom napisano „odbijajućem“) dijelu apelantovog zahtjeva i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev (tačke 1, 2 i 3 u tekstu kao u izreci prvostepene presude), te apelant obavezan prvotuženoj i trećetuženoj isplatiti troškove sudskog postupka. Presudom je dalje prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotužene, a preinačena odluka o troškovima postupka u odnosu na apelanta i drugotuženu, tako što je presuđeno da svaka od ovih stranaka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji raskinut po sili zakona jer drugotužena izvjesno nije više mogla ispuniti svoju preuzetu ugovornu obavezu. Istaknuto je da je za raskid vjerovatno i odgovorna drugotužena u odnosu na koju apelant zadržava prava iz člana 132 ZOO-a vezano za povrat uloženog i eventualnu naknadu štete, a ako se ne može smatrati da je drugotužena kriva za raskid tog ugovora (apelant izvjesno nije), onda važe pravila iz člana 137 stav 1 ZOO-a (vraćanje datog po pravilima stečenog bez osnova). Okružni sud je naveo da se ne može u konkretnom slučaju zaključiti da je drugotužena svoj dug prenijela trećetuženoj uz apelantovu saglasnost, odnosno da su oni zaključili ugovor o preuzimanju duga iz člana 446 ZOO-a. U vezi s tim, obrazloženo je da postojanje ovakvog ugovora mora biti jasno utvrđeno. Prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju apelant to nije uspio dokazati i sud pogrešno zaključuje da se posredno iz ponašanja trećetužene (vraćanjem uplaćenih iznosa određenom broju drugih kupaca nepokretnosti i zaključenje kupoprodajnih ugovora sa nekim kupcima) može zaključiti da je preuzeo dug drugotužene. Istaknuto je da u situaciji da se radilo o ugovoru o preuzimanju duga, onda bi dug bio preuzet upravo onako kako je određen ranije zaključenim ugovorom. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, proizlazi da je trećetužena apelantu (kao i ostalima) ponudila zaključenje novog ugovora (sa novom kupoprodajnom cijenom) na koju apelant nije pristao. Okružni sud je istakao da ako se uopšte može smatrati da je nekog dogovora između ovih tuženih bilo, onda se samo može govoriti o ugovoru o preuzimanju ispunjenjem iz člana 453 ZOO-a. Prema mišljenju Okružnog suda, slijedom preuzimanja imovine (djelimično sagrađen objekat nesporno i novcem kupaca – ulagača) trećetužena je u obavezi isplate vrijednosti onog što je dobila, ako ne po ugovoru, onda na osnovu stečenog bez osnova iz člana 210 ZOO-a. Stoga je zaključio da su u ovom kontekstu osnovani žalbeni navodi da apelant i trećetužena i prvotužena zaista nisu ni u kakvom pravno relevantnom odnosu, te u odnosu na njih apelant ne može postavljati nikakve zahtjeve vezane za ispunjenje (ili neispunjenje) ugovorne obaveze drugotužene iz predmetnog ugovora o kupoprodaji. Dalje je naveo da je ovakav tužbeni zahtjev neosnovan i u odnosu na drugotuženu jer ona nesumnjivo ne može ispuniti svoju ugovornu obavezu predaje poslovnih prostora u posjed i svojinu (ugovor je raskinut), te da drugotužena nije ni posjednik niti vlasnik poslovnih prostora. U pogledu žalbenih navoda koji su se odnosili na protivtužbeni zahtjev, Okružni sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja i pravne razloge prvostepenog suda.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 029592 14 Rev od 5. decembra 2016. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je došlo do raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji po samom zakonu (član 125 stav 1 ZOO-a). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da u vrijeme kada je trećetužena kao suinvestitor ugovarača prvotužene (iz ugovora o građenju koji je između njih zaključen 11. jula 2008. godine) u posao zajedničke izgradnje – dovršetka gradnje predmetne stambeno-poslovne zgrade kao svoje učešće „unio obavezu potpunog investiranja dovršetka gradnje“, te obavezu izvođenja svih neophodnih građevinskih radova i završetka po sistemu „ključ u ruke“ (član 2 ugovora), već su bile nastupile posljedice raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji. Istaknuo je da je raskidom navedenog ugovora došlo do oslobađanja ugovornih strana od njihovih ugovornih obaveza (član 132 stav 1 ZOO-a), a kako je apelant kao ugovorna strana izvršio ugovor potpuno, ima pravo (u odnosu na drugu ugovornu stranu) da mu se vrati ono što je u ispunjenju ugovora dao (član 132 stav 2 ZOO-a) i na naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (član 262 stav 2 i 266 stav 1 ZOO-a). Vrhovni sud je dalje naveo da iz stanja spisa u ovom predmetu ne proizlazi da je apelant tokom postupka provodio dokaze na okolnosti da je između tuženih zaključen ugovor o prenosu prava i obaveza drugotužene u vezi s izgradnjom tri poslovna prostora za apelanta na trećetuženu i da je apelant na to pristao (član 446 ZOO-a). Stoga, kod činjenice da između tuženih nije zaključen ugovor prema kome bi prvotužena i trećetužena bili, zajedno sa drugotuženom, solidarni dužnici, iz osnova predmetnog ugovora o kupoprodaji Okružni sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za solidarnu odgovornost prvotužene i trećetužene koju propisuje odredba člana 413 ZOO-a. Vrhovni sud je ocijenio da ni apelantovo pozivanje u reviziji na odredbu člana 452 ZOO-a ne doprinosi drugačijem ishodu ovog spora. U vezi s tim, obrazložio je da, budući da je predmetni ugovor o kupoprodaji raskinut po samom zakonu zbog neispunjenja ugovorne obaveze drugotužene, njena obaveza (kao dužnika iz ugovora) da izgradi za apelanta ugovorene poslovne prostore raskidom tog ugovora je prestala, pa predmetni poslovni prostori nisu u smislu navedene odredbe člana 452 ZOO-a činili dio imovinske cjeline koju je trećetužena preuzela 11. jula 2008. godine ugovorom zaključenim sa suinvestitorom – prvotuženom, prema kojem je ishodio potrebnu građevinsku dokumentaciju za gradnju zgrade i dovršio do tada bespravno građeni stambeno-poslovni objekat. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantu kao kupcu iz predmetnog ugovora o kupoprodaji ne pripada pravo na utvrđenje svojine, upis tog prava u javne knjige i predaju u posjed poslovnih prostora koji su bili predmet ugovora o kupoprodaji, iz osnova neispunjenja ugovorne obaveze drugotužene, te zahtjeva u odnosu na prvotuženu i trećetuženu, s kojima, s obzirom na izloženo, nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Posebno ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 262 i 452 ZOO-a na konkretan slučaj. Apelant smatra da je na osnovu ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine na trećetuženu prešao dio imovinske cjeline koju je izgradio drugotuženi, odnosno da su se ugovorom o raskidu ugovora o građenju ugovorne strane saglasile da do tada ostvarena prava nastala iz odnosa sa licima koja su uplatila avans prelaze na trećetuženu. Ističe da se preko predmetnih poslovnih prostora i podrumskih prostorija trećetužena nalazi u pravnom odnosu prema apelantu i da je, prema odredbi člana 452 stav 1 ZOO-a, odgovorna za naknadu protivvrijednosti predmetnih poslovnih prostora. Posebno ističe da drugotužena nema nikakve imovine iz koje bi se mogao naplatiti. Apelant se poziva na izdvojeno mišljenje sudija Ustavnog suda Valerije Galić i Mate Tadića u Odluci broj AP 4490/14 u identičnom predmetu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud navodi da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantovu štetu. Dalje navodi da je revizioni postupak trajao preko dvije godine zbog obaveze rješavanja predmeta u skladu sa planovima rješavanja predmeta po inicijalnom aktu i po zakonom propisanim prioritetima, te zbog dužeg opravdanog odsustva sudije izvjestioca. Stoga smatra da mu se ne može staviti na teret povreda prava na suđenje u razumnom roku. Predlaže da se apelacija odbije.

19. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te ističe da je odluku donio imajući u vidu sve navode stranaka i dao detaljne i jasne razloge.

20. Osnovni sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je na dužinu trajanja ovog postupka uticalo i to što je apelant više puta mijenjao tužbeni zahtjev, a dijelom i kod Okružnog privrednog suda u Bijeljini, koji se po dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva proglasio stvarno nenadležnim i u tom dijelu predmet dostavio Osnovnom sudu na nadležnost. Dalje navodi da je u toku postupka obavljen uviđaj, dva vještačenja, proveden dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka i izvršen uvid u više materijalnih dokaza.

21. Prvotužena i trećetužena (odgovor dao zajednički punomoćnik) podsjećaju da je identično pravno pitanje raspravljano u Odluci Ustavnog suda broj AP 2919/16, te shodno izloženom smatra i ovu apelaciju neosnovanom.

22. Drugotužena smatra apelaciju neosnovanom. Posebno ističe da je apelant „isplatio“ ugovorenu cijenu davanjem robe iz svog asortimana, te da apelant nije bio pravičan. Dalje tvrdi da je trećetužena ostalim kupcima koji nisu htjeli doplatiti i odustali od kupovine vratila novac, osim apelantu i još jednoj firmi koja je takođe ugovorila kupovinu prostora davanjem građevinskog materijala, te da nisu htjeli ni doplatiti niti preuzeti novac u vrijednosti uloženog građevinskog materijala. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,

105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 Odluka Ustavnog suda, i 49/09) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 262.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Član 446. stav 1.

Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

Član 452 stav 1.

Lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska cjelina fizičkog ili pravnog lica, ili jedan dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njene aktive.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 029592 14 Rev od 5. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenja pravnog osnova za sticanje prava svojine i predaje u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Nadalje, apelant posebno ističe da je na trećetuženu prešao dio imovinske cjeline koju je izgradila drugotužena, odnosno da se trećetužena nalazi u pravnom odnosu prema apelantu i da je, prema odredbi člana 452 stav 1 ZOO-a, odgovorna za naknadu protivvrijednosti predmetnih poslovnih prostora.

34. Ustavni sud u prvom redu smatra shodnim podsjetiti na svoje odluke koje su donesene povodom spora koji se ticao istog činjeničnog i pravnog stanja, sa skoro istim stranama u postupku, AP 4490/14 od 21. januara 2016. godine i AP 2919/16 od 6. novembra 2018. godine (dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetu Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 010020 08 Ps „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina podnio je tužbu (tužbu podnio zajedno sa apelantom, a naknadno razdvojen parnični postupak po apelantovoj tužbi, vidi tačku 7 Odluke) protiv drugotužene i trećetužene radi isplate naknade protivvrijednosti tri stana u predmetnom stambeno-poslovnom objektu, te su konačnom odlukom Vrhovnog suda obavezane drugotužena i trećetužena da solidarno isplate određeni novčani iznos na ime protivvrijednosti tri stana u spornom objektu tužiocu u tom postupku - „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina. Postupajući po apelaciji trećetužene, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4490/14 od 21. januara 2016. godine utvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu kojim je preinačena drugostepena presuda, prekršeno pravo trećetužene iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, obavezujući i trećetuženu da solidarno s drugotuženom „Virgopromu“ d.o.o. Bijeljina isplati protivvrijednost stanova koji su bili predmet raskinutih ugovora koje je drugotužena kao dužnik zaključila s „Virgopromom“ d.o.o. Bijeljina i koji su zbog toga što ih drugotužena nije ispunila u ugovorenom roku kao fiksni pravni poslovi ex lege raskinuti tri, četiri, odnosno pet godina prije nego je trećetužena preuzela posao legalizacije do tada bespravno građenog i dovršenja stambeno-poslovnog objekta, proizvoljno primijenio materijalno pravo, i to relevantne odredbe ZOO-a o raskidu ugovora i djelovanju raskida, obavezi naknade štete i pristupanja dugu.“ Stoga je Ustavni sud navedenom odlukom predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4490/14 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio odluku kojom je odbio reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kojom je potvrđena prvostepena presuda kojom je samo drugotužena obavezana da isplati određeni novčani iznos na ime protivvrijednosti tri stana u spornom objektu tužiocu u tom postupku - „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina. Protiv navedene odluke „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina je podnio apelaciju, koja je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2919/16 od 6. novembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su „sudovi razjasnili sva pitanja koja apelant smatra spornim i da su svoje zaključke dovoljno jasno obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, tim prije što je Vrhovni sud osporenu odluku donio poštujući i slijedeći stavove i zaključke Ustavnog suda iz konačne i obavezujuće odluke broj AP 4990/14.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2919/16 od 6. novembra 2018. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba)

36. Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je postupak dugo trajao. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove Evropskog suda i citirane odluke Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da apelant nije dokazao da je između drugotužene i trećetužene zaključen ugovor o prenosu prava i obaveza u smislu člana 446 ZOO-a, kao i da u odnosu na prvotuženu i trećetuženu apelant nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao obrazloženje i u vezi s tim zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 452 ZOO-a, a to obrazloženje se u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

38. Vezano za apelantove navode koje se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 30. decembra 2008. godine i da je okončan 5. decembra 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak ukupno trajao oko osam godina. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje (kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Ustavni sud dalje uočava da je apelant tokom postupka precizirao i proširio tužbeni zahtjev, podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Bijeljini koji se proglasio stvarno nenadležnim i dostavio tužbu Osnovnom sudu, što je svakako uticalo na dužinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu, imajući u vidu da je u postupku bilo više tuženih, podnošenja protivtužbe, izvođenja dva vještačenja po vještacima građevinske i geodetske struke. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Osnovnim sudom trajao oko tri godine i sedam mjeseci. Nakon što je Osnovni sud donio prvostepenu presudu, prvi žalbeni postupak pred Okružnim sudom je trajao oko sedam mjeseci, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni prvostepeni postupak je trajao oko pet mjeseci. Drugi postupak po žalbi pred Okružnim sudom je ukupno trajao oko tri mjeseca, a postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom je trajao oko tri godine i dva mjeseca. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je postupak okončan u roku od skoro osam godina, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje, da se radilo o složenom predmetu, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu toga da apelant nije dokazao da je između drugotužene i trećetužene zaključen ugovor o prenosu prava i obaveza u smislu člana 446 ZOO-a, kao i razloge zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 452 ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je složen, te koji je trajao oko osam godina i u kojem su donesene četiri meritorne odluke, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-841/17 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio